Igor Petrić rođen je 1973. godine u Sisku. Oženjen, otac troje djece. Po zanimanju mag. soc. rada, zaposlen kao stručni suradnik na Županijskom sudu u Sisku. Iako piše od srednje škole, tek se prije tri godine otvorio javnosti. Sve što piše stavlja pod radni naslov IGRA RIJEČI, jer za njega je sve to samo igra.
Ono najvažnije u njegovom životu: Jasna, a s njom – Laura, Paula i Jakov.
„Pisanje pjesama je poput igre.
Uzmeš nekoliko riječi, malo ih protreseš, pretumbaš i to je to.
Kad bi se ljudi više igrali, svi bili kao djece, svijet bi ovaj bio puno bolje mjesto.
Živim radi pisanja, pišem radi života.“
Do sada mu je objavljeno više od pedeset pjesama (književni časopisi: Rijeći-Časopis za književnost, kulturu i znanost, Matica hrvatska, Ogranak Sisak; Književna Rijeka-Časopis za književnost i književne prosudbe, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Rijeka; The Split Mind-Časopis za književnost i kulturu, Filozofski fakultet Split; Književno Pero-Časopis za kulturu i književnost, Društvo književnika Hrvatske Rijeka; Obnova-Časopis za kulturu društvo i politiku, Obnova – udruga mladih intelektualaca i umjetnika, Zagreb i OSVIT-Časopis za književnost, kulturu i društvene teme, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, zbirkama pjesama: Senje i meteori-Varaždinsko književno društvo i Petrinjske staze, Prva zbirka pjesama-PS portal, Petrinja, zborniku ljubavne poezije Tebi ljubavi za Valentinovo-KULTura sNOVA, Zagreb te na internetskim portalima: časopis KVAKA; Hrvatski glas Berlin i Književnost uživo).
Igor Petrić
Lice od mjeseca
Još večeras
navuci zastore,
sagradi zid čvršći od čelika
i ne boj se.
Pobjegni u snove,
tamo čeka te netko,
netko koga još ne poznaješ.
On odvest će te daleko,
dalje no što možeš i zamisliti,
dalje od samoće suza u očima,
dalje od onih koje zavist je uzela.
Još večeras navuci zastore
sagradi zid čvršći od čelika,
sklopi oči i prepusti se snovima
od kojih stvarnost udaljena je miljama.
Uplovi u novi svijet
stvoren tvojim malim rukama.
Još večeras upoznaj sebe
i dotakni mislima svaku stanicu,
svaki atom tijela svojega.
Udahni život
novim idejama.
Istu večer vrati se,
vrati svoja,
slobodna
i pokaži im, pokaži svima
svoje novo lice,
lice sazdano od mjeseca
i ne boj se,
ne boji nikoga.
Budi svoja,
samo svoja,
budi ponosna.
Balon od sapunice
Savršenstvo,
uronjeno u laž
perfidno glumljenog odnosa,
sve više nanosi bol
i tjera suze
koje sve teže i teže podnosim,
njihovu težinu
i odvratan okus u ustima
koja više ne prepoznajem,
kao da nikada ni nisu bila
dio mene.
Svejedno,
ponovno ih pokušavam namjestiti
u prihvatljive osmjehe,
kao i do sada,
već godinama isto je,
već odigrano,
tako lako proživljeno.
Sad je dosta!
Dosta je ove izopačenosti
iz koje želim pobjeći,
samo što su, sve moje želje,
poput balona od sapunice,
skrivene u najtamnijem dijelu duše,
moje sjene mrtvog tijela,
i prsnut će
nečujno,
tiše od tišine,
gotovo neprimjetno
izvan dosega pogleda
svih onih,
znatiželjnih …
Besmisao šestog popodneva
Sumrak u očima plamti, gledaš – gledam…
Uspjeh u nemoći vlastitog sažaljenja!
Kažeš da ne razumiješ, prestani misliti.
Jednostavno,
probudi se i vidi gdje sam.
‘Ostajem’, kao i do sada,
tamo gdje sam i bio – gdje? Gdje? Gdje!?
Možda nigdje – FIKCIJA – umišljena glupost
potrebnog užitka odsutnosti.
Ostajem sam, tamo negdje,
zavaljen pred zrcalnim prikazom vlastitih života i …
PITANJE: Tko sam ja?
ODGOVOR: Još uvijek tražim odgovor. Ne znam!
SUGESTIJA: Možda bi trebao znati, važno je.
ODGOVOR: Misliš?
TEK TAKO: Osjećam, makar zbog drugih.
ODGOVOR: Drugih!?
ONAKO: Da, drugih, svih drugih.
ODGOVOR: A njima je kao stalo?
CINIČNO: Da, ako ne primjećuješ.
ODGOVOR: Ostajem pri svome i ti tu ništa ne možeš.
