U četvrtak 8. rujna na blagdan Male Gospe u križevačkoj župnoj crkvi sv. Ane održano je predavanje “Mučeništvo sv. Marka Križevčanina u povijesnom kontekstu”, pri čemu je predstavljena novoobjavljena knjiga istog naslova u nakladi Glas Koncila kojoj je autor ugledni hrvatski i vatikanski povijesničar akademik Stjepan Krasić, koju je za objavljivanje i tisak priredila Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”. O sadržaju knjige uvodno je govorila predsjednica Udruge i urednica knjige dr.sc. Tanja Baran, nakon čega je akademik Krasić iscrpno govorio o djelovanju sv. Marka Križevčanina i njegove pogubljene subraće detaljno predstavivši temu
Uoči predavanja i predstavljanja knjige dominikanac akademik Stjepan Krasić uz župnika domaćina Stjepana Sovičeka predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ane u Križevcima. Pritom je kao uvertira predavanju dojmljivo izveden prigodni kraći glazbeni i recitalski program kojeg su izveli Zbor mladih križevačkih župa „Crisinus“ i članice Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“.
Predgovor u knjizi napisao je bjelovarsko-križevački biskup mons. dr.sc. Vjekoslav Huzjak, koja uz dojmljiv uvod oznanjene i upotpunjuje mnoge do sad tematske nepoznatosti. Iako je riječ o ozbiljeno povjesno znanstvenom gradivu kojeg oznanjuje, knjiga je čitko pisana i slikovito ilustrirajuće prikazuje na 144 stranice cjelovitu sintezu protestantizma od kojega su 7. rujna 1619. godine stradali Košički mučenici – sv. Marko Križevčanin i njegova subraća isusovci Stjepan Pongracz i Melkior Grodziecki.
Nakon uvoda i teksta o porođajnim mukama novoga vijeka, akademik Krasić je predstavio lik i djelovanje ključnih reformatora Martina Luthera, Ulricha Zwinglija i Jeana Calvina. Zatim se posvetio pojašnjavanju kalvinizma u zapadnoj Europi i Ugarskoj, reformaciji u hrvatskim područjima, Europi u vihoru Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.), i o mučeništvu trojice 1995. godine proglašenih svetaca, i na kraju o toleranciji kao ključu suživota. Knjiga je zanimljivim sadržajima likovno opremljena s naglaskom na opisivanje povijesnih osoba, prije svega na portrete sv. Marka Križevčanina, naročito onih nastalih na dosadašnjim izložbama galerije Laudato, koji su nastali tijekom Dana hrvatskih svetaca i blaženika u Križevcima. Među zapaženim umjetničkim portretima sv. Marka koji se autorski sveprimjetno ističu bilo na naslovnici ili u knjizi, kao autore spomenut ćemo umjetnike Josipa Botterija Dinija, Antu Mamušu, Tomislava Buntaka, Matka Antolčića i Maju Vidović.
Knjiga i predavanje dominikanca Stjepana Krasića o mučeništvu sv. Marka Križevčanina
U povijesnoj znanosti da bi se shvatio pojedini povijesni događaj potrebno je prije svega s razumjevanjem poznavati sve okolnosti koje su do njega dovele, njegovo podrijetlo, narav, dinamiku i smisao, pri čemu se učestalo kaže da treba razumjeti njegov tekst i kontekst. Sukladno pravilima povjesnice najugledniji živući hrvatski povjesničar akademik Stjepan Krasić održao je predavanje o sv. Marko Križevčanu u župnoj crkvi sv. Ane u Križevcima 8. rujna 2016. na blagdan Male Gospe, odazvavši se pozivu ugledne hrvatske novinarice dr.sc. Tanje Baran koja ga je pozvala da održi predavanje.
Akademika Krasića iznenadio je njezin poziv baš kao i prijedlog jer se pobliže nikad nije bavio tom problematikom. Moguće da je dr.sc. Tanja Baran bila upoznata sa prijašnjim svekolikim svjetski zapaženim povjesničarskim djelovanjem akademika Stjepana Krasića, pa ga je stoga pozvala da održi sadržajnije predavanje o sv. Marku Križevčaninu. Susretljivo je akademik Krasić prihvato poziv i prionio poslu, napisavši vrlo uvjerljivo svoju novu knjigu najvišom znanstvenom razinom (kao i prijašnjih 20-ak), koja je ovom prigodom predstavljena, a koju je za objavljivanje priredila Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”, koje je dr.sc. Baran voditeljica.
Akademik Stjepan Krasić pripremajući predavanje zapravo je pripremio vrlo sadržajnu knjigu o sv. Marku Križevčaninu, ali iz jednog drugačijeg očišta, opisujući detaljno njegov život iz svih poznatih vrela iz ovodobnice za potrebe vjernika. Na predavanju u Krževcima iscrpno je između ostaloga govorio i o tomu kako je došlo do njegove mučeničke smrti i to od ruke drugih kršćana.
MUČENIŠTVO SV. MARKA KRIŽEVČANINA U POVIJESNOM KONTEKSTU
Kratka povijesna rasprava akademika Krasića nije bila samo predmet predavanja u kojoj su iznešene pa i proširene manje poznate pojedinosti iz života sv. Marka i dvojice njegovih kolega, već i utvrđivanje konteksta i okolnosti koje su dovele do njihove mučeničke smrti. Zapravo riječ je o pristupu zbivanju iz jednog drugog kuta promatranja: ne direktno od same osobe, glavnog junaka prema okolnostima njegove mučeničke smrti, jer je to već učinjeno, već obrnuto: od okolnosti mučeništva prema mučeniku. Znači ne od centra prema periferiji, već od periferije prema centru.
