Gradska galerija Fonticus Grožnjan
samostalna izložba / mostra personale
otvorenje: 19. 11. u 19 sati
Luiza Štokovac: MAPIRANJE SAMOĆE
Luiza Štokovac predstavlja seriju bilježaka fotografskom kamerom. Ona nudi niz radova na kojima obrađuje motiv sjedalica. U galeriji nas dočekuje album, autorska knjiga, okružena nizom radova ovješenih na zidove. Radeći na projektu, osmišljavajući ideju, autorica izabire znakovite kadrove. Koristeći realne, zatečene scene, čini autorski iskorak unoseći novi smisao. Neznatnim motivima uspijeva dati simbolično značenje.
Čvrsta kompozicija, izuzeće kolora, bogatstvo tonskih gradacija, smisleno zamućivanje, solidno uvećanje, pojavljuju se kao bitne karakteristike cijelog projekta. Fotografija, u pristupu Luize Štokovac, dramatičnost dobiva izborom iz obilja vizualnih informacija. Ona motive bilježi bez režije, u okruženjima u kojima ih primjećuje. Elementi radova u optimalnoj su komunikaciji s formatom. Pred sobom imamo iskaze značenja koje se oslanjaju na motiv. Očito je da autorica ovisi o figurativnom obliku i da ga ne želi prikriti. Osobine predmeta u autoričinom objektivu mijenjaju značenja. Mi prepoznajemo oblike koji u artističkoj interpretaciji postaju neka nova realnost.
Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike promišljene cjeline. Luiza prezentira fotografije koje nude kadrove uporabnih predmeta. Prisutni su drveni, kameni, metalni, plastični, pleteni, tapecirani, kombinirani oslonci za sjedenje. Neke nazivamo kuhinjskim ili uredskim, neke sjedalicama za terase, neke dizajniranim, neke foteljama, klupama, klupčicama. Neki imaju naslone za ruke. Tu su i invalidski i konferencijski stolci. Poneki su novi, nekoliko je starijih od kojih je pokoji očuvan ili restauriran. Oblik stolice može biti ergonomski ili sasvim asketski, mogu biti udobne ili neudobne. Ove predmete možemo doživjeti kao neka bića s kojim blisko „tjelesno“ drugujemo kod kuće, u nekoj čekaonici, na terasi, na sastanku. Luiza Štokovac im prilazi kao motivu, naglašavajući, a ujedno problematizirajući njihovu svrhu. Sjedalo ili više sjedala označavaju socijalne odnose. Ljudi često sjede i čim mogu, sjednu. No, ovdje su stolice prazne. Ostavljene stolice izvan funkcije i u albumu usamljeni sjedači, govore o sadašnjem trenutku.
Ovaj projekt urbano je i socijalno obilježen. Kao matrice za promišljanje uvijek su prostori, interijeri ili eksterijeri, u kojima borave ljudi. Većina predstavljenih lokacija odgovara pojmu ne-mjesta. Antropolog Marc Augé definira ne-mjesto kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet. Primjeri ne-mjesta su autoceste, zračne luke, velika trgovačka središta. To su područja u kojima se mimoilazi mnoštvo ljudi, a da ne stupaju u prisniji odnos. Tu su i restorani brze prehrane ili turističke lokacije. Neugodan je fenomen da su centri gradova preoblikovani u city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Isto je i s turističkim lokacijama koje žive samo tri mjeseca na godinu. Tako su od mjesta postali ne-mjesta. Uzrok tome je lakše slijevanje kapitala, no to pojačava jednoličnost. Identitet je anuliran, mašta prognana, a stanovnici, putnici, posjetioci osuđeni na monotoniju. Ne-mjesta karakterizira minimalni socijalni odnos, a osobe su svedene na usamljenost. Bit ne-mjesta jest da stvaraju samotnjačku obveznost umjesto organske društvenosti. Paradoksalno, čini se da budućnost društva ide prema sve većoj akumulaciji ne-mjesta, u kojima se, najvećom koncentracijom ljudi, realiziraju minimalni socijalni odnosi.
