Izložba Vlaste Žanić: Inflatus mobilus

Mobilna skulptura Inflatus mobilus Vlaste Žanić, koja se u Galeriji Vladimir Bužančić premijerno predstavlja, travestira poimanje skulpture visokog modernizma – njezine arhetipske i višeznačne apstraktne oblike kao i predodžbu o njezinu tvorcu, snažnom umjetničkom subjektu i velikom umjetniku koji svojim radom uspijeva prevladati egzistencijalnu dramu i pronaći smisao

Vlasta Žanić: Inflatus mobilus

Stupovi su svuda oko nas. Oni se rasprostiru u svim smjerovima ljudskog postojanja pa se može reći kako je ovaj vertikalni apstraktni element jedan od najsnažnijih simbola poznat ljudima te je antropološki upisan u razvoj čovječanstva, dok je evolutivni aspekt ljudske vrste, anatomski gledano, oslonjen upravo na stup, i to onaj kičmeni, uspravljenog, davnog, čovjeku nalik pretka. Smiješno je za ustvrditi, ali se ipak može pribjeći tautološkoj definiciji da je stup civilizacije upravo on sam. Stup, kao arhetipski nosač napretka, je prvo uspravio čovjeka, koji je potom uspravio sve ostalo. Uspravno je postalo sinonim za ispravno, zdravo i plemenito, za razliku od polegnutog, porušenog i bolesnog. On je osnovni arhitektonski element (nosač hrama), element veličanja (trijumfalni stup), ufanja i vjere (kužni stup), javnog poniženja (stup srama), mitskog preobraženja (stup soli), monolit, totem, vođa čopora i pater familias, vojskovođa, diktator, šef, ravnatelj, pa ako baš hoćete i kipar, taj najsnažniji od svih umjetnika, koji svojim moćnim mišicama radi u kamu vrletnom i tvrdom[1], ili kojem god drugom materijalu. On je jednostavno neupitan i moćan, statičan, u poziciji koju ne ispušta, i za vječnost, širom Zemlje, podiže spomen na samoga sebe. Vlasta ga je u svojem satiričnom opisu nazvala Inflatus staticus antipaticus, a dobar prijevod ove šaljive latinske sintagme, tj. nepostojeće složenice, koja je upotrijebljena kako bi se još jače podcrtao karakter, ovog jakog, okomitog subjekta, bio bi napuhanko ili nadmeni pametnjaković.

            Razvoj moderne skulpture karakterizira pojava slobodne forme, koja svojom vitalnošću nadilazi “optički doživljaj i omogućava složene psihološke podražaje, kroz arhetipske, višeznačne, univerzalne oblike”[2], od kojih se posebno ističu oni uspravni, vertikalni, poput Brancusievog Beskonačnog stupa. Daljnjim razvojem, i kroz proces još jačeg čišćenja vitalne, slobodne forme, stupa na scenu – kroz ideje poslijeratne apstraktne umjetnosti – visoki modernizam, s karakterističnim jakim subjektom. To je umjetnik koji stvara “snažno i originalno likovno djelo, te uspijeva prevladati egzistencijalnu, osobnu dramu i samokritikom vlastitog rada dostići ideal čiste likovne forme”[3], on je, naravno, muškarac, bijelac, prosvijetljeni racionalist, tj. nadmeni pametnjaković s kojim povijest umjetnosti računa, a on računa na nju, u svrhu ustoličenja vlastita lika kao tvorca kanona ili, kako je sam Brancusi jednom rekao, “radi kao rob, zapovijedaj kao kralj, stvaraj kao bog”.