U toj knjizi akademik Krasić nastojao je odgovoriti na pitanje: kako je došlo do toga da su prije 397 godina tri nedužna i nenaoružana katolička svećenika u jednom kršćanskom gradu kao što su Košice u Slovačkoj u srcu kršćanske Europe bili tako okrunto ubijeni zbog svoje kršćanske i katoličke vjere? Činjenica da su ih ubili drugi kršćani, što je nama u ovodobnici ekumenizma i politike da ni o komu ne govorimo loše nego samo pozitivno može izgledati čudno i nerazumljivo. Ali to se baš tako dogodilo! Kršćani su u to doba ne samo jedni druge ubijali već i jedni protiv drugih vodili prave ratove. Kako je do toga došlo? Kako se to dogodilo?
Za razumijevanje te činjenice trebamo se podsjetiti kako je to bivalo u srednjem vijeku, kad su na političko-vjerskoj sceni službeno postojale samo dvije sile: zemaljska (politička) i duhovna ili crkvena, odnosno katolička. Te su dvije ustanove davale osnovno obilježje europskoj civilizaciji i srednjovjekovnom društvu koje se zvalo respublica christiana ili ecclesia universalis (kršćanski svijet) i svemu značajnijemu što se u njemu događalo na političkom, vjerskom, kulturskom ali i u drugim područjima djelovanja.
Dinamika njihovih odnosa kretala se od bliske suradnje i izjednačavanja pa kadkad i do oštrih sukoba za prevlast. Društveno uređenje se zasnivalo se na tzv. političkom augustinizmu ili političko-vjerskoj doktrini koja se nadahnjivala idejama “Božjeg grada na zemlji” (De civitate Dei) sv. Augustina. U tom sklopu Carstvo i Crkva su bili shvaćani kao sastavni dijelovi jedinstvenog “Kristova kraljevstva na zemlji” (Civitas Dei in terra) čiji je pravi poglavar Krist, a car i papa su njegovi predstavnici na zemlji. Ipak takvo unitarno poimanje društva vodilo je ne samo njihovoj vrlo bliskoj povezanosti koja je učestalo graničila s brkanjem političkoga i duhovnoga, već i do njihova sukobljavanja, odnosno razlaza.
Međutim do sukoba je počelo dolaziti uglavnom s Fridrikom II. Hohenstaufovcem u XIII. st., nakon čega bi oni bivali sve češći i učestaliji, ali dok se nije stvorila “kritična masa“ ili „kap koja je prelila čašu“. Neriješeni problemi međusobnih odnosa nagomilali su se u tolikoj mjeri da ih je je trebalo postaviti na drukčije temelje, odnosno “reformirati” Crkvu i društvo. Svi su se slagali da to treba učiniti, ali nitko nije znao kako. Što se tiče same Crkve, održana su čak dva koncila u Konstanzu (1418.) i Baselu (1432.), koji su te probleme još više potencirali. Pritom su se napetosti gomilale u društvu pa je došlo do eksplozije koja je razbila “lonac” na više dijelova od čega se više nikad nije oporavio. Zapravo riječ je protestantskoj revoluciji koju su pokrenula trojica revolucionarnih reformatora: jedan Nijemac, jedan Švicarac i jedan Francuz. Trojac Martin Luther, Ulrich Zwingli i Jean Calvin stavili su na čelo tih zahtjeva ponudivši svoj izlaz iz toga začaranog kruga. Tvrdeći da su baš oni nositelji „prave“ reforme, za svoj su program uspjeli pridobiti mnoge iskrene pobornike moralne i stegovne reforme Crkve i društva.
Međutim ulog u budućnost onodbnog cijeloga europskog društva bio je vrlo zahtjevan, jer politika nije mogla ostati po strani već se odlučno umiješala u ta zbivanja. Umjesto očekivanog mirnog i argumentiranog sučeljavanja pripadnika iste vjere, došlo je do oružanog sučeljavanja u kojemu je na jednoj i drugoj strani učinjeno mnogo nedovoljno promišljenih poteza što je imalo kobne posljedica za kršćansko jedinstvo.
Ratovi koji su u XVI. i XVII. st vođeni na europskom tlu kao posljedica protestantske reformacije u ime “obnove Crkve”, u povijesnim se priručnicima obično zovu “vjerskim ratovima” jer su ih vodili protestanti ili katolici. Ipak kad se gleda iz ovodobnice nije teško ustanoviti da su oni samo deklarativno vođeni u ime vjere, iza čega su se krili vrlo prozaični politički, staleški i nacionalni interesi. Međutim, da se u XVI. i XVII. st. nisu vodili nikakvi pravi vjerski ratovi možda najbolje dokazuje primjer “katoličke” Francuske, glavnog pokretača mnogih ratova, koja je na svom tlu progonila protestante (dovoljno se sjetiti “Bartolomejske noći”, zauzimanje tvrđave La Roscelle i dr.), ali istodobno ih je svim silama pomagala na njemačkom tlu kako bi što više oslabila Njemačko carstvo i preuzela njegovu vodeću ulogu u Europi, pri čemu je čak i s Turcima sklopila dugoročni savez, a u Tridesetgodišnjem ratu (1618.-1648.), zadnjem “vjerskom” ratu koji se vodio u Europi, otvoreno ratovala na protestantskoj strani.