Prolazeći postavom, počinjemo osjećati napor stanja realnog svijeta. Na sjedalicama nitko ne sjedi. Pokušaj doživljajnog rasterećenja, potrage za vedrinom, želimo pronaći u ponuđenoj knjizi jer u njoj uočavamo ljude. No, listanje nam ne donosi olakšanje. U albumu nalazimo osobe, ali osamljene, bez obzira nalaze li se u lokalima ili na ulici. Osamljenost kao karakteristika suvremenosti nije umirena umreženošću suvremenih komunikacija. Svjedoci smo poplave selfija koji su zapravo autoportreti. Oni svjedoče svojevrsnu, neizgovorenu ponudu uzrokovanu samoćom. Luiza Štokovac predstavlja scene koje postaju projekcije otuđenja. Unutar ovih radova, glavni motivi/likovi su osamljeni bez obzira jesu li na lokaciji slučajno. Jer, samoća jest konstanta koja nas može pratiti i u trenucima kada se nalazimo usred čopora. Pomirenost sa samoćom nazivamo osobnošću. To je najčešće zamjena teza i nosili taj kompliment namjerno ili bio on izazvan okolnostima, i dalje ostajemo sami.
Civilizacija globalizacije u koju smo uronjeni ne liječi osamljenost, upravo suprotno, potiče ju. Jer kapital, politiku niti institucionalizirane religije ne zanima jedan čovjek. Važno je imati krdo kojim se manipulira. Pojedinac je nebitan. Znakovitost simbola sprave za sjedenje upozorava nas. Likovno jednostavna situacija donosi nam atmosferu promišljanja o osobnom položaju unutar trenutka nemilosrdne povijesti. Zbog reklamnih i inih ponuda nismo sigurni u realitet. Poput ekrana televizija ili displeja na kojima nam se u memoriju, na podsvjesnom nivou, urezuju poruke koje odgovaraju moći, kapitalu, vjerama. Konotacije ovog projekta proširuju se na socijalne, političke, univerzalne kategorije spoznaja. Predstavljene situacije možemo doživjeti kao upozorenje na manipulaciju kojoj smo izloženi. Možemo ih doživjeti lirski i sjetiti se nekih svojih emocionalnih sastanaka, na primjer, na klupi u parku.
Kadrovi, zaustavljeni na putu od dosjetke ka znakovitosti, uznemirujući su. Promišljene kompozicije poigravaju se našom percepcijom. Elementi u autoričinu objektivu mijenjaju kvalitativnu vrijednost. Niz naslona kreće ka geometrijskoj apstrakciji. Starinska fotelja izaziva ideju odmora, opuštanja. Od suncem izbijeljene, kišom isprane i vjetrom izmučene kamene ili drvene klupe dobivamo ideju prošlih vremena. Luiza naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i općenite fenomenologije prostora. Promišljanje detektiramo detaljima. Na jednom radu autorica dosjetljivo uvodi kućnog ljubimca. Ovo postaje metafora cijelom projektu. Mačka označava slobodu koja se manifestira osvajanjem prostora. I ona je sama. Ovdje priča zapravo započinje i završava.
Eugen Borkovsky, XI. 2016.
Luiza Štokovac rođena je 1971. u Kopru (SLO). Fotografijom se intenzivnije bavi posljednjih pet godina koju uči uz pomoć vrsnih profesionalnih fotografa: Miranda Legović, Jelena Prekalj, Robert Sironić, Nenad Šimunić. Sudjeluje na više kolektivnih izložbi i projekta: Umag, Rovinj, Novigrad, Grožnjan, Pula, Rijeka, Zagreb, Sarajevo (BIH). Dobitnica nekoliko nagrada i priznanja na nacionalnim i međunarodnim natječajima fotografije. Dio je organizacijskog tima međunarodne manifestacije „Foto ex tempore“ u Novigradu.
