Mala dvorana Galerije Prica, POU Samobor
Otvorenje izložbe 15. studenog 2016. u 19 sati
15.11. – 27.11.2016.

Drago Jančić Hommage Vladimiru Malekoviću 4Vitalitet strukture slike

Stilistika nekog umjetnika u prvom redu odraz je njegovog senzibiliteta, ali i nekih vanjskih okolnosti koje intenziviraju ili smiruju osnovne značajke svjesnog ili spontanog odabira poetike. Drago Jančić također se vjerojatno našao na razmeđima kojim putem krenuti, a da pri tome sačuva autentičnost izraza, slikarski svijet koji će usprkos silnoj vjetrometini izraza biti njegov. Dakako nemoguće je neokrznut izaći iz agresivnosti -izama karakterističnih za umjetnost našeg vremena, bilo likovnih aktualnosti ili načina koji su obilježili bližu likovnu povijest. Jančić je jasno trasirao svoja umjetnička htijenja, obogaćena, možda i podsvjesno, neobičnom svježinom. Naime Jančić je godinama radio kao likovni pedagog, ostvarivši vrhunske rezultate. Predanjem i znanjem učinio je predmet, objektivno često guran na marginu školskog programa, učenicima izuzetno zanimljivim, potičući u svakom sklonost za lijepim, i sukladno pojedinačnim talentima izvlačio iz njih nit kreativnog. Ali koliko je dao toliko je i primio. Neposrednost dječjeg i mladenačkog izraza i njihovo čisto oko tako je postalo i ostalo Jančićeva svojina, uprisutnjena u svom fluiditetu, bez pretjerane opisnosti, i u ostvarenjima umjetničke zrelosti. Postojana u svim stvaralačkim ciklusima, a posebice u primjeru sadržajne simpatičnosti i provedbi neukrućenih načela gradnje slike kod đačkog uzrasta, i gdje Jančić povezuje svoje iskustvo i dječju neopterećenost spram pretjeranosti pravila.

U novom ciklusu (koji ima i ranija ishodišta) Jančić je u prvom redu zaokupljen strukturom slikarske površine, koja u svojoj slojevitosti nudi brojne asocijativne sadržaje. Uglavnom bez preciznije motivske određenosti, ali sa slutnjom stanja i „prikrivenom“ pričom kojom sastavnice slike s formalne strane ( kompozicije, oblika i boja) otkrivaju raspoloženja, jeku događaja i doživljaja. Na potki stilske dosljednosti Jančić maštovitošću slikarske razrade svakoj slici, makar u manjoj mjeri, daje drugačiji pečat, s rasponima od u naznakama sačuvanim citatima realističnog, scena ekspresionističke otvorenosti s utkanom asocijativnošću, do apstraktne nepredmetnosti.

Likovni jezik je praktično identičan no „literarni“ akcenti upućuju na pomake u temperaturi emotivnog. Razlog za to leži i u sintezi različitih pristupa, strasti i discipline, u kojoj niti jedna krajnost ne gubi ništa od svoje posebnosti. Jančićeve kompozicije su jasnih koordinata, unutrašnjeg reda u suodnosu fragmenata i korespondiraju s bujicom oblika, direktnošću slikarskih misli, temperamentom umjetnika. Tkivo slike tvore i forme geometrijske čitkosti, one blage stilizacije, organičke intrigantnosti ili jednostavno oblici apstraktnog karaktera. Brojne varijante „tipova“ oblika zajedno čine jedinstvenu slikarsku abecedu, preslika Jančićeve umjetničkog koncepta, koji egzistira na energiji boje. Jančić osjeća i prepoznaje silnice u raskoši palete, potrebite vrijednosti njihove zvučnosti kod konkretnih oblika. Intenzitet raste i pada, od vatrometa do tonskog nijansiranja, gdje i stupanj oblikovnog zgušnjavanja ili prozračnosti ima svoju ulogu.

Drago Jančić Hommage Vladimiru Malekoviću 6U ritmizaciji srodnih jedinki plohe i linije „dišu“ u stješnjenom prostoru, i preko stvarnog taktiliteta bogate strukture i preko dinamike crtovlja, odnosno aktiviteta boja. Sugerirana prostornost svjesno je potencirana često nezaglađenom teksturom površine i aplikacijama mozaikom, odnosno intervencijama tašističkih udara kao vida kontroliranog slučaja. Jančić u svim dionicama slike, a poglavito njenim čvorovima otkriva i dodiruje dominantna oblikovna torza i čestice, bilo u uzbudljivim vrtložnim srazovima ili jednolikoj organizaciji kadra. Umreženost zapleta ipak je rješiv rebus jer Jančić i u „tolerantnosti“ spram igri teži razumljivoj topografiji slike. Njena zavodljiva zbilja preko tjelesnosti boje dobiva novu dimenziju, s opnama oblika eruptivne putenosti. Jančić se bez sumnje ne da zatvoriti nekim kalupom budući da se njegovi umjetnički afiniteti ne isrpljuju isključivostima. Jer i kada definira slikarski stav, kada ima jasne adute, ostavlja makar uske procjepe za drugačija motrišta. Nikako antipodna već ona koja će potvrditi, u kontinuitetu izraza, širinu njegova nadahnuća.

