Galerija Otok, Art radionica Lazareti, Dubrovnik
otvorenje izložbe: subota 17. rujna 2016 u 20 sati
trajanje izložbe: 17. rujna – 4. listopada 2016.
radno vrijeme Galerije Otok: ponedjeljak – petak; 11 – 20 sati
BROD LUĐAKA
Izložba Brod luđaka tandema Mezak/Friščić trilogija je koju čine djela Splav Meduze, Gundulićev san i Kum nastala u razdoblju od nekoliko godina, kojom umjetnici potvrđuju poziciju svojevrsnih «otpadnika» iz glavnih tokova hrvatske suvremene umjetnosti. Svoju poziciju, izvan dominantnih umjetničkih tokova obilježenih praksama temeljenim na neokonceptualističkom angažmanu i propitivanju društvene stvarnosti s jedne strane, ili na različitim prizivima slikarskih akademizama s druge strane, oni su pronašli u još otvorenom (prema Baudrillardu, bez značenja praznom, ali vrijednom istraživanja) prostoru postmodernističkog postupka citatnosti, u estetici ružnog, kiča i tresha, oslanjajući se na kulturološki i antropološki talog povijesti i kulture zapadnog civilizacijskog kruga.
Povijesno je utemeljeno da su srednjevjekovni gradovi svoje luđake ukrcavali na brod i slali u druge gradove i po svaku cijenu nastojali ih odstraniti iz zajednice. Bez institucija za duševne bolesnike i empatije prema ljudima koji se nikako nisu mogli uklopiti u društvo, vlasti su taj problem prebacivale na drugoga. Danas je fenomen „broda luđaka“ postao metafora nefunkcionalnih grupa i najčešće se upotrebljava za satiričku kritiku moćnih, ali nesposobnih. Ovdje ga koristimo dvostruko, kao autoironiju i pogled na osobne sudbine umjetnika, ali i kao metaforu kojom se može opisati hrvatska stvarnost.
Snovi i maštarije koje slikar Vlaho Bukovac razvija u svojim slikarskim alegorijama, upotrijebivši značenje lika i djela Ivana Gundulića, u spektakularnim kompozicijama Hrvatski preporod, Gundulićev san ili Razvitak hrvatske kulture, s kraja 19. i početka 20. stoljeća, apoteoza su hrvatske kulture, njezine povijesti i suvremenosti. Mezaku i Friščiću bila je dovoljna činjenica što se Bukovac u sve tri slike, a pogotovu u Snu poigrao situacijom koja indicira erotizam i uklapa ga u scenu apoteoze. Gundulić u Snu sanja Osmana, identifikacijski ep hrvatske književnosti, ali i slobodarskih političkih ideja, dok ga Bukovac postavlja da onako “muški”, posve rasterećeno i lascivno, s ruba dubrave, promatra razodjevene vile (zapravo osmanske ratnice) koje se komešaju u vodi i magli u središnjem dijelu slike. Što Gundulić zapravo vidi, a ne vidi se na Bukovčevoj slici? Umjetnici svoj happening postavljaju u bazen zagrebačke tajkunske vile sa željom referiranja na kompoziciju slike i stanje sna onako kako ga definira Sigmund Freud, kao “strukturu načelno nedovršivoga zamišljanja i domišljanja”. Stoga ne čudi da u bazenu nema vode, da su “ulogu” Gundulića preuzela oba umjetnika oko kojih plešu razodjevene žene, modeli s Akademije likovnih umjetnosti, groteskne spram vila s čuvene slike. Usto, jedna od Bukovčevih ideja u Gundulićevom snu, ona o poništavanju granica između tijela i duha, ogoljena je do naturalističkog prikaza u kojem je ostala samokarnalnostnagih tijela, ali kojima upravo zbog toga možemo zaviri ispod kože i potvrditi im životnost. Nije li upravo to ono što bi Gundulić s Bukovčeve slike želio “vidjeti”?
Tihomir Milovac
TAPETI U HAREMU
Nove slike Mercedes Bratoš iz Ciklusa „Tapeti u haremu“ vratile su mi vjeru u čistu žensku radost postojanja, stvaranja, pa čak i stvaranja pod cijenu podčinjenosti muškarcima. Njezine slike su poput slavujevog pjeva u kavezu. Kao da je uspjela spojiti nespojivo na svojim platnima – sliku i glazbu. Pa da, te slike me podsjećaju na sofsticiranije glazbene čestitke koje su nam nekad slale naše imućnije bake. Opet je Mercedes Bratoš uspjela spojiti moderno i tradicionalno. Postaviti vorholovski razigrane tapete u harem. Harem na kakav sve više podsjeća i ovo naše društvo u kojem žena uz svoj vlastiti poziv ili posao mora kuhat, brinut se za djecu. I u kojem joj za utjehu ostaje jedino da nad kipućim loncem glasno veselo pjeva i po pločicama zamagljenim od jušne pare kažiprstom slika sve ono što joj nedostaje: poljupci, romantična ljubav, zabava i … sve vezano uz to.
Svim tim slikama Bratoš je suprotstavila razornu instalaciju koja pomalo doziva u sjećanje roman „Dvanaest stolica“ Iljfa i Petrova. Na svakoj stolici nalazimo po jedan predmet koji predstavlja blago iz povijesti. Blago koje poput krezubog ostarjelog Kazanove nezainteresirano kunja na stolici optočenoj plejbojevim zečicama.
Pavle Svirac