U tom povijesnom kontekstu kad se sve to ima u vidu ne čudi da su počinjeni mnogobrojni zločini i nasilja u kojima najveće žrtve i gubitnici uvijek bi bili najslabiji pojedinci kao što su bila trojica okrutno ubijenih košičkih mučenika. Ta ubojstva počinili su mađarski kalvini predvođeni svojim fanatičkim vođama zadojenim osobitom mržnjom na sve katoličko. Okrutnost kojom su ubijeni bila je samo najava mnogo većih pokolja koja su se dogodila tijekom toga dugoga i surovoga rata. Stoga iz bližega kuta zavirimo u baš te reformacijske pokušaje i njihovu pozadinu.
Martin Luther: reformator ili revolucionar?
Čovjek koji je zadao odlučujući udarac rušenju svekolike dotadašnje društvene građevine bio je augustinski redovnik Martin Luther (1483.–1546.) s tvrdnjama da želi obnoviti Crkvu i društvo po ugledu na prva kršćanska razdoblja. Nikad bilo koji čovjek u povijesnom procesu nasilnih i radikalnih promjena nije odigrao tako zapaženu i značajnu ulogu kao Luther u reformaciji. Stoga bez shvaćanja njegove osobnosti nikako ne bi bilo moguće razumjeti njemačku reformaciju. Zvuči paradoksno da on gotovo nikad nije izišao s nekom idejom koja već ranije nije bila izrečena ili napisana, ali ipak je svojoj onodobnici dao novo obilježje, tako da je njegovim sudobnicima sve izgledalo kao da je doista prvi put rečeno i da je protestantska reforma bilo Lutherovo osobno djelo, iako je on uopće nije namjeravao pokrenuti.
U Lutherovim djelima riječ „reforma“ (obnova) učestalo se sreće. Još prije nego je g. 1517. objavio svojih 95 teza, bo je progonjen njegovom impulzivom naravi i specifičnim osobnim iskustvom nadahnjujući se više godina heterodoksnom teologijom, naročito Occhamovim nominalizmom – (ljudski razum je nesposoban spoznati bît zbilje, što je istina i sl., mi spoznajemo samo ime neke stvari a ne njezinu bît) – zatim radikalnim augustijanizmom (istočni grijeh je tako razorio ljudsku narav da više nije sposobna za bilo koje dobro djelo. Sve što čini, grijeh je), njemačkim misticizmom i apsolutnim biblicizmom iz kojih je upio upitne teorije o Crkvi, njezinu učiteljstvu, papinu primatu, dok se između redova njegovih ranih radova mogla nazrijeti iznimno snažna borba sa senzualnošću koju je smatrao nepobjedivom. Luther se svim silama uhvatio za Boga, dok se njegovo tijelo nalazilo u lancima senzualnosti. U nastojanju da se smiri, grčevito se uhvatio za riječi sv. Pavla iz poslanice Rimljanima (1,15) “justus ex fide vivit” da se čovjek spašava isključivo po vjeri (sola fide), o borbi duha i tijela, što ga je navelo da sumnja u ljudsku slobodu i odgovornost za osobne čine, odbaci ljudski razum i razmišljanje u vjerskim stvarima i navodi da traži utočište u nekim manje jasnim tekstovima sv. Augustina koje shvaća na svoj način i subjektivno tumači. Po mišljenju mnogih teologa i povjesničara to bi ga to vrlo vjerojatno odvelo izvan Crkve i navelo na pobunu, sve da nije ni bilo slučaja indulgencija (1517.).
Njegove izjave u tom pogledu su zaista brojne. Još g. 1512. on je ustao protiv opće pokvarenosti. O kakvoj se pokvarenosti radilo? O onoj koja se odnosila na teologiju, na službeni nauk Crkve, koji – po njemu – mnogi svećenici iskrivljuju u svojim propovijedima: „Može se reći da je to jedini grijeh koji može počiniti svećenik kao takav.“ G. 1520. – nakon što se već bio pobunio protiv Crkve – on u svom revolucionarnom djelu Apel na kršćansko plemstvo njemačke narodnosti (An der christlichen Adel deutscher Nation des christlichen Standes Besserung) definira Crkvu kao nevidljivu zajednicu čiji su stvarni članovi samo Bogu poznati, razorivši na taj način vidljivu, povijesnu Crkvu koju koju je Isus ustanovio na Petru i drugim apostolima. Autoritetu koji se zasniva na Sv. pismu i tradiciji on suprotstavlja samo autoritet Sv. Pisma (sola Scriptura) bez tradicije i crkvenog učiteljstva.
U djelu O babilonskom sužanjstvu Crkve (De captivitate Babilonica Ecclesiae) Luther iznosi svoje viđenje sakramenata koje svodi na dva (krst i Posljednju večeru, odnosno euharistiju) ili najviše na tri (pokajanje). On kritizira misu i nauk o transupstancijaciji, traži pričest pod obje prilike, niječe učinkovito djelovanje sakramenata; briše razliku između svećeničkog i laičkog staleža; papino vrhovno učiteljstvo, jer uz Bibliju ne treba postojati druga norma; papino pravo sazivati opće crkvene sabore, jer je to zadaća svjetovnih knezova i “kršćanskog naroda”. Na rušenju tih stupova on gradi svoju građevinu reforme.
