Maja Šiprak: VATRA JASNOG PRIPADANJA, stihozbirka, 2016.

PISMA U OMOTNICI PJESME

OSVRT NA PJESNIČKI RAD MAJE ŠIPRAK
Za razliku od pjesnika koji bljesnu na početku stvaralaštva, a kasnije potonu u sivu osrednjost, Maja Šiprak svakom zbirkom pjesama napreduje, uči, oblikuje nove pjesničke prostore. Ova zbirka, šesta po redu, predstavlja vrh dosadašnjeg Majinog pjesničkog rada. Pjesme su konzistentnije, bez viškova, jakih slika, pune kolorita, kako sama autorica kaže u pjesmi „Ne zaboravi što ti bojama želim reći“. Maja se od ljubavno refleksivnog diskurza odvažila aktivnije voditi osjećaje i gotovo propovjednički kliče kako je „… samo lažni život proziran…“. Maja nas novim pjesmama ohrabruje da ispunimo život bojama kojima želimo, makar neke još niti ne postoje – načinimo ih sami. Naši životi su naša slikarska platna, ako mi sami ne želimo slikati po njima, već će se netko naći da nemušto črčka po njima – a onda nam se slike neće svidjeti. Maja si je otvorila novi poetski prostor, postavši beskompromisna poetesa (iako u završnoj pjesmi kaže da nije) koja ne žali odbaciti „stoljetnu ljubav“ ako druga strana smatra da je ljubav precijenjena u pjesmi „Precijenjena ljubav“. Naravno, ljubav nije precijenjena stvar, život treba boje, a Majine pjesme oplemenjuju.

Ako je moderni svijet obespravio čovjeka za nešto uistinu suštinsko, onda su to osobni doživljaji umjetnosti, prirode i ljubavi- upravo ono najsvetije trojstvo, kojim definiramo ljudsku duševnost. Sve je postalo otkriveno, dostupno, razgolićeno: mediji diktiraju što će nam se sviđati, kako ćemo i koliko uživati, gdje su granice intime i privatnosti, što je „avangardno“ a što „retrogradno“ i gdje se može uštedjeti vrijeme korištenjem naprednih tehnologija, premda nigdje nije definirano i na što bi valjalo tu „ušteđenu kvotu“ potrošiti. Dakle, sve te starinske građanske aktivnosti, poput društvenog života, probira kulturne ponude, hobija, pisanja pisama, odlazaka u prirodu i sličnih nagnuća, ostavljene su veoma malobrojnoj skupini pjesnika i jednako tako izbrojivoj (i stoga dragocjenoj komunikacija) literarnoj i umjetničkoj publici. Dolazi doba kad se prava uspostavlja između autora i njegova primatelja, te se čin stvaranja i dovršava tek onda, kad dobijemo povratnu reakciju na našu još „vruću“ umjetničku materiju, skalupljenu u oblik pjesme, slike, kompozicije.

Pjesme se objavljuju na društvenim mrežama, rjeđe u literarnim časopisima i zbornicima, ponekad idu „uživo“ u klupskim i udružbenim nastupima, i za divno čudo, još uvijek se tiskaju i distribuiraju knjige, koje poklanjamo tim svojevrsnim Robinzonima, vlasnicima kućnih biblioteka i ovisnicima o slovu, a u kome oni nalaze otisak nečijega duha, njegovu osobnost, žar i predanost u službi pjesničkoga talenta. Dakle, u svojevrsnim omotnicama pjesama, svijetu se ipak upućuju pisma, s nadom da će jednom biti pročitana. Govori se o intimističkom, epistolarnom pjesništvu, koje pak podrazumijeva hrabrost da se vlastita intima prostre kao rublje na konopcu i da se o sebi govori kao o drugome, bez uljepšavanja, ponekad čak i bez milosti. Za pjesnike je Marina Cvetajeva rekla kako je svaki od njih „tisućuliki čovjek“, te da se „međusobno razlikuju jednako tako kao i planete“. Stoga nije upitna „osobna boja“ ni stilska razlikovnost, već valja domete nečijeg pjesništva cijeniti po tome, koliko lako ili teško dolaze do čitateljskoga pristajanja, do unutrašnje pobuđenosti i odobravanja, kad dođe do svojevrsnog „preklapanja“ iskustvenih i emotivnih matrica između pjesnika i recepijenta. Pojednostavljeno rečeno: ako naša zamišljena pisma pogode adresu i ne budu vraćena, pjesma je dobila legitimitet- razlog nastanka i opstanka.

