Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Vesna Paladin: VREMENITOST U ZRCALU
samostalna izložba
subota, 22. 10. 2016. u 19.00 sati
Kustos: Eugen Borkovsky
VREMENITOST U ZRCALU
Pojavnost, pritisnuta prošlošću, suočena s predstojećim, nema drugog izlaza osim da se urušava u sebe. Povijesti nedostaje manevarskog prostora, pa je ona, u tom smislu, u svakom trenutku završena, a događaji, ukoliko nisu fetiši, retrogradne su prirode. Povijest izaziva ono od čega se sastoji: svejedno je jesu li predmeti/događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od službene povijesti, postmodernističko umjetničko dokumentiranje kao akcija, evocira neponovljivost živog vremena. Ovaj projekt nudi evokaciju prošlog koristeći predmete memorije. Vesna Paladin problematizira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.
Pred nama je predstavljanje suradnje/sukoba pojmova prostor/vrijeme, na lirski način. Autorica kao motiv uzima predmete koji su odslužili određenu funkciju i koji izazivaju nostalgiju za prošlim. Ali, autorica ih ne mijenja, ne obrađuje njih same već, dosjetljivo, replicira njihov izgled otiskujući im obličje. Ostavljajući predmete u njihovoj zapuštenosti, prenosi nam njihov duh, njihov odraz. Ovaj postupak predstavlja istraživanje prošlog uklapanjem u sadašnjicu. Otiskujući odraze etnografski određenih predmeta upozorava nas na suvremenost opterećenu reklamama, ponudama te napadima političkih kampanja ili religija. Suvremeni dizajn nije relevantan jednostavno zato što nije provjerena funkcija novog oblika. Kapital nema vremena za provjeru, ali ima mogućnost napadnog, agresivnog plasmana. Stari su predmeti generacijama provjeravani i nadorađivani kako bi uistinu postali standard oblikovanja i funkcije. Vesna Paladin s takvim predmetima uspostavlja vizualizaciju, pretvorbu znakovitog predmeta u artefakt. Ona to čini na zaista jednostavan, ali impresivan način. Ona otiskuje karakteristične plohe izabranih predmeta. U postupku ne mistificira, ne kalkulira, samo reda nizove otisaka mijenjajući intenzitet kolora, gustoću/likvidnost boje koju rabi. Tako dobiva nizove koji su izmijenjena vizualnog opisa, ali istog karaktera.
Princip determiniranosti je pokazao da ne možemo više sa sigurnošću precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događanja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka i, nadasve, interaktivna cjelovita pojava. Mijena i kretanje su srodni pojmovi iako ne moraju biti uvjetovani jedni drugim. Pitanje sudjelovanja u mijeni izaziva više odgovora. Ponekad želimo inicirati mijenu, a ponekad nam mijena predstavlja opterećenje. Vesna Paladin problematizira mijenu kao vizualni događaj. Veoma brzo shvatimo da su pred nama rezultati promjene prouzročeni činjenjem: iniciranjem, interveniranjem i bilježenjem.
Dijelovi projekta su otisci predmeta koje smo ostavili kao zastarjele, potrošene. Upotrijebljeni su uvodnjeni tonovi crnog pigmenta. Nije odabrana neka kompliciranija tehnika niti metoda. Razrada počinje kombinacijom slučajnosti i osluškivanja osobnog stanja. Tako se pred nama nižu monotipije koje možemo, prema intenzitetu predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak već količinom uklopljene energije. Daljnje istraživanje/igranje, rasprostire se ponavljanjem otiskivanja različitim intenzitetima boje. Prevladavaju tonovi nakupina koje, kombinirane, emitiraju vizualnu informaciju koja primarno nije narativna.
Ova svojevrsna reciklaža kontradiktorna je i sami se moramo odlučiti hoćemo li taj čin doživjeti kao produkciju ili reprodukciju. Predmeti, obrisi predmeta dovedeni su na svjetlo reflektora. Rezultat događanja/otiskivanja postaje umjetnički artefakt. Sve što je zabilježeno ostaje kao svjedočanstvo koje, zbog neponovljivosti, samo po sebi postaje umjetničko, a ujedno ostaje dokument.
Ovi izresci su emotivno označeni. No, univerzalnost je postignuta iskrenom neambicioznošću. Mi postajemo svjedoci niza zasjenjenih slika kojima prepoznajemo podrijetlo, a naslućujemo transformaciju obilježenu umjetničkom imaginacijom. Jer promatrač i umjetnik uvijek sklapaju konvenciju. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Pred nama su otisci predmeta različitih gradacija. Radovi su uzbudljivi jer ne pripadaju niti apstraktnoj umjetnosti niti figurativnom prikazu. Iako je u činjenju prisutna snažna gesta, autorica višekratnim postupkom uspijeva umiriti situaciju.
Postmoderna, iako još nedefinirani i rastezljivi termin ipak može podnijeti situaciju koja je pred nama. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u službenu povijest reflektira se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti, a što neće umjetnički materijal, izložbenim projektom Vesne Paladin, izgovara još jedno svjedočanstvo. Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije vezane uz memoriju i grafičkog likovnog oblikovanja. Iako po njenom iskazu grafike sadrže određene greške, možemo to tumačiti spontanošću i slobodom pristupa.
Otkrivanje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Odjednom, likovnom transmisijom, predmeti ponovno postaju primijećeni. Ovo portretiranje predmeta donosi im produžetak života u novom obliku. Igra rezultira postavom u galerijskom prostoru. Nizanjem prema tonalitetu prepoznatljivi elementi, dobivaju novu vizualnu dimenziju. Postaju nova realnost. U ponudi ovog likovnog projekta nalazimo i stara vrata. Ona označuju i sugeriraju zastajanje u trenucima kretanja: ulaz/izlaz. Arhaične, povijesne dveri (porte) izazivaju nostalgiju. Autorica staro, odsluženo krilo vrata otiskuje na tekstilnu podlogu. Vješti, ali jednostavni postupak rezultira vjernom bilješkom njihova lica; kao portret koji ostaje u prostoru vremena. Tako su odslužena vrata poslužila još jednom, za simboličnu bilješku o prolaznosti. Promatraču na volju, odlaska/dolaska.
Eugen Borkovsky, X. 2016.
Vesna Paladin rođena je, školovala se i veći dio života provela u Zagrebu. Radila je u svijetu (Afrika) koji je, egzotičan i drugačiji, ostavio neizbrisiv trag i odredio ju, kao osobu koja gleda, osjeća i živi drugačije. U zadnjih desetak godina pretežno živi u Poreču i ta činjenica određuje, kako njen sadašnji život tako i kreativno djelovanje. Umjetnica kaže: „Sve što vidim, doživim i osjećam nekada i danas, silno želim utisnuti u svijest ili barem u podsvijest i sačuvati, prvenstveno od osobnog zaborava.“. Predstavila se na četiri samostalne izložbe i učestvovala na nekoliko skupnih. Živi između Zagreba i Poreča.