U svezi s tim on poziva sve državne vlasti da blokiraju “rimske lopove” i njihovu gramzljivost da kojekakvim izmišljenim opterećenjima (gravamina nationis germanicae) pljačkaju sve fundacije, biskupije i materijalna dobra “naših djedova” igrajući tako na kartu njemačkog nacionalizma i pretvorivši jednu dotle tradicijsku praksu u prvorazredno političko pitanje.
Nije trebalo mnogo nagovarati njemačke vitezove i običan narod da se podignu protiv “sramotne i đavolske rimske vladavine”, osobito nakon što je papa Klement VII. (1523. – 1534.), sin firentinskog vojvode Cosima de’ Medici, provodeći profrancusku politiku svoje obitelji, prouzročio veliko ogorčenje u Njemačkoj. U strahu od njemačko-španjolske prevlasti u Europi podržao je politiku francuskog kralja Franje I. (1515.-1547.) i stvaranje posebnog saveza protiv njemačkog kralja i kasnijeg cara Karla V. (1519.-1556), što je, između ostaloga, imalo za posljedicu da je plaćenička vojska Karla V., sastavljena dobrim dijelom od Lutherovih simpatizera, 1527. opljačkala Rim počinivši zločine i razaranja kakve on nije doživio od razdoblja Vizigota i Ostrogota. Papa Klement VII. se u toj pljački Vječnog grada jedva spasio od sigurne smrti pobjegavši u Anđeosku tvrđavu i zahvaljujući junačkoj bprbi švicarke garde.
Nakon toga u Njemačkoj su uvelike porasle simpatije za Luthera kao borca za njemačke nacionalne interese, a smanjile se kao nikad do tad za Klementa VII. i papinski autoritet kao takav. Iako su se kasnije papa i car pomirili, to nije nimalo ublažilo proturimsko i protupapinsko raspoloženje u Njemačkoj.
Vjersku revoluciju u Njemačkoj, drugim riječima, nije prouzročila neka moralna dekadencija klera i Crkve, iako je i toga bilo, nego revolucionarno shvaćanje teologije i kršćanstva: „Ne borim se protiv lošeg načina života – pisao je u mjesecu rujnu 1520. Luther papi Leonu X. – nego protiv krivoga nauka.“ To je Luther htio „reformirati“. Poslije više godina ponavljao je: „Nisam se borio protiv nemoralnosti i zloporaba, nego protiv papine biti i nauka.“ Malo ga je zanimao moralni život pape i svećenika. Da je njihov život bio razlog njegove pobune, našao bi ga prije među svojim pristašama nego među katoličkim svećenicima. On na jednom mjestu otvoreno priznaje: „Među nama, kao i među papistima, vladaju loše prilike. Ali ne optužujemo ih zbog nemoralnosti nego zbog doktrinarne zablude. Ono što nisu znali napraviti Wyclif i Hus […] moja je zadaća.“ Zbog toga, „da je papa bio svet kao sveti Petar, bio bi bezbožan.“ „Suprotstavili bismo mu Očenaš i Vjerovanje, a ne Dekalog, jer smo u tomu [moralu] odveć slabi.“
Tim svojim nazorima Luther je samo upalio onu sudbonosnu doktrinarnu iskru što je izazvala požar nesagledivih razmjera, davši mu svojom izvanrednom osobnošću do tad neviđenu razornu snagu. To „zapaljivo gorivo“ bili su njegovi teološki nazori koji su ozbiljno uzdrmali temeljima dotadašnje vjerske i političke građevine, bacivši gotovo cjelokupno europsko društvo u vrtlog vjerskih kontroverzija, beskrajnih rasprava i ratova između nepomirljivo zavađenih i podijeljenih naroda, stranaka i vjerskih sljedbi
Vjerska revolucija koja je izbila u Njemačkoj, brzo se proširila po srednjem i sjevernom dijelu Europe, ali i šire. Njezinu širenju išle su na ruku ne toliko same teološke ideje Martina Luthera koliko političke i uopće društvene prilike u kojima se u ono doba našla Njemčka. Car Karlo V. (1519. –1556.), iako gorljiv katolik, nije mogao spriječiti njezino širenje. Osobit problem je bio taj što je on bio ne samo car nego i španjolski kralj, čiji su se posjedi prostirali od Nizozemske, Njemačke i Austrije do Španjolske, južne Italije i prekomorskih posjeda u Americi malo prije toga otkrivenih. Sve je to trebalo organizirati i voditi. Kako bi bio što bliže tom dijelu svijeta, najveći dio svog doba provodio je u Španjolskoj, zanemarivši ono što se događalo u Njemačkoj. Kad se vratio u Njemačku, mnoge su stvari već otišle predaleko i izmakle njegovu nadzoru.
Jedan od velikih Karlovih političkih promašaja bilo je njegovo nastojanje da zavede red i da po ugledu na Francusku, Englesku, Rusiju i Tursku uvede centraliziranu vlast, samo je još više pogoršalo stanje. Moćni njemački vitezovi i knezovi objeručke su prigrlili reformaciju u nadi da će tako sačuvati svoju političku autonomiju, dokopati se crkvenih dobara i ponovno se ekonomski i politički podići. I nisu se prevarili. Luther im je ne samo izručio sva crkvena imanja nego i priznao vrhovnu vlast nad Crkvom. Potvrdila se stara praksa da je vjera vladarima puko političko oruđe u korist vlastite države i njenih interesa.