Prateći rast i rad Maje Šiprak, rekli bismo da njena poezija ima sigurnu publiku. Možda je to zbog toga, što u skali pjesničke motivike ona najčešće bira ljubavne pjesme, te se obraća onoj „drugoj polovici“, muškarcu, animusu, partneru, prijatelju, ljubavniku, osloncu, s kojim je jedino moguće ostvariti dvojevanje i vratiti svijet u harmoniju. Svaka početna, edenska situacija, podrazumijeva taj početni par, od čije sloge i skladnosti ovisi cjelokupna priroda, dok prijestup, nevjera, sumnja i iznevjerena očekivanja, te poglavito grijeh „nevjerovanja u ljubav“ nose u sebi klicu propasti. I dok poziva toga Nepoznatog izravnom porukom: Pokaži se u praznom ogledalu moje samoće, pjesnikinja to čini s povjerenjem u svijet, s entuzijazmom i iskrenošću, kao da uopće ne nosi ožiljke bivših iskustava i kao da ponovo, sa svakom novom ljubavi, proživljava doba nevinosti, vjerujući da se u ladici budućnosti skriva ostvarenje sna o pronađenom jedinstvu. Ne zamatajući svoje stvarne (iskrene!) želje u komplicirane šifre pjesničkog vokabulara, odabrat će pomalo starinski „jezik cvijeća“, simbol kurtoazije i kavalirštine romantičarskog vremena, da bi zaključila: „Cvijet cvjeta ljubavlju njegovom/ kao i žena pored voljenog čovjeka“.

Upravo stoga, rekli bismo i naša pjesnikinja ima hrabrosti i snage za neprestani dijalog s voljenim, u kome mu se najizravnije obraća: ponekad zamolbom, savjetom, opomenom, upozorenjem, no uvijek meritorno, uživljeno i suživljeno, kao ona koja je učinila napor približavanja, putem ženske intuicije i vidovitosti zaljubljena srca. Zbog toga s pravom može konstatirati: „Iznenada / misaono i „srca/ tvoj uzdah i tvoj osmijeh / sretni trenutak svjesne spoznaje / u kojem je sakriven cijeli naš svijet“. Poznati psihoanalitičar i istraživač ljudske duhovnosti Viktor Frankl tvrdi kako su „Etos, eros, savjest, ljubav, ukorijenjeni u intuitivnoj dubini duhovne podsvijesti“. Slijedom te misli, vidimo koliko je poezija taj osjetljivi visak, koji konstatira izvore, struje, tijek i dubinu ovih vrijednosti, nasušno potrebnih ljudskom biću. Pri tom su i rezultati drugačiji od tamne i uznemirujuće simptomatologije. Naime, u slučaju ove autorice, vidjet ćemo koliko je nepokolebljiva crta romantizma, vjere u ljubavni „placebo“ za sve duševne nedaće i klonuća. Ako na planu okrutnog realiteta ponešto nije ostvarivo i moguće, uvijek postoji tajanstvena zona sna i sanjarenja, uz opomenu kolebljivima i nevjernima: „bespovratno / lagano/ odumireš/ ako ne živiš svoje snove“.

Kao autorica koja kontinuirano piše, objavljuje i prezentira vlastitu poeziju, Maja Šiprak ne pokušava dokazati velike i skokovite promjene unutar svoje poetike i već ispisana rukopisa. Stalno će zadržati jednostavan, sordinantan ton, jasnu rečenicu/stih, nekompliciranu metaforu poput: “u paketiću veličine srca“ ili „opijen nektarom nebeske tople kiše“. Čak bismo rekli da je metafora relativno malo, pa se pjesnička komunikacija s čitateljem odvija na razini „prisluškivanja dijaloga“ ili pak kroz hvatanje „ceduljica“ kojima se šalje poruka draganu, kao ohrabrenje za još jedan dan, do očekivana susreta, primjerice: „ti si moj suncokret, / klatno napeto/ na povjetarcu / od zemlje/ prema nebu // otvori vrata / svojih oblaka/ da oćutim / nebo / ljubavi / i udahnem tvoje mirise“. Kao da ne želi falsificirati vlastitu mjeru, ne namjerava biti fatalna, kobna, nedohvatna, sva u intelektu i feminističkom opiranju i traženju nove „uloge“ sveukupnog ženstva na planeti, već hoće lirskim koncem izvesti na rukavu njegove košulje zlatovez: „u obrisu daljina / tvoj lik pruža ruke / jedrim u zagrljaj“.

