U HAZU održan i drugi dio znanstvenog skupa Nikola Šubić Zrinski i Siget 1566.

Picture 085

U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu u petak, 20. listopada 2016. održan je drugi dio dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa Nikola Šubić Zrinski i Siget 1566., kojeg su uz HAZU organizirali Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište, Hrvatski studiji i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Na skupu su uz hrvatske povjesničare sudjelovali i povjesničari iz Mađarske, Turske i Bosne i Hercegovine koji su iscrpno govorili svojim izlaganjima o razdoblju druge polovine 16. stoljeća, osobi Nikole Šubića Zrinskog i odjeku kojeg je njegova junačka smrt imala među Hrvatima, Mađarima i drugim narodima u srednjoj Europi

Sadržaj izlaganja drugog dana skupa najviše se odnosio na povijest velikaškog roda Šubića Zrinskih, o čijem je podrijetlu iscrpnom cjelovitošću zapaženo govorio voditelj Odsjeka za povijest HAZU Damir Karbić. Objasnio je kako rod potječe od knezova Bribirskih iz 11. stoljeća koji u 14. stoljeću uzimaju rodoslovno ime Šubić. Dio obitelji koji je 1347. u posjed dobio Zrin počinje se nazivati Zrinski, ali je zadržao veze sa svojim ishodištem Bribirom i svojim srodnicima, što su pokazali trajnom upotrebom rodovskom heraldičkog simbola orlovih krila. Oblik imena Nikola Šubić Zrinski rabio je Nikola III. Zrinski, otac sigetskog junaka Nikole IV. Zrinskog kojeg u narodnoj memoriji također prikazuju velikašem i kojeg hrvatska nacija pamti imenom Nikola Šubića Zrinski.

O posjedima Zrinskih govorio je akademik Dragutin Feletar istaknuvši da su oni početkom 17. stoljeća obuhvaćali petinu onodobne Hrvatske na kojima je živjela četvrtina njezinog stanovništva, ali da su djelovali kao zaokružena upravna i gospodarska cjelina. „Moglo bi se reći da su Zrinski bili preteče merkantilizma. Glavni prihodi nisu dolazili iz agrarne proizvodnje, nego iz trgovine, a drugi najbitniji prihod bio je od rudarstva i metalurgije“, kazao je akademik Feletar.

Strategiju održanja roda u razdoblju Nikole IV. Zrinskog predstavila je Nataša Štefanec pojasnivši da se zbog osmanskih osvajanja sve više povlačio na zapad i sjever, pa je stoga posjede u Pounju koji su ubrzo bili osvojeni prepustio kralju Ferdinandu Habsburškom. Pritom je ženidbom s Katarinom Frankopan istodobno stekao mnoga imanja te obitelji, među njima i Ozalj, Bakar i Grobnik. U zamjenu za neisplaćenu bansku plaću Zrinski je od kralja 1546. dobio strateški najvrjedniji posjed Međimurje. Kao udovac, Zrinski se 1564. oženio Evom iz najmoćnije češke velikaške obitelji Rožmberk, a ženidbene veze s ugarskim i austrijskim velikašima nastavit će i njegovi potomci, čime će jačati ugled i moć Zrinskih.

O Nikoli Šubiću Zrinskom i Sigetskoj bitci pregledno je govorio Anđelko Mijatović istaknuvši da su branitelji Sigeta nanijeli velike ljudske i logističke gubitke osmanskoj vojsci pa da zato nije mogla naprjedovati prema srednjoj Europi. „Ta najslavnija epizoda iz starije hrvatske i mađarske povijesti postala je epopeja i ostavila duboke tragove u svim oblicima društvenog djelovanja i života u Hrata i drugih naroda. Nikola Šubić Zrinski kao najslavniji ratnički lik u hrvatskoj povijesti pojam je i uzor domoljublja“, kazao je Mijatović.

O opsadi Sigeta uvjerljivo je govorio Krešimir Kužić istaknuvši izvrsnu obavještajnu mrežu koju je Zrinski uspostavio. „Njegove uhode bile su u Pečuhu, Osijeku, Sarajevu, Beogradu, kao i među samim Osmanlijama. Sugerirao je da se u doba mira smanji plaća vojnicima, a poveća uhodama“, kazao je Kužić koji je govorio i o astrološkim predviđanjima događaja iz 1566. koju je kao godinu nevolja predvidio i Nostradamus. Za Zrinskog je kazao da nije bio pristaša proricateljske astrologije, jer su svi njegovi postupci bili promišljeni i racionalni.

Tehnike i strategiju osmanskih osvajanja predstavio je turski povjesničar Kahraman Şakul, dok je Günhan Börekçi govorio o osmanskim izvorima o pohodu na Siget. U mnogima od njih istaknuta je značajna uloga velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića kojeg skoro izjednačavaju sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim.
O povijesnom pamćenju Zrinskog i Sigetske bitke kod Mađara zapaženo je govorio mađarski povjesničar Szabolcs Varga, spomenuvši mnogobrojna umjetnička djela koje je detaljnije objašnjavao i predstavio Gábor Tüskés, dok je mađarski kroatist Sándor Bene analizirao prikaz mučeništva Zrinskog u mađarskim književnim djelima.

O Zrinskom i opsadi Sigeta u hrvatskoj historiografiji govorio je Željko Holjevac koji je istaknuo proslavu 300. obljetnice 1866. kad je Matija Mesić napisao knjigu Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Povodom 400. obljetnice, 1967. održan je znanstveni skup u Zagrebu, ali zbog nepovoljnih političkih okolnosti nikad nije bio objavljen zbornik radova. O proslavi 1866. govorio je akademik Josip Bratulić koji je spomenuo da je glavni protivnik slavljenja Zrinskog bio Ante Starčević smatrajući da je on branio Austriju, a ne Hrvatsku, zbog čega je poticao kult Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. „Od tada i Siget i Bečko Novo Mjesto zauzimaju ravnopravno mjesto u našoj političkoj i kulturskoj povijesti, ali u Jugoslaviji za njih nije bilo mjesta“, naglasio je akademik Bratulić.

Vješto je o Sigetskoj bitci u hrvatskoj operi govorila Sanja Majer-Bobetko kazavši da je opera Ivana Zajca iz 1876. postala legendarna kao i sama bitka stekavši najuzvišeniju poziciju „hrvatskog Nabucca“ ne samo zbog teme, već i zbog autetničnih umjetničkih vrjednota sa snažnim ispreplitanjem drame i lirike i psihološki vješto razrađenim trenutcima. Spomenula je i operu Zrinyi Augusta Adelburga Abramovića praizvedenu 1868., koja je na žalost tijekom stoljeća i pol postupno otišla u zaborav.