Kažu da kad napišeš svoj stoti tekst na određene teme i tek kad je i on negdje objavljen, postaješ profesionalac u svom području i dobivaš novu profesiju
Jer htio – ne htio, iza tebe je puno učenja, velika količina rada, upornosti, iskustva ali i priznatog rada. Profesionalcem se ne postaje samo tako, iz hira i preko noći (osim možda na brdovitom Balkanu) gdje se katkad nepravedno dodjeljuju neke titule. Da bi postao profesionalac, u bilo kojem području, trebaš se odreći mnogočega, pristati na puno dana i noći predanog rada i istraživanja po raznim izvorima, koji su ti omogućili jasniji uvid u problematiku i rješenje problema. Jer treba vremena da neka stvar sazrije i zaživi, baš kao što ti treba vremena za školovanje, studij i godine rada u nekom području, da bi stekao iskustvo i znanje. To je jedna od razlika između profesionalca i amatera, koji radije bira jednostavnije puteve do cilja ali na njemu i kraće ostaje.
Tako je ovih dana, dok pišem svoj stoti tekst za vlastitu kolumnu, još jedno veliko ostvarenje iza mene. Još jedno veliko priznanje. Jer ono prvo, što se tiče druge profesije, iz područja projektiranja i dizajna, osvojeno je još pred skoro dvadeset godina. Tako si sama mogu dodijeliti novu medalju jer novi cilj je osvojen. Ali to ne znači da je sada vrijeme za pauzu jer pravi rad, baš kao i kad završite neki studij, tek sada počinje.
Napisala sam ovaj uvod još pred dva tjedna a onda saznala kako je 100.-i tekst već napisan, a da to nisam ni primijetila i ako ćemo mu pribrojiti još četiri prevedena na engleski jezik, ovaj bi trebao biti već 107. Kako vrijeme brzo leti! Kako zapravo brzo mislim i radim, tek sad sam primijetila. Toliko sam predana svom radu, da ni ne primjećujem što sve i koliko stvaram.
Ali upravo to i jest smisao posla koji volite obavljati, da ga toliko volite, da on naprosto teče, sam po sebi. A tek kad je prihvaćen, nagrađen i ima svoju stalnu publiku, za autora nema veće sreće.
Znam, nekima ću djelovati neskromno. Uostalom, već sam naišla na neke osude ali to je normalno, ljudi su uvijek glasni kad ih taknete tamo gdje ih najviše boli. Uvijek imate more prijatelja ako ste tihi, šutite ili laskate i podilazite. A ja? Direktna i iskrena, biram škakljive teme, one o kojima se potiho govori, čitam tuđe želje i misli pa ih oblikujem u svom umu i zapisujem. Držim se svog provokativnog stila, palim se na maštu i samouvjerenost jer istu nosim i dajem. I sve to zajedno prenosim u svoje tekstove, za svoje čitatelje. Tim istim tekstovima ili ih dotičem ili ne dotičem. Nema treće.
Zašto baš ne djelujem skromno? Možda zato, što mi se skromnost nikad nije isplatila. Valjda sam takva faca. Nekim ljudima faca skromnosti jednostavno ne pristaje. Možda i zato, što u profesionalizmu i težnji za perfekcijom, nema baš puno mjesta za skromnost. Posebno onda, kad znate da vrijedite i kako ste teško došli do svega što imate. Vi znate da je iza vas previše rada, previše odricanja, more vaše vjere, koju danas nazivate „moja samouvjerenost“. Jer da nje nije bilo, ne bi vi prešli ni tri stepenice. Jer ima more onih koji su činili sve, da vas zakoče, uspore, iz ljubomore ali se niste dali. I tako je malo onih, kojima nikad u životu ne smijete okrenuti leđa. Možda i zato, što onaj, tko je skroman, djeluje kao da ništa ni nema, kao da ništa što je stvorio ni ne vrijedi. Djeluje nesigurno u sebe i svoje radnje, kao da se plaši, da dovoljno ne znači i da se plaši tuđih mišljenja. Jer samo prave vođe boli briga što tko o njima misli, zar ne? A u ovo doba, mi smo navikli na samouvjerene vođe i neskromne ljude, gotovo pa i ne primjećujemo (iskreno) skromne. Kad ste skromni, očekujete da netko prepozna vaš rad i nagradi vas no postoji velika šansa, da ćete se načekati i biti podcijenjeni.