Kao što je višekratno uočeno, pjesnici mnoge slike i prispodobe duguju svom izvornom okružju, mjestu podrijetla ili onim predjelima, koja su na njih ostavila najupečatljiviji dojam. Međutim, u pjesmama Maje Šiprak dominira neki očišćen, mjestopisno nedefiniran prostor, pretežito urban, gdje se kao periferne činjenice javljaju soba, Mjesec, prozor, večernji ugođaji ili neodrediva buka ulice i njene gomile. No, kad se dublje usredotočimo, otkrit ćemo da postoji more kao konstanta i izvor bliskih i dalekih asocijacija. Jedra, plovidbe, horizonti, razdvajanja i udaljavanja, mreškanja valova, kamenice na obali, pučina, lađe, večernja bonaca, orijentacija po zvijezdama-sve je tu, i čini jedan poetološki background, koji signalizira dublju i univerzalniju ravan propitivanja osjećaja, s težnjom da se dosegne stanoviti univerzalizam. Stoga su tu i sanjar-Ikar, kojega će okrutno more dohvatiti i razbiti, i neimenovani Odisej na strmoj obali Itake, ponovo u potrazi za obećanim „skrovištem ljubavi“ u jednom ostavljenom domu.

Naime, na simboličkoj razini, kao što će nas poučiti Rječnik simbola, „more je simbol pokretljivosti i promjenljivosti života. Sve dolazi iz mora i sve se u more vraća: to je mjesto rođenja, preobrazbi i ponovnih rođenja. More kao voda u pokretu simbolizira prijelazno stanje između još nejasnih mogućnosti i jasne zbilje, ambivalentno stanje nesigurnosti, dvojbe, neodlučnosti, koje može završiti dobro ili loše“. Pred taj prvobitni krajolik, uz koji se povezuje i početak života na našoi planeti, pjesnikinja postavlja ne samo svoje pretpostavljene zaljubljenike, već i onu početnu sebe, koja će jednoga dana biti majka, održavateljica vatre jasnog pripadanja, ponekad tragičarka u svom „džepnom kazalištu“, no prije svega i osoba, koju je „riječ izabrala“ i ma koliko se od te uloge branila, ipak- pjesnikinja. Stoga cijenimo njenu iskrenost u pjesmi POEZIJA: znaš/ nisam ja poeziju tražila/ ona je pronašla mene/ obilježivši me vječnom žudnjom/ začeća stihova / prepunih snova o ljubavi / želeći da sačuvam zauvijek / djevojčicu što u meni živi / njegujući je / svakim stihom potiho / osjećajući sve iskonske tajne ivota / na putu do zvijezda i bezdna / u srcu mi zauvijek osta poezija / dodirom tim ostadoh nijema / pa perom…tek progovorim. „

Držim da je veoma složeno davati sudove o poeziji, budući da je ona prije svega put samospoznaje, hod prema sebi, dozivanje i „ukrašavanje nevidljivoga“, kako veli M. Antić. U pjesmama postoje naši bivši identiteti, odbačene kukuljice, iz kojih smo oslobodili duhovne leptire; postoji stvarna, životopisna građa, kao i slika onih blistavih pojava, kakvima smo se zamišljali prije pada u obično, rutinsko, karnalno, općeljudsko. Sve to treba u stihovima raspoznati, jasno vidjeti, baš kao što i Maja na jednom mjestu govori: „ljepota tvojih očiju / počiva na šarenim vitrajima moje duše / i gleda u svjetlost / u kojoj vidi nas“ .Ponekad nam se čini da je takav fragment, mala sačuvana cjelina unutar pjesme, dovoljan da opravda cijeli ciklus u kome se udobno smjestio. Od snažnoga erotizma (u pjesmi LILITH) do diskretnih slutnji (u cjelini RIJEKA ŽIVOTA) manje je od jednog koraka, koliko traje titraj nadahnuća i želja da se pjesma zapiše, da joj se podari postojanje, usprkos svim dvojbama o smislu poezije kao takve, a koju je netko zajedljivo-lucidno imenovao „monomanijakalnom pasijom usamljenih“.