To se sve događalo u doba kad je Karlo pred kućnim vratima imao Turke koji su 1526. na Mohačkom polju porazili Mađare i svega tri godine nakon toga stegnuli u čvrst obruč sami Beč, ključ srednje i zapadne Europe. Nakon što su ih Habsburgovci teškom mukom odbacili u Ugarsku, Franjo I. je protiv Karla V. 1536. sklopio vojni savez s Turcima, prvi takve vrste između jedne kršćanske i islamske države. Iako su ga su svi drugi kršćani osuđivali, savez je ostao na snazi do Napoleonovih pohoda na Egipat (1798.).
Ipak onodobno moćni Karlo V. da bi se odupro svim tolikim neprijateljima, poglavito pobunjenim njemačkim knezovima koji su pristali uz Luthera bio je prisiljen činiti kojekakve ustupke. Mirom u Augsburgu (1555.) priznao im je pravo da svoju novu vjeru mogu ne samo slobodno ispovijedati već i nametati podložnicima po načelu cuius regio, eius religio („čija je zemlja, njegova je i vjera“). To je značilo ozakonjenje i institucionaliziranje nasilja nad savješću i slobodom izbora vjere, što je konačno zapečatilo vjersku podjelu Njemačke. Međutim, Augsburški mir nije donio mir nijednoj strani, jer je zapravo bio samo primirje pred nove ratne izazove i sukobe.
Ništa bolje sreće s njemačkim protestantima nije bio ni njegov brat Ferdinand I. (1527. – 1564.), češki i hrvatsko-ugarski kralj, a potom i nasljednik. Iako je bio protivnik reformacije, nije bio u stanju spriječiti njezino širenje u austrijskim nasljednim zemljama, u kojima je također postojala jaka oporba habsburškom centralizmu. Da bi pridobio njemačke knezove za borbu protiv Turaka, i on je bio prisiljen na mnoge ustupke i u vjerskim pitanjima. Čak je njegov sin, budući nasljednik sin Maksimilijan (1562.–1576.), protiv volje svojega oca, politički i materijalno pomagao širenje protestantizma. Posljedice su bile više nego razvidne: Europa, koja je do rođenja M. Luthera (1483.), izim svog istočnog i jugoistočnog pravoslavno-turskog dijela, bila u sastavu Katoličke crkve i priznavala vrhovni autoritet pape, s godinom Lutherove smrti (1546.), u vjerskom pogledu, bila je prepolovljena.
Ulrich Zwingli: reformator ili političar?
Lutherov pokret barem u početku je imao naglašene njemačke nacionalne pa i rasne značajke. Ali malo poslije njega u Švicarskoj je pokrenuo sličnu revoluciju Ulrich Zwingli (1484.-1531.). Pripadao je humanističkomu krugu proučavajući na osobit način Homera i Platona; na njegovu teološku misao posebno je utjecao Erazmo Roterdamski (1466.-1536.), glasoviti nizozemski humanist, filozof i filolog, kojega je i osobno upoznao (1515). Dok je Luther stavljao naglasak na reformi nauka, Zwingli je svom žestinom napadao crkvenu praksu. U teologiji je zastupao apsolutni Božji suverenitet, pri čemu je vjera znak predestinacije (Božjeg odabranja) zauzimala središnje mjesto. Niječući iskonski (istočni) grijeh učio je da se ljudi mogu spasiti i izvan kršćanske vjere, zbog čega ga je M. Luther smatrao poganinom. Odbacivao je sve što se po njegovu mišljenju protivilo Svetom pismu: štovanje svetaca, crkvene oproste, hodočašća, papinu vlast, celibat (sam se oženio), redovničke zavjete. Ukinuo je misu i sakramente (osim krsta), zabranjivao je u crkvi raspela, slike i ukrase, orgulje, glazbu pa i same oltare. Njegova se služba Božja uglavnom sastojala od pjevanja i propovijedi bez slavljenja euharistije. Shvativši da je otišao predaleko, pojedina stajališta je kasnije ublažio vrativši križeve u crkve.
Zwinglijev nauk najprije su prihvatili kantoni Zürich i Bern, a onda i neki drugi švicarski i južnonjemački gradovi, a odbacivali su ga drugi, osobito brdski katolički kantoni. Kad im ga je Zwingli pokušao silom nametnuti, došlo je do rata među njima. U bitci kod Kappela (11. listopada 1531) Zwingli je ne samo izgubio bitku nego i život boreći se kao jedini reformator s mačem u ruci protiv katolika. “To je jedini vjerski rat koji se uistinu samo zbog vjere vodio”.
Jean Calvin: radikalni oblik kršćanstva
Dok se protestantska reformacija širila njemačkim prostorom pod vodstvom Martina Luthera i Ulricha Zwinglija, Francuzi su imali svoga reformatora. Bio je to Jean Calvin. Kao sin upravitelja dobara tamošnjeg katedralskog kaptola, imao je prilike osobno prakticirati povezanost vjere i novca, protiv čega se kasnije žestoko borio.