U ovom svijetu, jednostavno se morate znati nametnuti svojim stilom i „prodati“, ako od svog rada mislite živjeti. Ali ako me pitate što u stvari biram, neka je to balans, sa visokom sviješću o vlastitim vrijednostima. Jer baš to stanje je najzdravije. Previše samouvjerenosti ili previše skromnosti je loše i jednako šteti.
Tek kao profesionalac, možete postavljati svoje uvjete. Formirati svoju cijenu koja više nije za lijepe oči, šaku bombona i dvije – tri kave. Kao profesionalac vi niste više skromni, samozatajni već svjesni sebe i vlastite vrijednosti, koja vas izdvaja iz mase. No zbog svoje publike i svih onih dragocjenih prijatelja, koji su vam pomogli da se ostvarite, potrebno je da pokažete zahvalnost.
Od malo skromnosti ima nešto puno gore, zove se lažna skromnost. Hinjenje skromnosti i izgaranje, od taštine. Priznat ćete, takvih je ljudi (autora) među nama najviše. A kad lažete sebi i drugima, to se kad tad osjeti ili otkrije.
Sjećam se svojih kolumnističkih početaka, dok vam sve ovo pišem, uz ranojutarnje i kasnonoćne gutljaje kave. Nakon tisuća objavljenih tekstova modne tematike, sasvim spontano, napisala sam pred dvije godine, svoj prvi tekst lifestyle tematike, inspirirana podcijenjenim ženama u modernom društvu. Nije bilo osobitog odjeka jer ljudi ne vole probleme nego senzacije i skandale. Moj pristup tematici bio je istovremeno iskren i oštar no bez ikakve osude. Imao je namjeru probuditi svijest i savjest u čitatelja. Na drugi me potaknuo status drage prijateljice. I tu je uspon počeo, već drugim tekstom, koncipiranim oko alfa tematike. Iz jedne krajnosti u drugu, od priče o nesigurnoj, zastrašenoj, podcijenjenoj i višestruko iskorištavanoj ženi, do one koja osvaja vrhove, samosvjesne alfa junakinje. Jer sve smo mi nekada davno bile one prve, imale smo ili imamo u svojoj blizini takve. Stigao mi je izazov, a kako naprosto obožavam izazove, novom sam se tako rado odazvala.
Tako početke i prve klikove, lajkove, mogu zahvaliti dvjema divnim prijateljicama, Lani (koja me inspirirala za tekst) i Ivani, koja je odmah prepoznala i podržala moj talent. Veseloj, pozitivom obojenoj ekipi, koja je krenula pratiti moje tekstove, pridružile su se i druge divne žene. Pa muškarci, na moje ugodno iznenađenje. Veseli me da su sve te osobe raznih obrazovanja, dobi i kultura i da u mojim kolumnama nalaze inspiraciju, pa čak i rješenje za neke probleme. Jer ja ju svakako nalazim u njima.
Nemam čudesni štapić kojim sve ovo ostvarujem. Nekad prođu i dani da mozgam nad zadanom temom, što ne znači da nemam inspiracije (ima je u izobilju, treba ju samo uzeti iz okoline) već trebam savršeno upakirati novi „proizvod“ da nikome ne šteti ali da ga zainteresira, da mu je od koristi, da ga osnažuje i potiče. Da to ne bude „tek tako“ tekst.