Srećom po nas, s čitalačke i kritičarske strane, u ovoj zbirci ima pjesama koje će nadživjeti jednokratnost pojave novog književnog naslova. One imaju svoju specifičnu težinu, mjesto i razlog, da ih zapaze i antologičari, a naposve ljubitelji prave, nepatvorene, iskrene ljubavne poezije. Obratimo stoga pozornost na ove naslove: GLINENO NEBO, VATRA JASNOG PRIPADANJA, PRIJE PLOVIDBE, NEUKLAPANJE, DOLINA ŽELJA (ZLATNA), VRIJEME. I kao što se kuća drži na najjačim gredama, tako i zbirka Maje Šiprak ima opravdanje u desetak zaokruženih cjelina, gdje je postignuto jedinstvo sadržaja i forme- cilj svih spisateljskih napora. Svatko tko se poezijom bavio, znade da je ovo dovoljan razlog našoj srdačnoj preporuci i dobrim željama!

Božica Jelušić, 2016.

 

UDIŠEM LJUBAV

Ti si moj suncokret
na povjetarcu
klatno napeto
od zemlje
prema nebu

otvori vrata
svojih oblaka
da oćutim
nebo
ljubavi
i udahnem tvoje mirise

 

NEBO MOJE LJUBAVI

Nasukan na strme obale svoje Itake*
upitnim pogledom
uznemiriš utrobu
odrediš postupke mojih misli
i traženje tvoje prisutnosti

gladnih očiju
upijaš nemir s mojeg lica
svjestan mogućnosti
uzimanja onog
što ti je potrebno
jer sam ti voljna dati sve
u neimanju želje biti nešto svoje

ja sam ogledalo tvojeg postojanja
prostrta ispod tvojih koraka
kao meki travnjak
radosna zbog uspona
širim ruke kako bih ublažila
tvoje padove

slutim tvoje tamne odaje
dok svoj nemir pogledom
izlijevaš po meni
u samotnim noćima
punim sablasnih sjena
koje ti usamljenošću prijete

niti jedna koprena
neće prikriti spoznaju
ritma spirale strasti
tankih niti trenutnog predavanja

dok se moja vjera u tebe
miješa sa željom
a zanosom me uvijek iznova
zavodi i ljubi
izmiče tlo pod nogama
u želji za potpunim predavanjem
i pripadanjem

 

JEDNOSMJERNA KARTA

Pošla sam na dugo odlagano putovanje
s jednosmjernom kartom za Jug
istražujući zemljovid,
poziciju ruža,
palmi,
vjetrova,
morskih struja i orgulja,
virova i ponora
kako bih posložila mozaike u bojama
koji sve o tebi govore

je li je dovoljno života preostalo
u sitnim kapima zbilje
za sve nježne riječi i dodire
za tebe čuvane
ne bih li te barem još jednom
dotaknula po obrazu

dok tvoje oči promiču slovima
pišem ti o ljubavi
kako bi te mogli nazivati
imenom moga imena

 

JUTRA BEZ TEBE

Postoje jutra kada ne želim otvoriti oči
jer te nema na dohvat ruke u toplini postelje
jutra u kojima moje misli ne obitavaju
u tvojem plavom pogledu

uzalud tražim komadić neba
dovoljno osunčan i lijep
da ispuni dan jedne žene
u kojem nema tvojeg osmijeha i dodira

postoje jutra u kojima me dotakne dan
i donese predvečerje
a tuga nabuja kao slutnja
misao kako nemam ono što najviše želim

svi imamo ono nešto
negdje
nekog kog sanjamo
trebamo
i želimo pored sebe
zauvijek

nikome neću kazati
koliko me bole daljine

postoje jutra kada slutim odjek tvojih koraka
jutra u kojima prepoznaješ mene u sebi
a da ne izustim niti riječ

osim bezglasnog pokretanja
nijemih usana
u čežnji za tvojom blizinom

Maja Šiprak