Tijekom doba svog studija upoznao se s idejama i djelima reformski usmjerenih humanista, među kojima i s Lutherovim djelima koja su u njemu proizvela vjersku krizu. Apostazija od katoličke vjere, koja se duže vremena pripremala, konačno je 1533./1534. rezultirala prihvaćanjem protestantizma. Kad je 1534. pariški parlament uveo neke administrativne mjere protiv vjerskih novotara, Calvin je pobjegao najprije u Strasburg, a zatim u Basel gdje je napisao svoje najvažnije djelo Institutio religionis Christianae (Temelji kršćanske vjere) u kojoj je iznio svoju zaokruženu dogmatiku postavši preko noći slavan među reformatorima.
Calvinovo učenje već na prvi pogled odaje pravnika koji temeljni nauk nove vjere izlaže sustavno i dosljedno, po čemu se razlikuje od Luthera i Zwinglija koji su u raspravama s protivnicima često sami sebi protuslovili. U tom djelu naglašava veličanstvo, apsolutni Božji suverenitet i posvemašnju korumpiranost ljudske naravi kao posljedicu istočnoga grijeha. No sve se uglavnom okreće oko predestinacije kao dominantne ideje. Calvin, za razliku od Luthera, uči da svi ljudi nisu dionici milosti spasenja, jer je Bog unaprijed odredio, ili pred-odredio, tko će se spasiti, a tko ne. Kao što je pojedinac stvoren za jedan ili drugi cilj, tako je predodređen za život ili smrt. Tražiti za to neki drugi razlog osim slobodnog Božjeg htijenja kao, na primjer, da Bog unaprijed pozna ljudske zasluge, značilo bi dovoditi Božju volju u ovisnost o vanjskim uzrocima. Ljudsko se spasenje temelji na nezasluženom Božjem milosrđu, bez ikakva obzira na ljudsku vrijednost.
Božja volja, drugim riječima, ne može biti ničim uvjetovana, a najmanje nekakvim ljudskim “dobrim djelima”. Bog jedne spasava samo po milosti (sola gratia), a druge osuđuje na vječnu smrt. Oni koje tako spasava čine nevidljivu ili pravu Crkvu koju samo On poznaje. Pripadnost vidljivoj Crkvi po sebi ništa ne znači. Temelj ljudske predodređenosti, a istodobno i ljudske sigurnosti u spasenje, je Isus Krist. Bog je u njemu s nama sklopio savez života.
Međutim, Calvin je vjerovao i u potrebu vidljive Crkve. Znak ljudske predodređenosti je prihvaćanje (kalvinskih) propovijedi o Kristu, zajedništvo s njim u vjeri i Posljednoj večeri (euharistiji). Tko se želi spasiti, mora pripadati toj vidljivoj Crkvi i živjeti onako kako određuje Božji zakon da bi, ako je predodređen za spasenje, bio dostojan Božje milosti. To drugim riječima, znači da izvan reformirane Crkve ne može biti ni prave vjere ni spasenja. Prava Crkva može biti samo ona u kojoj se riječ Božja valjano propovijeda i sakramenti ispravno dijele. Budući da Katolička crkva ne propovijeda taj nauk, niti ispravno dijeli sakramente, ona je đavolsko djelo koje treba uništiti. Calvin ju je ne samo otvoreno prezirao, nego se i protiv nje kao krvni neprijatelj borio i poticao druge da to čine. Teološko opravdanje za to “našao je” u Starom zavjetu: one kojima je Bog odredio podariti spasenje smatraju su se Božjim izabranim narodom i rade sve ono što Bog od njih očekuje, osobito potrebu da istrijebe inovjerce kao što su Izraelci mačem iskorjenjivali bezbožne Filistejce. Time je Calvin postavio temelje krajnjoj nepomirljivosti i nemilosrdnoj strogosti njegovih pristaša i vjerskim ratovima u Europi koji su se u XVI. i XVII. st. vodili više od sto godina. Tu leži korijen sve one teško shvatljive mržnje prema svima onima koji su se, po Calvinovu učenju, ogriješili o društvene ili crkvene propise.
Širenju kalvinizma u Ženevi išle su u prilog političke prilike. Grad je završio u krilu reformacije ne zbog nekog pučkog religioznog pokreta nego zbog toga što se stjecajem povijesnih okolnosti našao u sukobu sa svojim zemaljskim gospodarom, Savojskim vojvodom Karlom III. (1504.-1553.). Ženeva je htjela biti samostalan kanton. Budući da je u to vrijeme ženevski biskup bio Pierre de la Baume (1477.-1544.), francuski aristokrat i rođak savojskog vojvode (“pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme”), nije uživao osobite simpatije tamošnjih katolika, pa se borba za uvođenje reformacije u očima građana pretvorila u borbu za političku neovisnost.
Calvin smatra da od malih nogu ljude treba odgajati u reformnom duhu pa je u tu svrhu napisao svoj katekizam na francuskom jeziku. Tu u nekoliko poglavlja obrađuje osnovna vjerska pitanja kao Zapovijedi, Vjerovanje, Očenaš, sakramenti te crkvenu i svjetovnu vlast. Tom katekizmu dodao je “ispovijest” koju “moraju slijediti i obdržavati svi građani i stanovici Ženeve, a svi podanici pokrajine moraju se na to prisegom obvezati. Oni koji se budu protivili prihvaćanju te vjeroispovijesti, trebali su izgubiti građansko pravo i biti protjerani sa ženevskog područja. Crkveni službenici su trebali bdjeti da svatko živi prema ispovijesti, a policija kažnjavati one koji joj se protive.
