Darko Brajković Njapo:
EGZISTENCIJA GRIZE I POLAKO NAS ŽVAČE
samostalan izložbeni projekt
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
od 4. 3. 2017., u 19.00 sati
Predgovor katalogu:
Ugrizi konzumerizma
Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u nametnute „istine“ reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem pristupa umjetničkom iskazu. Otkrivanje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Oni postaju materijal za oblikovanje/preoblikovanje. Darko Brajković Đepeto Njapo predstavlja radove čiju okosnicu čine objekti sazdani od (ne)običnih stvari. Njima ostvaruje bizarne kombinacije. Izbor, konfrontacija materijala i izmjena smisla govore o umjetnikovom nomadskom pristupu kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu umjetnosti tehnika ili materijal ne označavaju status djela. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Iako unutar postava nalazimo više pristupa oblikovanju, autor nudi zaokruženu cjelinu. Umjetnik intenzivno doživljava svijet koji ga okružuje i to nam želi prenijeti.
U postavu nalazimo ovješene prozirne, plastične vrećice. Pogled na sadržaj izaziva nelagodu. Razaznajemo ovalni predmet nalik na malu glavu s velikim ustima i naglašenim zubalom. Prepoznajemo porijeklo i standardno značenje „materijala“: krumpir, gomolj koji predstavlja namirnicu od koje je preživljavala sirotinja. Artistička intervencija u korisni dio biljke daje dramatičnost jer se tamna kora poklapa s idejom kože/usana, a bjelina unutrašnjosti izdubljena je u oblike zuba. Naočiti nizovi zuba i napućena usta mogu nas podsjetiti na uvriježeno celebrity povećavanje, „pumpanje“ usana kod dijela osoba s estrade. Ambalažiranje u obične najlonske vrećice i vješanje u prostor dodatno unosi tjeskobu. Osim što nas asocira na hipermarkete na koje smo osuđeni, može nas asocirati i na SF filmove u kojima ljudi, svedeni na određene dijelove tijela, bivaju hibernirani i koji se na umjetan način održavaju živima, već prema interesima neke misteriozne, najčešće zlokobne snage.
Organski oblik podložan je mijeni. Tako će se ovi humanoliki objekti mijenjati tijekom vremenskog perioda. Vjerojatno će ovi reski osmijesi postati grimase još dramatičnije nego sada. Taj svojevrsni work in progress nosit će i dalje odlike kreiranja. Ovaj put bez direktne intervencije umjetnika koji se ostvario kao inicijator mijene. Kreator, usmjerivač, akcelerator.
Dramatičnu interpretaciju stanja stanovnika Plavog planeta, asociraju i oblici koji također imaju oznaku konzumerizma: računi. U drugom dijelu galerije na zidu su poredani radovi manjeg formata. Pažljivim promatranjem shvaćamo da su ovi mini slikarski radovi zapravo kolaži od fiskalnih računa. No, nisu uredno kaširani na podlogu, već su prije toga oštećeni. Iako ova oštećenja zapažamo kao ugrize, tek nam video, slajd-šou potvrđuje ovu pretpostavku. Projicirani niz fotografija predstavlja scene na kojima autor doslovno grize papiriće, fiskalne račune. Kao takvi, u suprotnosti su s pravilima. Ovako nagriženi arogantnoj administraciji postaju nepriznati. Prepoznajemo intenciju upozorenja. Ritam civilizacije i nametnute zadatosti društva u kojem se veliča posjedovanje materijalnih dobara, zamućivanje informacije, nestajanje socijalne sigurnosti, što sve divlji kapitalizam prikriva pojmom demokracije, pokazuje se ovdje na provokativan način. Ova podvala, fiskalni račun kao umjetnički predmet, osvjetljava suvremenost. Naoko naivnom pasivnošću, umjetnik upozorava na prevaru. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, nudi nam dokument akcije, pozivajući nas da posumnjamo u pristojne istine i da progledamo.
Njapo održava tenziju začudnosti. Gomolj postaje medij. Obličja zubatih aktera uznemirujuća su. Niz predmeta karakterizira ljudsko, snažno sugerira tjelesno. Oni su odsutni kao bića, ne smiješe se, samo postoje. Situacija postaje nepodnošljiva. Poput zametka u formalinu ili podivljalog eksperimenta. Groteskna dramatika postignuta je izbjegavanjem atribucija koje bi sugerirale aktivnosti, osim grča. Analiziramo li oblikovano, shvaćamo da su osmijesi blokirani. Upakirani prema pravilima, običajima. Osobno je nestalo. Umjetnik provokativno nudi bezglasni vapaj, ukočenost, nametnutu nemogućnost. Upakirani u vrećice, neizostavno nas podsjećaju na položaj pojedinca u suvremenosti. I mi se simbolički autocenzuriramo i navlačimo košuljicu izolacije kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Scene upozoravaju da smo postali poslušni marginalci. Sve više postajemo lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita.
Evidentiranje te pasivnosti nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme. Izražen je određen stupanj empatije. Autor, oblikujući figure i „objedujući“ račune, zapravo izgovara osobnu, ali i primijećenu nelagodu drugih ljudi. Tako se njegove intervencije pretvaraju u inicijaciju općenja i upozorenja. Jer, postajemo svjesni nemoći. Bol nemoći uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjere ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojim se manipulira.
Ovaj neumorni likovni eksperimentator dojmljivo osvjetljava suvremenost. Kao kreativna osoba i kao osoba koja mora funkcionirati u materijalnom svijetu, autor se osjeća nesigurno. Ovo stanje možemo uočiti i kod drugih ljudi koje je divlji kapitalizam stavio u ovisnost. Sami smo u poziciji Tamagotchija kojim se netko igra. Nameće nam se ponašanje, a inzistira na našem preobražaju u pasivnu osobu, poslušnu ličinku. Njapo se igra s promatračem. Poput Christiana Boltanskog, tjelesne referencije pozivaju na odluku o prevazilaženju stečenih, nametnutih reakcija. Osim dosjetljivoj tehnološkoj izvedbi, svjedočimo osobnom angažmanu, provokaciji. Autor snažno signira činjenicu da ne koristimo misao u njenom mogućem opsegu. Radije se prepuštamo uobičajenim i uvriježenim oblicima prihvaćanja okoline. Jesmo li postali promatrači ili smo ipak akteri civilizacije, društva, okoline u kojoj funkcioniramo? Jesmo li pozicionirani u poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira, već slijepo i bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja?
Eugen Borkovsky, II. 2017.
Darko Brajković Đepeto Njapo rođen je 1986. godine u Puli. Prve kontakte s likovnim oblikovanjem ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji djeda Petra Jurića u Pazinu. Pohađao klesarsku radionicu Siparis u atelieru Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao u radu umaške galerije “Um-art” (voditelj Alessandro Bumbak). 2002. godine učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. (produkcija mladih Istre). Kreativno se druži s multimedijalnim umjetnikom Andrejem Zbašnikom i performerom Davidom Belasom te udrugom CGI (civilna građanska inicijativa). Izlagao na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim, samostalnim izložbama i multimedijalnim projektima, od kojih se izdvaja nastup u MSU U Zagrebu. Nagrađen je Prvom nagradom na „16. međunarodnoj izložbi minijatura“ u Zaprešiću, 2013. godine. Zastupljen u dokumentarnoj monografiji „Kronotop hrvatskog performansa“ autorice Suzane Marjanić. Živi i radi između Grožnjana i Umaga u Istri.