Vlasta, gore spomenutom, suprotstavlja svoj Inflatus mobilus simpaticus. Preuzimajući karakteristike mekog, nestabilnog subjekta, ona travestira taj oblik prikazivanja. Negirajući Antipaticusov kriterij umjetničke istine, njeno se djelo približava feminističkoj umjetnosti, što načelno, nije ključna postavka ovoga rada, ali se uz ludičnost ideje, sama od sebe, nametnula i kritika fetišiziranog, jakog, modernističkog subjekta. Njen Inflatus također je uspravna, falusu slična forma, koja se od svojih prethodnika odvaja na više razina. Ona ključna, i na prvi pogled jasna, jest mobilnost. Klasična postavka skulpture, koja podrazumijeva aktivnog promatrača koji kruži oko forme kako bi je sagledao iz svih ključnih vizura u potpunosti se tako preoblikuje te skulptura sada kruži oko promatrača, lunjajući po prostoru, na način da mijenja smjer kretanja u susretu s preprekom. Na ovaj način vitalna slobodna forma, “prožeta misterijem egzistencije i prisutnosti”[4], travestirana je gotovo doslovno, tj. prohodala je, a autonomno umjetničko djelo preobraženo je u autonomnog robota koji “mingla” s posjetiocima, evocirajući na taj način najveći kiparski mit, mit o Pigmalionu. Robot sa svojim skučenim stupnjevima slobode, dakako evocira ovaj mit samo na razini ilustracije, dok je tzv. DOF[5] (degree of freedom) mehaničkog sistema u ovom slučaju ograničen tek na tri dimenzije ili stupnja. Oni su iskorišteni u kružno-spiralnom uzorku pa se kretanje Vlastina robota može dovesti u vezu s njenom višegodišnjom preokupacijom – kružnim kretanjem, koje često tematizira u svojim performansima. Kružno spiralno kretanje samo je uzorak, tj. idealan model kretanja, koje u realnom kontekstu izgleda dovoljno nepredvidivo pa možemo reći, da se protivi sistemu i poslušnosti. Simpaticus dakle ima tendenciju da izlazi izvan okvira, u ovom slučaju galerije, što mu može i uspjeti ako vrata ne budu zatvorena, a važna karakteristika, koja mu također olakšava kretanje, jest njegova težina. Kao predmet u gravitacijskom polju, on posjeduje stvarnu težinu koja se doima modificirano i predstavljena je virtualno. Naime, doima se teži, tj. napuhaniji nego što zapravo jest. Vlastinim riječima rečeno: “Njegova napuhanost je karikatura pompoznosti njegovih prethodnika, a njegova laganost je suprotnost tendenciji i imperativu bilo koje vrste”.Također treba napomenuti kako se proces proizvodnje ovoga rada oslanja na hakiranje mehaničko-elektroničkog sustava (iRobot Roomba) koji je originalno razvijen u svrhu obavljanja dosadne, repetativne radnje čišćenja, tj. usisavanja, pa se tako, sama od sebe, nameće i metaforička razina ovog rada. Mentalno čišćenje terena, kao nužna aktivnost u svrhu poboljšanja vlastitog okruženja, postignuto je parodiranjem dogmatskih postavki istog, a odvija se kroz spajanje skulpture i autonomnog robota, tj. Inflatusa mobilusa koji izvodi performans umjesto svoje “stvoriteljice“ čime se potencira “tehnospiritualna tendencija, karakteristična za postmoderno vrijeme, u čijoj kulturi nije moguć direktni pristup ni prirodi, ni duhovnosti”.

Predrag Pavić

Vlasta Žanić: Inflatus mobilus

Columns are all around us. They stretch out in all directions of human existence, and it could be said that this vertical abstract element is one of the most powerful symbols known to people, inscribed anthropologically in the development of mankind. The evolutionary aspect of the human species, looked at anatomically, is posited on the spinal column of the upright, ancient manlike forebear. It sounds ridiculous to say it, but still one might resort to the tautological definition that he is himself the pillar of civilisation. The pillar or column, archetypal bearer of progress, first set man upright, and then he set everything else upright. Upright became a synonym for correct, healthy and noble, unlike the toppled, the recumbent and the sick. It is the basic architectural element (the bearer of the temple), an element of aggrandisement (triumphal column), of trust and faith (plague column), public humiliation (pillory), of mythical transformation (pillar of salt), monolith, totem, leader of the pack and pater familias, general, dictator, chief, director and if you will sculptor too, that most powerful of all artists who with his mighty muscles works in alpine stone and pure,[6] or any other material. He is simply unquestionable and powerful, static, in a position that he does not desert, and for eternity, all around the Earth, raises monuments to himself. In her satirical description Vlasta has called him Inflatus staticus antipaticus, and a good translation of this dog Latin, used to underline the character of this strong and perpendicular subject, would be a puffed up smart-arse.