I često čujem u ovom stilu: “Blago tebi, radiš ono što voliš. Živiš ono što radiš. Ono što radiš i vidiš – pišeš. I imaš puno slobode u tome. I vjerojatno, jako dobro zarađuješ. Da bar ja tako mogu, imam i ja neke ideje. Mogao/mogla bih i ja početi pisati. Ali nemam ideja o čemu da pišem!“
Puno je tu istine ali ako ste mislili da je lako pisati i da ćete vrlo brzo po prvom tekstu, početi raditi, zarađivati, biti na neki način nagrađeni ili iskompenzirani, za svoj rad, ideje i utrošeno vrijeme, jako ste se prevarili. Kod nas nije običaj, da vas uopće pitaju za cijenu, osim ako iza sebe imate brdo ostvarenja i objava pa ste im bitni i nezamjenjivi. A do tog je momenta, kad vi postavljate uvjete, vrlo dug proces. Nekad ćete morati pisati i godinu, dvije besplatno ili za neki oblik reklame, dok se ne dokažete. A nekad ćete, od nekih osoba dobiti odgovor „Tek smo krenuli s radom, treba vremena da se uhodamo, da vidimo kako će sve ići. Cijenimo vaš rad i tekstove ali trenutno stvarno nismo u situaciji da vas financijski nagradimo. No to ne znači da kroz određeni period, kad sve sjedne na svoje mjesto, nećemo razmotriti tu opciju.“ Takvi su odgovori rijetki i vrlo fer. Ne troše vaše vrijeme i unaprijed vas upozoravaju, što sve možete očekivati. Najgori su oni, koji vas hvale, trebaju, žele, obećavaju suradnju, pozovu k sebi a od suradnje ni a, ni be ni ce. Samo mučno čekanje.
Nemaju svi sreću upoznati divne suradnike ni nadređene, ni u nekom zriktanom uredništvu pričati o nagrađivanju. Kažem sreću jer i dok vas neki uopće pozovu k sebi, preznojit ćete se barem stotinjak puta. Upravo u takvim situacijama, shvaćate realnost i sva ona čarolija autorskog rada nestaje.
Jeste li napisali dovoljno zanimljive tekstove? Jeste li u stanju privući širu paletu čitatelja, zadovoljiti razne ukuse? Jeste li spremni pisati što češće i što zanimljivije, na zadane teme? Isporučivati svoj rad u zadanim rokovima, pisati čak i kad nemate ili imate malo inspiracije? Vidite, o takvim stvarima, dok se ne primite bilo kakvog autorskog projekta ili neke suradnje, uopće ne razmišljate.
Danas, ako plasirate samo ono što vi smatrate da vrijedi i valja, u bilo kojem autorskom radu, postoji velika šansa da ćete umirati od gladi, da nećete moći poplaćati račune. Zašto? Pa zato, što nekim stvarima treba dulji period da sazru i zažive, možda ste jednostavno deset koraka ispred svog vremena. Znači li to da trebate raditi i plasirati samo ono što se drugima sviđa, sa čime se slažu? Čini li to jedan autor profesionalac? Nipošto ne.
Dobar omjer vaših naprednih ideja i komercijale, osigurat će vam i dobar plasman na zahtjevnom tržištu. Upravo to se od vas i očekuje. Vaša unikatnost, u svakom području, bit će Vaša vodilja.
Još pred upis u srednju a kasnije i na fakultet, rečeno mi je (savjetovali su me akademski slikar i poznati domaći modni kreator) kako umjetnik radi devet stvari za tržište, jednu za sebe, za svoju dušu, naravno, ako misli živjeti od svog rada. Sve ostalo je utopija. Tako bi nekako, u moderno doba glasila i jedna od definicija profesionalizma: “Osluškivanje tržišta, podilaženje tržištu, tvrdoglavo držanje i naplaćivanje vlastitog stava i ispunjavanje svega navedenog u najkraćim rokovima.“
Predivno je iskustvo biti autor freelancer. Birate s kim ćete i kad raditi, koliko ćete raditi. Naplaćujete onoliko koliko smatrate da vaš trud, znanje i rad vrijede. Ali kad bi barem sve bilo idealno, kao u nekoj cool kolumni! Nema idealnih situacija, puno je toga što trebate prihvatiti, pa čak i oprostiti. Rokovi mogu biti prekratki, kase prazne ali će se od vas očekivati da prihvatite tuđe uvjete suradnje. Konkurencija je nemilosrdna i zanima ju (i) vaše mjesto. Od vas će se uvijek tražiti točnost, brzina i kompletna profesionalnost. Što to točno znači? Morate biti disciplinirani i organizirani. Svjesni da stvari jesu jednostavne, ako ih takvima učinite i da možete predvidjeti svoje rezultate u nekom roku. To znači da nije dobro obećati nešto što niste u stanju uraditi.
