U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu u utorak, 25. listopada 2016. zapaženo je predavanje održao o hrvatskom jeziku i njegovom proučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji svjetski ugledan kroatist i umirovljeni profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi Vinko Grubišić koji je od ove godine dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Sveučilišni nastavnik akademik Vinko Grubišić ove je godine izabran za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa je stoga u Knjižnici Akademije u Zagrebu u tu svrhu održao sadržajno predavanje o hrvatskom jeziku i njegovom proučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji kako bi hrvatska javnost i članovi akademije što bolje razumljeli okolnosti i ustrajnu borbu pri nastanku i osnivanju katedri hrvatskog jezika na sveučilištima u Australiji i Kanadi ali i kako bi dobili sliku o njegovom djelovanju.
Početkom osamdesetih godina osnovan je studij hrvatskog jezika na Sveučilištu Macquarie u Sidneyju u Australiji (akademske godine 1984./85.). Sukladno Grubišićevim riječima u Australiji na njemu je bilo više studenata kroatistike, nego u Sjedinjenim Američkim Državama studenata serbokroatistike na svim sveučilištima. Pri tom je naglasio da i najbitnje američko „slavističko društvo“ od 1984. godine hrvatski jezik tretira kao poseban jezik.
Govoreći o ustrajnoj borbi iseljenih Hrvata za svoj jezik, podsjetio je da su se Hrvati u Kanadi i Australiji (kao porezni obveznici) izborili za učenje hrvatskoga jezika u školskim ustanovama (od vrtića do sveučilišta) i da im je hrvatski jezik u srednjim školama kao treći predmet bio bodovan u općem uspjehu.
Na Sveučilištu Waterloo u Kanadi 1988. osnovana je katedra za hrvatski jezik i književnost ponajviše zaslugom profesora Grubišića, što je imalo velikog odjeka među Hrvatima diljem svijeta. Zapravo to je bila druga sveučilišna katedra na svijetu na kojoj se hrvatski jezik predavao kao samostalan predmetni jezik pod svojim imenom.
U Kanadi je tijekom 80-ih godina postojalo i djelovalo stotinu hrvatskih škola sa šest tisuća učenika, organiziranje i održavanje nastave pomagale su učinkovitim djelovanjem Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Kanade (HIŠAK). „U borbi oko uvođenja studija hrvatskog jezika na sveučilišta svojim su nam stajalištima i porukama pomagali hrvatski jezikoslovci Dalibor Brozović, Stjepan Babić i Tomislav Ladan“, kazao je akademik Grubišić. Podsjetivši da je među hrvatskim intelektualcima koji su nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni napustiti Hrvatsku bio i jedva koji jezikoslovac i, da stoga nije ni moglo biti zapaženijih kroatističkih radova na engleskom ili na drugim stranim jezicima. Spomenuo je imena pojedinih uglednijih hrvatskih lingvista i književnika koji su djelovali među hrvatskom dijsaporom i iseljeništvom, kao što su bili Christopher Krsto Spalatin, Jurica George Jerkovich, Ante Anthony Nizeteo i Branko Franolić koji su uglavnom na engleskom pisali o hrvatskom jeziku, s iznimkom Franolića, koji je pisao i na franuskom i koji su donekle pratili zbivanja na području hrvatskog jezika, pa i njegov odnos prema njemu sličnomu srpskom jeziku. Akademik Grubišić istaknuo je da su se hrvatski učitelji u podučavanju hrvatskoga jezika u prekooceanskim držvama držali što dalje od Maretićeva štokavskoga čistunstva i da su pomalo istiskivali tuđice i dijalektalizme.
Među novijim naporima za afirmaciju hrvatskog jezika u svijetu kao naročito bitan iskorak istaknuo je međunarodno priznanje hrvatskog kao zasebnog jezika, što je ostvareno 1. rujna 2008. kad je Međunarodno tijelo za norme koje djeluje u okviru Library of Congress uvelo zaseban međunarodni kod za hrvatski jezik i razdvojilo ga od dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika koji je zauvijek izbrisan iz uporabe, u trenutku kad je ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice bio prof. dr. sc. Tihomil Maštrović koji je danas znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU.
Iz Akademijine knjižnice akademik Grubišić je poručio da danas postoje sve popularniji internetski sveučilišni tečajevi za učenje hrvatskog jezika i da su oni uspješni, makar su po njegovu mišljenju uvjetovani golemom prostornom raspršenošću hrvatskih studenata diljem svijeta, među kojima ipak postoje mnogi koji su zainteresirani za učenje hrvatskog jezika.
Dopisni čan HAZU Vinko Grubišić rodio se 1943. u Posuškom Gradcu u Bosni i Hercegovini. Nakon završene tri godine studija slavistike i latinskoga jezika u Zagrebu emigrirao je u Austriju, a zatim u Švicarsku u kojoj je u Fribourgu studirao germanistiku, filozofiju, klasičnu filologiju i antropologiju. Diplomirao je slavistiku i pedagogiju 1970., a 1974. doktorirao u Aix-en-Provenceu 1974. Od 1975. živi i djeluje u Kanadi, u kojoj je djelatno u srednjoj školi predavao hrvatski, njemački i francuski jezik, uz to djelovao je i kao sudski tumač. Ipak je 1988. u onodobnim zahtjevnim okolnostima uspio osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Waterloo, koja je zapravo bila druga sveučilišna katedra na svijetu, na kojoj hrvatski jezik predavao i proučavao kao samostalan jezik pod svojim imenom. Na Sveučilištu Waterloo je kao ugledni sveučilišni nastavnik predavao sve do umirovljenja 2008. Prije toga je 1985. djelovao je kao gostujući lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, na kojemu je 1983. zaslugom Luke Budaka započeo djelovati Hrvatski studij kao najstariji izvandomovinski studij hrvatskog jezika, književnosti i kulture. Tijekom karijere Vinko je Grubišić priredio nekoliko dobro prihvaćenih sveučilišnih priručnika hrvatskog jezika na engleskom, a uz to 2007. pokrenuo je internetski tečaj hrvatskog jezika na sveučilišnoj razini. Objavio je više znanstvenih i stručnih djela s temama iz hrvatskog jezika i književnosti, među kojima se izdvajaju Hrvatska književnost u egzilu (1991.) i Izazovne teme starije hrvatske književnosti (2006.). Autor je i nekoliko zbirki pjesama, drama i eseja. Za kulturski doprinos Kanadi nagrađen je 2003. Zlatnom medaljom kraljice Elizabete II.