Gradsko vijeće je 13. ožujka 1537. odredilo da se crkveni pravilnik mora doslovno provoditi. Poglavari gadskih četvrti trebali su stanovnike svojih okruga dovesti u katedralu sv. Petra da tu prisegnu na vjeroispovijest. Oni koji su odbili, bili su lišeni svih prava i protjerani iz Ženeve. U travnju 1537. cjelokupno stanovništvo moralo se svrstati i u skupinama od 10 osoba polagati zakletvu vjernosti na ispovijest nove vjere i kako u javnom tako i privatnom životu provoditi načela reformacije. Na kraju je gradsko vijeće bilo prisiljeno prihvatiti Calvinovo crkveno zakonodavstvo.
Naravno, takvo nasilje nije moglo ostati bez reakcije pa je Calvin još jednom morao bježati iz Ženeve, ali se 1541. ponovno vratio te se nevjerojatnom odlučnošću dao na provođenje svojih religioznih ideja uvevši teokraciju (“Božju vladavinu”). Gradsko vijeće moralo je prihvatiti njegov crkveni ustroj ili uređenje kao zakon koji predviđa uvođenje četiriju crkvenih službi: pastora, doktora, starješina i đakona. U tom ustroju posebno mjesto zauzima konzistorij (duhovno sudište) koji sačinjavaju dvanaest starješina i pet pastora koje bira gradska općina. Njihovo vijeće se mora sastajati jednom tjedno. Zadaća mu je da skupa s pastorima i doktorima vodi vanjske crkvene poslove, nadzire ćudoredni život zajednice, opominje i popravlja građane koji se protive kalvinizmu, a neposlušne kažnjava. Članovi konzistorija u svakom trenutku i bez ikakve najave mogu ući u svaku kuću i strogo kažnjavati one koji ne provode Calvinove crkvene i građanske zakone i naredbe. Oni koji povrijede vjerske propise ili vrijeđaju Božje ime, trebali su biti osuđen na lomaču. Ako počine preljub ili uskrate posluh roditeljima, trebali su biti osuđeni na smrt.
Shodno tim naredbama, konzistorij je nadzirao sav javni i privatni život vjernika kojima je bila zabranjena svaka zabava, ples, kartanje, pjevanje, raskošnost u češljanju i odijevanju, neumjerenost u jelu i piću i sl. Gradsko vijeće zatvorilo je kazalište i gotovo sve gostionice. Kažnajavao se svaki najmanji prijestup, nedužna šala, nedovoljno promišljena riječ, izbivanje od službe Božje koja se sastojala od molitve, propovijedi i pjevanja psalama što su bili prevedeni na francuski jezik. Kazne za prekršitelje su bile ukor, novčana globa, zatvor, izopćenje pa i sama smrt. Gradsko vijeće kažnjavalo je svakoga tko se nije pridržavao tih propisa, a krivovjerce se kažnjavalo smrću.
Uvedena je neviđena strahovlada koja nije priznavala nikakav i ničiji drugi zakon. Iako Calvin zastupa pravo svakog kršćanina na otpor i oporbu protiv nepravedne vlasti, to mu nije smetalo da u prvih pet godina svoje vladavine u Ženevi (1541.- 1546.) bude izvršeno čak 58 smrtnih kazna i 78 progona s gradskog područja. G. 1545. građani su se pobunili protiv tih okrutnosti, ali Calvin nije prezao ni pred kime ili čime da slomi njihov otpor.
Jadna od najpoznatijih žrtava Calvinova rigorizma bio je španjolski teolog, humanist, geograf i liječnik Miguel Servet (1511. – 27. X. 1553) koji je u svom spisu De Trinitatis erroribus nijekao Presveto Trojstvo, Kristovo božanstvo i osuđivao krštenje male djece. Pobjegavši iz Španjolske u Francusku gdje je bio bačen u tamnicu, zaustavio se Ženevi. Calvin ga je, na njegovu nesreću, prepoznao i 13. kolovoza 1553. predao gradskim vlastima. Osobno ga je u tamnici ispitivao pokušavši ga navesti da se odrekne svog učenja. Nakon što je Servet to odbio, Calvin ga je u jednom spisu napao vrlo teškim i vulgarnim riječima. Malo gradsko vijeće koje je djelovalo po Calvinovim naredbama, osudilo ga je na smrt i 27. kolovoza 1553. i spalilo na lomači.