Prije tebe, ovu igru igram cijelog života sam,
vjeruj – tako ću i nastaviti,
uz jesenje kiše, pečene kestene
i jutarnje magle kojima se baš i ne diže,
jer, nakon 365, odustajem.
Tišina je bolna stvarnost usamljenih pločnika
u nedjeljna jutra.
Između ostalog
POSTAVLJAŠ GLUPA PITANJA!
Svaka zamisao o odgovoru otpada i …
Umoran sam, pusti me makar …
Priznajem poraz prije završetka.
CINIČNO: Jednog ćeš se dana raspadati, ako ne …!
PITANJE: Što ako ne???
ODGOVOR: To je tajna. Osjeti ritam vlastitih misli.
PITANJE: Ako ne?… što ako ne??????????????
ODGOVOR: Ako ne dozvoliš kremiranje.
Pretpostavimo kako je to primjeren odgovor
u ovom trenutku, ali ni to nije bitno.
Kasno je, a prije odlaska obećao sam ti jednu priču,
„Priču o jednom princu“
PRIČA: Jednom davno rodio se jedan princ.
Drugi je dan bio stariji za jedan dan.
Treći je dan bio stariji za dva dana.
Četvrti je dan bio stariji za tri dana.
Peti je dan bio starac na samrtnoj postelji.
„PRINC JE MRTAV I ZAVJESA JE PALA“
Odustajem …
Broj dva
Koliko ljudi,
koliko glava,
razbarušenih misli
i polupanih nosova.
Svi nešto govore.
Mrmljaju na glas.
Nitko nikog ne sluša.
Nerazumljivo stenju potrošene riječi
pod pritiskom značenja,
kao kurve odzvanjaju tupo dok plaze
podzemljem grada.
Svi nešto trebaju. Uvijek nešto trebaju,
očekuju neočekivano,
psuju i kad ne treba
i kad treba urlaju, psuju,
psuju i urlaju stalno na nečije majke,
nečije bogove i svece,
jedni na druge, prvog i drugog susjeda,
onako jako
malo urlaju pa malo psuju,
malo psuju i urlaju istovremeno,
konstantno pa sve jače i jače.
Dižu šake
i mašu prstima u znak prosvjeda, a već sutra će se lizat,
jedan drugog držati za testise,
pokvarena crvena jaja. Jedan ko’ ni jedan
dva, tri i još mnogi trebali bi pasti, ali neće,
ne mogu i ne smiju. Broj dva je konstanta
i nijedan ga drugi neće nadmašiti.
Koliko ljudi
koliko glava je potrebno i koliko još treba pasti prije sutra.
A sutra kao sutra, ništa novo,
ništa staro neće donijeti.
Svijet ionako samo glumi da spava.
Kontinuum
(kamen, svjetlo, vrijeme, prostor)
kamen,
obasjan svjetlošću noćne lampe
poprima nevjerojatne oblike
koji ovisno o kutu gledanja,
ponekad kreću se
stvarajući privid,
stvarajući iluziju
prostorno vremenskog kontinuuma,
kao iskrivljene stvarnosti
na pozornici rezerviranoj za one male,
ali nevjerojatne fizikalne događaje
pomoću kojih
doživjeti možete sve,
možete jednostavno i opušteno uživati
prepuštajući se nezaboravnom trenutku istine
o nedodirljivom proteku vremena
i nematerijalne stvarnosti
od početka do kraja
sve prisutne
sadašnjosti.
Noćas će padati kiša
Nevjerojatno,
naslućujem je kako dolazi.
Duboko pod kožom
provlači se onaj čudni,
neugodni osjećaj sve do kostiju,
koji razvlači mišiće,
prijeteći okružuje zglobove.
Sigurno dolazi s vjetrom
nošena olujnim oblacima
u predvečerje
kad noć progutat će i posljednje svjetlo dana.
Najbolje je ostati doma,
sve prozore zatvoriti,
ugasiti svjetla i ostale tehničke uređaje.
Pogrešno uzemljenje nitko neće platiti.
Noćas
kad padne kiša
možda i otvorim prozore,
upalim svjetla i ostale tehničke uređaje,
odem do parka slušati gromove
jer još uvijek želim se igrati s munjama.
Noćas kad padne kiša
vjerojatno ću duboko spavati,
baš poput ostalih
i ništa od svega toga neću čuti,
neću vidjeti.
Noćas
nije padala kiša.
Tisuću metara do dna
Mržnja prožima.
Ledeni oblaci iznad grada,
atmosfera iluzije.
Rastopljena slina,
ludilo bijesa i čudan pogled čovjeka.
Dijete bez djetinjstva,
mutna slika vremena.
Život u sekundama.
staza prekratka.
Red bez vrijednosti
i pustinjska prašina što sunce prekriva.
Gdje si ruke sakrila
nevidljiva savjesti
sakri i nju,
jer mene više nema.