Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Marijan Glavnik (rođen je 1950.g. u Virju, u Zagrebu je završio Školu primijenjih umjetnosti i dizajna te diplomirao na zagrebačkoj ALU, prvi mu je profesor Janeš, a kasnije Sabolić kod koga polazi Majstorsku radionicu, djelovao u prosvjeti, autor je respektabilnog kiparskog opusa, od niza Križnih puteva, javnih spomenika i nekoliko iznimnih ciklusa, kuća, aktova, glagoljice) i danas je iznimno aktivan, svakodnevno djelujući u svome atelijeru u Sisku
Razgovor vodio: Miroslav Pelikan
Doista, nakon nekoliko desetljeća, nema niti traga naznakama umora? Niste zasićeni radom, umjetnošću?
Umora ponešto ima ali to je rezultat stanovitih zdravstvenih problema, ali, volja za radom je još uvijek veoma jaka. Nastojim biti svaki dan u atelijeru, s početnom strašću stvaranja, naravno uz teškoće koje ova životna dob nosi.
Na čemu se trenutno radi u atelijeru?
Već neko vrijeme radim na motivima glsagoljice, dakle glagoljskih slova. Zanima me glagoljica kao medij skulpture. Glagoljica je strašno likovna. Pokušavam slova tretirati skulptorski. Naravno, dosta radim i crteže, nekoliko je reljefa u atelijeru. Tema je neiscrpna, svako pojedino slovo može se varirati na bezbroj načina.
Glagoljica mi se čini vrlo zanimljiva kao apstraktni motivi.
O tome sam i govorio, ona je toliko likovna, s toliko grafičke ljepote. Suhoparnost tzv. „glagoljičkih slova“ naprosto mami da ih likovno rješavate nanovo i nanovo.
Što povezuje skulpturu glagoljskih slova, crtež i reljef?
Motiv je isti, u pitanju su dvije ili tri dimenzije. Između crteža i skulpture je reljef. Izazovi su vrlo slični, naravno kao kipar preferiram skulpturu kao svoj izvorni medij.
Koje Vam je slovo najzanimljivije?
Ne izdvajam niti jedno, sva su jednako privlačna i lijepa. Nema slova koga ne bih radio. Kad se krene u rad i istraživanje pojedinog slova ne znam što se sve može otvoriti. Najzanimljivije je to kuda vas odvede početna ideja. Izazov još uvijek traje.
U kojem formatu izvodite slova?
Uglavnom galerijski formati.
Kada se pojavio interes za glagoljicu.
Davno nas je profesor Janeš vodio u Istru, Roč, na Aleju glagoljaša. Ostao sam zapanjen. Od tada postoji moj izraženi interes. Skulpture slova u prostoru, predivno. To je bilo izuzetno iskustvo, taj kratak put od Roča do Huma uz štacije kraj ceste oplemenjene skulpturama u kamenu na temu glagoljice.
Ljubav na prvi pogled?
Da, upravo tako.
Sada, unazad nekoliko godina iznova slova?
Da, sjetio sam se svega i počeo raditi na glagoljici. Dugo se ideja kuha, život nosi svoje a kada ideja sazrije morate krenuti u realizaciju.
Prof. Janeš je očito imao jak utjecaj na Vas.
On me je naučio svemu, kako se radi, sve, i drugi su, ali on je bio najvažniji. Naučio me je i zanatu i pristupu umjetnosti, radu. Naravno, uz prof Janeša, na ALU sam puno naučio od prof. Sabolića, Peića, Ružića, Šebalja i sijaset izuzetnih profesora i umjetnika.
Što je s drugim ciklusima, kuće, aktovi…?
Trenutno ne jer sam u potpunosti okrenut slovima, no tu i tamo, znam se vratiti ponekoj temi iz prošlosti s idejom kako bih drugačije mogao riješiti određeni problem. Ali u pravilu ne diram stare teme jer mislim da to jednostavno nema smisla, osim ako ne naiđe dobar razlog za varijaciju.
Što je s izlaganjem?
Bez potpore zajednice ne možete izlagati a u Hrvatskoj se godišnje proizvede niz vrlo kvalitetnih radova, no kod nas nema tržišta, što može raditi slikar ili kipar nakon ALU, od nečega se mora živjeti a danas je to neizvedivo jer ne zaboravite materijal je vrlo skup a i trošak izložbe pada isključivo na autora, kako onda raditi, izlagati i zadržati visoku razinu autorstva.
Kako gledate na umjetnost općenito?
Unatoč svemu umjetnost napreduje i mi u Hrvatskoj, već sam rekao, produciramo niz iznimnih djela, vremena su teška i u njima prvo stradava umjetnost, međutim nedamo se, pogotovo mlađi.