Težite perfekciji, kojoj ste sve bliže, svakim novim uratkom. Trebate biti samouvjereni, imati povjerenja u sebe i dobro promatrati svijet iz kojega crpite inspiraciju. I istraživati, učiti na ranijim greškama, kako bi bili što bolji. Morate imati i mrežu kontakata, kako biste uvijek bili dostupni svima koji vas trebaju ali i stekli nove klijente. Oni će rijetko doći k vama, osim ako ste već vrlo poznati i njima bitni.
U suprotnom, čak i kad o sebi imate vrlo visoko mišljenje, da ste već „faca“, morat ćete vi do njih. Ako mislite da se ne gleda s kime ste surađivali ranije, s kim trenutno surađujete, varate se. Sve se gleda. I najmanja sitnica. Netko se s nekim voli, netko ne voli, nekome je cilj uzeti vas od konkurencije. No svima je u cilju, imati u svom timu kvalitetnog čovjeka. Talentiranog, vrijednog, od povjerenja.
Svi se vole pohvaliti istim i njegovim ostvarenjima, uspjesima. To stoga podrazumijeva vašu reputaciju, koja mora biti uzorna i (gotovo) besprijekorna. To opet ne znači da si ne smijete dopustiti i poneka odstupanja. Jer vi ste autor, stvaratelj, umjetnik, pisac, vama je sloboda misli i vladanja vrlo bitna. Odakle ćete crpiti inspiraciju, ako se ne družite s različitim ljudima? Kako ćete prodrijeti u njihove svjetove, ubaciti se u njihove misli, ako se ne pokušate poistovjetiti s njima? Kako ćete pisati uzbudljive priče, ako ne dišete istim plućima? Svakom je umjetniku, autoru, piscu, inspiracija i komunikacija potrebna, da bi njegova publika mogla uživati, u plodovima njegovog rada.
Prosječnost u ovom poslu nije dozvoljena. Traži se unikatnost, da biste mogli (p)ostati zanimljivi masama. Morate dati najbolje od sebe, u svakom poslu a ovdje možda i s duplim naporima. Bit će vam puno teže, ako iza vas ne stoji tim koji vas gura. Ako sve morate sami.
Ali vjerujte, okus osvojenog i dobivenog, ljepši je kad znate da iza svega stoji samo vaš trud i vaša disciplina. Nikome tada ne dugujete ništa, vaša samouvjerenost raste a niste ni nečija marioneta.
U svom autorskom djelovanju, trebate biti hrabra, uporna osoba od povjerenja, dogovorljiva, fleksibilna. I nadasve maštovita. Da bi vaša mašta rasla, nužno je biti prijatelj sa sobom, uživati u samoći, ali i družiti se s maštovitim i iskusnim ljudima, zanimljivim osobnostima. Jer bez mašte nema ideja. Bez iskustava, svojih i tuđih, sama ideja nije dovoljna. Bez mašte, ideja i hrabrosti da se aktiviramo, nema velikih ostvarenja.
Tekst: Nives Stepinac Grgurić, moja draga prijateljica, modna dizajnerica, stilistica, vlasnica poznatog brenda Marla, urednica vodećih dvojezičnih siteova Whatta Fashion i Marla design, spisateljica, kolumnistica za PortalOko.hr.