S pitanjem koje se nadkriljuje i na ovaj ciklus, i čitav Jančićev opus. Što je s ljepotom? Ona je kod Jančića itekako prisutna. Prvo kao trag kanona baštinjenog, a drugo kao dragocjenost proistekla iz likovne dramaturgije i finesa kolorističke gravitacije, bazirane na izobilju i tanahnim izdancima forme.

Izložbu je Drago Jančić, i preko portreta na jednoj slici, posvetio je čovjeku koji je proniknuo pravi smisao ljepote. Velikom hrvatskom povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru Vladimiru Malekoviću. U svojim brojnim likovnim monografijama i likovnim osvrtima Maleković je na sjajni način analizirao različite fenomene na likovnoj sceni, pojedinačne opuse, izbjegavajući bilo kakvu površnost u interpretaciji, razumjevajući pojmovnost ljepote u likovnom djelu od opipljivosti tvarnog do nemjerljivosti duhovnog.

Stanko Špoljarić

Drago Jančić rođen je 1937. u Prigorju Brdovečkom. U Zagrebu je završio učiteljsku školu 1957. godine, a 1963. godine diplomirao je likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu kod profesora Mladena Veže i Josipa Poljana. Isprva, radio je kao nastavnik likovne kulture u OŠ Ante Kovačića u Mariji Gorici, a od 1969. godine do umirovljenja 2001. godine u OŠ Ivane Brlić-Mažuranić u Prigorju Brdovečkom, gdje je posebno afirmirao rad keramičarske sekcije. Bavio se metodikom nastave likovne kulture. Surađivao je u Obrazovnom programu HTV-a prilozima i realizaciji programa likovne kulture u slobodnim aktivnostima. Uz pedagoški rad bavi se keramikom i slikanjem. Likovnim intervencijama u radu s učenicima oplemenjuje prostore OŠ Antuna Kovačića u Mariji Gorici, OŠ Ivane Brlić-Mažuranić u Prigorju Brdovečkom i u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića u Zaprešiću. Od 1995. do 2000. godine radi u Studiju Tanay kao stručni suradnik u radu s djecom zagrebačkih osnovnih škola s posebnim zanimanjem za likovnost. Autor je idejnog rješenja spomenika Hrvatskim domobranima poginulima u Drugom svjetskom ratu i žrtvama poraća u Zaprešiću. Uvršten je u Enciklopediju hrvatske umjetnosti i u Hrvatski biografski leksikon. Samostalno je izlagao na dvadesetak izložbi i na oko pedeset skupnih. Njegov rad pratili su eminentni kritičari kao što su Vladimir Maleković, Dubravko Horvatić, Juraj Baldani, Feđa Vukić, Stanko Špoljarić, Marina Baričević, Josip Palada, Sead Begović i Branko Pilaš.

Drago Jančić Hommage Vladimiru Malekoviću 8Izbor iz izložbi

1982. Zagreb, Hrvatski školski muzej/ 1985. Zagreb, Galerija 44, Utrine/ 1988., 1999., 2004., 2012. Zaprešić, Knjižnica Ante Kovačića/ 2002. Zaprešić, Galerija Razvid/ 2006. Zagreb, Galerija Matice hrvatske/ 2007. Zagreb, Galerija Hrvatsko slovo/ 2009. Zaprešić , Muzej Matija Skurjeni/ 2009. Zagreb, Knjižnice grada Zagreba, Kustošija/ 2014. Zaprešić, Galerija Matice hrvatske

Izbor iz međunarodnih izložbi

1997. Zagreb, 5. svjetski triennale male keramike/ 2004., 3. hrvatski triennale akvarela, Karlovac, Slavonski Brod, Zagreb/ 2005. Zagreb, Etnografski muzej, Uz križ stati
2006., 2009., 2010. Varaždin, Kerameikon i prijatelji (keramika)/ 2007./ 2008. Varaždin, Najbolje iz Austrije i Hrvatske (keramika)/ 2009. Bečko Novo Mjesto, Najbolje iz Hrvatske i Austije (keramika)/ 2000. – 2012. Zaprešić, Izložba minijatura, Novi dvori, Vršilnica
2012. Zagreb, Galerija Zvonimir, Izložba svjetske male i minijaturne keramike (Lilliput ceramics)

Leave a Reply

Your email address will not be published.