U Zagrebu 30. Studenog, u 78. godini života umro je akademik Ante Stamać, hrvatski pjesnik, sveučilišni nastavnik, teoretičar književnosti, esejist i prjevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
„Smrt akademika Ante Stamaća velik je gubitak za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, kao i za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu. Svestran izobrazbom bio je jedan od naših zadnjih polihistora. Resila ga je vrhunska erudicija i intelektualna znatiženja. Bio je jedan od najdarovitijih i najškolovanijih književnika generacije Razlogovaca a, kao poliglot značajan prjevoditelj djela Nietzschea, Goethea, Rilkea i Joycea, vrhunski teoretičar književnosti, antologičar i sveučilišni profesor. Svojim djelovanjem skladno je spajao znanost i umjetnost. Hrvatska akademija trajno će čuvati uspomenu na svog istaknutog člana akademika Antu Stamaća“, u izjavi istaknuo je predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.
Rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora filologa. Proveo je djetinjstvo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, u kojemu je 1959. maturirao. Komparativnu književnost i engleski jezik diplomirao je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, a doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, a filozofiju i germanistiku u Beču. Nako što je diplomirao zaposlio se kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, zatim kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojem je bio osnivač.
Za znanstvenog asistenta 1971. godine izabran je na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1978. bio je docent, potom izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, koju je naslijedio od sveučilišnog nastavnika Jure Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2002., a od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost HAZU.
Stipendist Herderove zaklade u Beču 1969. godine (na prijedlog Marijana Matkovića), potom i Humboldtove zaklade 1977./78. u Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili ugledni njemački pjesnik i teoretičar književnosti Walter Höllerer i slavist i komparatist Reinhard Lauer koji je dopisni član HAZU. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Mnoga predavanja je održao na sveučilištima njemačkoga govornog područja, pri čemu je kao sveučilišni i književni predavač gostovao je mnogim državama, uključujući SAD.
Stamać je u dva navrata (1981.–1984., i 1991.–1992.) bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, a od 1995. do 1999. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske. Od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uređivao je časopise Razlog (1966.–1968.), Telegram (1968.–1971.), Umjetnost riječi (od 1981. do nedavno), Croatica (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001 i Republika. S Milanom Mirićem priređivao je knjige objavljivane nakladničkom nizu Bibliotece Razlog, a priredio je i djela pojedinih modernista donekle i postmodernista i ovodobnih hrvatskih književnika (Š. Vučetić, J. Kaštelan, 1. Kušan, M. Krleža, 1. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, 1. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.). Bio je voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.
Autor je zbirki pjesama Rasap (1962.), Sa svijetom jedno (1965.), Smjer (1968.), Doba prisjećanja (1968.), Dešifriranje Vage (1972.), Odronske poredbe (1982.), Žalostinke (1991.), Crne rupe, mračni soneti (1995.), Izabrane pjesme (1997.), Zvonki moteti (2004.), Molat (s T. M. Bilosnićem, 2006), Vrijeme, vrijeme (2007.) i Your and My Signs (2008.).
Autor je knjiga eseja Ogledi (1980.), Književni život (1993.), Na prijelazu (1996.), Vrijednosti, pogledi i ogledi (1998.), Moje motrište (2006.), Predgovori/pogovori (2013.), kao i više skupnih knjiga.
Među značajnijim književnim prjevodima akademika Stamaća ističu se djela Rainera Marije Rilkea, Gottfrieda Benna, Günthera Grassa (skupa s Trudom Stamać), Bertolta Brechta (15 drama), Huga von Hofmannsthala (Svatković), Jamesa Joycea (Prognanici, Komorna glazba), Johna Webstera (Vojvotkinja Malfeška), Beaumont &: Fletcher (Vitez gorućeg tučka) i Johanna Wolfganga von Goethea (Faust, 1. i II. dio).