The development of modern sculpture is characterised by the appearance of the free form, which with its vitality goes beyond “the optical experience and enables complex psychological stimuli, through archetypal, polysemous universal forms”[7], of which those that are upright, perpendicular, like Brancusi’s Infinity Column, particularly stand out. With further development, through a process of still stronger purification of the vital, free form, through the idea of post-war abstract art, High Modernism appeared on the scene, with its characteristically strong subject. This was the artist who created “a powerful and original work of art, managed to overcome the existential personal drama and through self-criticism of his own work achieved the idea of the pure visual form”[8]. Naturally, he was a white man, an enlightened rationalist, i.e. a puffed up smart-arse, whom art history counts on, and who counts on it, for the purpose of enthroning his own figure as creator of the canon, or as Brancusi once said “work like a slave, command like a king, create like a god”.

To all this, Vlasta opposes her Inflatus mobilus simpaticus. Taking over the characteristics of the soft and unstable subject, she travesties this form of representation. Denying the Antipaticus’ criterion of artistic truth, her work comes close to feminist art, which in principle, is not a key postulate of this work, but along with the playfulness of the idea, a criticism of the fetishised, powerful modernist subject inevitably arose, all by itself. Her Inflatus is also upright, a phalloid form, departing from its predecessors at several levels. Crucial, clear at first glance, is the mobility. The classic positioning of the sculpture, which takes for granted an active observer, moving around the form to see it from all the key viewpoints, is thus totally recast, and the sculpture now wanders around the spectator, roaming around the space and changing its direction of movement as it meets an obstacle. In this manner vital free form “shot through with the mystery of existence and presence”[9] is almost literally travestied, that is, it has started to walk, the autonomous art work has been transformed into an autonomous robot that mingles with the visitors, evoking the greatest sculptural myth of all, that of Pygmalion. The robot with its restricted degrees of freedom of course evokes this myth only at the level of illustration, while the DOF[10] of a mechanical system in this case is restricted to three dimensions or degrees only. They are used in a circular or spiral pattern, so that the movement of Vlasta’s robot can be correlated with her years-long preoccupation– circular movement, which she often thematises in her performances. Circular, spiral movement is just a pattern, i.e., an ideal model of movement, which in the real context appears sufficiently unpredictable for us to be able to say it is against system and subservience. Simpaticus has a tendency to get outside the box, in this case, the gallery, which he might well manage if the door is not closed and the essential characteristic that also facilitates his movement is his weight. As object in a field of gravity he possess a real weight, which seems to be modified, and is presented virtually. That is, it seems that he is heavier, i.e., more puffed up, than he really is. In Vlasta’s words “that he is so puffed up is a caricature of the pomposity of his precursors but his lightness is the opposite of tendency and imperative of any kind.” It also has to be mentioned that the process of producing this work depends on the hacking of a mechanical and electronic system (iRobot Roomba), originally developed to do the boring and repetitive work of cleaning (vacuuming), and thus, all by itself, the metaphorical level the work inevitably appears. Mental clearing of the ground, as necessary activity for the purpose of improving one’s own environment, is achieved by a parody of the dogmatic postulates of it, and unfolds through the combination of sculpture and autonomous robot, ie. Inflatus Mobilus which performs instead of its “creator” whereby technospiritual tendency, typical for postmodern time in which direct access to nature or spirituality is not possible, is emphasized.

Predrag Pavić

Vlasta Žanić diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1990. godine od kada kontinuirano izlaže i sustavno se bavi pojmom skulpture, koristeći razne medije izražavanja (skulptura, instalacija, video, umjetnost performans, happening, društvena skulptura…) i istražujući dodirne točke i odnose među njima. Teme kojima se bavi kreću se u rasponu od osobnih i intimnih do teoretskih i konceptualnih propitivanja o pojmu umjetnosti, značenju i poziciji autora, publike i eksponata.
Višestruko je nagrađivana za svoj rad: Nagrada na 8. triennalu hrvatskog kiparstva 2003., Godišnja nagrada HDLU-a 2005., Nagrada Oktavijan za eksperimentalni film na 14. danima hrvatskog filma 2006., Vjesnikova godišnja nagrada 2006., Nagrada na Internacionalnom multimedijskom festivalu Visura apperta 2010. i 2014., Nagrada hrvatske sekcije na Prague Quadrennial of Performance Design and Space 2015., Grand prix na 51. Zagrebačkom salonu 2016. Radovi joj se nalaze u javnim i privatnim zbirkama suvremene umjetnosti. Od 2010. radi kao docentica na Odjelu kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Izložba Vlaste Žanić može se pogledati do 12. prosinca 2016., ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom od 09 do 18 sati, četvrtkom i subotom od 10 do 13 sati.

---