Kalvinizam u zapadnoj Europi
Calvin je svoju reformaciju shvaćao kao uspostavu Božjeg kraljevstva na zemlji, pa se nije zadovoljavao uskim granicama koje su mu pružali Ženeva i drugi švicarski kantoni. Mislio je u univerzalnim kategorijama održavajući pisanu vezu s raznim političkim osobama u Europi. Posvuda je, gdje god bi se ukazala imalo odškrinutata vrata, poduzimao odgovarajuće korake. Aktivan, borben i rijetko bezobziran od svojih je sljedbenika tražio da svoju vjeru provedu u djelo kako u privatnom tako i javnom životu, što se moralo dokazati osnivanjem reformiranih zajednica. Učestalo im je do u pojedinosti davao praktične upute, a za ispovijedanje svoga nauka znao ih je ispuniti spremnošću koja nije uzmicala ni pred smrću. Tom zadaćom osvarivanja Božjeg kraljevstva na zemlji trebalo je koristiti sve političke pogodnosti u pojedinoj zemlji dajući joj primjer kako je on to učinio u Ženevi. On se uvijek oslanjao na pomoć države za svoje namjere, a gdje je ona zakazala, oslanjao se na oporbene snage. Vladar koji odbije podržavati širenje kalvinizma trebao je biti smatran Božjim neprijateljem, a time je i prestajao biti vladar. Protiv njega je bio dopušten bilo kakav otpor. Za provedbu tih zakona bili su zaduženi staleži, niža poglavarstva i knezovi. Kalvinisti koji se nisu slagali s vjerskom politikom zemaljskog gospodara, imali su pravo oduprijeti mu se svim sredstvima uključujući tu i rat. Ratovi koji su u zapadnoj Europi vodili Francuzi, Nijemci, Englezi, Škoti i drugi protiv svojih kraljeva, bili su dobrim dijelom motivirani Calvinovim naukom. Calvin je u svom fanatizmu otišao tako daleko da je žestoko napadao katoličke vladare koji nisu prihvaćali njegov nauk pozivajući protestante da na svojim područjima silom istrijebe katoličku vjeru. U državama u kojima su kalvinisti živjeli kao manjina imali su se pravo aktivno suprotstavljati državnoj vlasti, pa čak i ubiti “tiranina”, jer je država podložna Božjoj vlasti.
Kalvinizam u Ugarskoj
Jedna od zemalja u kojoj je reformcija brzo pustila dublje korijene bila je Ugarska u kojoj su također politika i vjera kao malo gdje usporedo koračale i određivale sudbinu zemlje. Tomu je u velikoj mjeri pridonijela njezina teritorijalna blizina s Njemačkom. Lutherovi spisi vrlo rano su se tu počeli širiti među njemačkim stanovništvom. Luteranstvo su u Ugarskoj uglavnom prihvaćali Nijemci i Slaveni, a kalvinizam Mađari.
Do takva stanja stvari došlo je nakon nesretne bitke na Mohačkom polju 1526. u kojoj su, izim mladog kralja Ludovika II. Jagelovića (1506. 1526.) koji nije za sobom ostavio muškog nasljednika, poginulo pet biskupa i dva nadbiskupa. Odmah zatim došle su do izražaja podjele na suprotstavljene stranke. Umjesto da spas domovine potraže u slozi i borbi protiv zajedničkog neprijatelja, one su počele udarati jedna na drugu. Bio je to početak kraja vjerskog jedinstva u mađarskoj povijesti.
Političke stranke uglavnom su bile podijeljene na dva suprotstavljena tabora: Narodnu stranku koju je predvodio erdeljski knez Ivan Zapolja, i Dvorsku stranku koja je bila za oslanjanje na inozemstvo tražeći oslonac u jednoj snažnoj ličnosti na Zapadu koja bi bila u stanju uspješno se nositi s turskom opasnošću. Plod te podjele bio je dvostruk izbor na čelu kraljevstva: Narodna stranka je 1526. na saboru u Stolnom Biogradu za kralja izabrala Ivana Zapolju (1487. – 1540.), a dvorska stranka je iste godine izabrala nadvojvodu Ferdinanda Habsburškoga (1526.-1564.). Taj rascjep na vrhu državne vlasti bio je početak krvavih ratova koji su potrajali puna dva stoljeća. Oružje je trebalo odlučiti tko će biti kralj. Ratna sreća, osobito na početku, bila je naklonjenija Ferdinandu koji je kod Tokaja pobijedio svoga suparnika tako da je Zapolja bio prisiljen pobjeći u Poljsku odakle je pozvao u pomoć sultana Sulejmana II. Na vojni u kojoj je sultan 1529. namjeravao osvojiti Beč, Zapolja mu se na Mohaču poklonio kao svom vrhovnom gospodaru, dobivši za uzvrat u Budimu krunu sv. Stjepana uz obvezu plaćanja danka. Turci su zadržali Budim skupa s ostatom kraljevstva sve do kraja XVII. st. s izuzetkom Transilvanije u kojoj su otprije bili na vlasti njihovi saveznici tamošnji ugarski knezovi. Turci su bili spremni prihvatiti novu mađarsku narodnu dinastiju pod uvjetom da s njima bude u vazalnom odnosu (plaćanje danka, davanje vojske za turske vojne ciljeve i sl.). Njezinom pomoću i savezništom s Francuskom oni su se nadali ostvariti svoje najveće snove: osvajanje Europe. Mađari bi im pomogli s istoka, a Francuzi sa zapada. Na taj bi način ukliještili katoličku Austriju, osvojili Beč kao ključ srednje Europe, odakle bi se bez osobitih teškoća spustili na Apeninski poluotok da obračunaju s papom kao svojim najvećim vjerskim i političkim protivnikom. Europa bi tako postala turska i islamska. Nikkvo čudo da je Beč kao njihova glavna meta bio tri puta opsjedan: 1529., 1566. kada ga je spasila samo junačka smrt Nikole Šubića Zronskoga, i 1683. kad se spasio zahvaljujući katoličkim Poljacima predvođenim Janom Sobieskim.
Protestanti, osobito kalvini, u tom su savezništvu s Turcima vidjeli svoju povijesnu šansu. Oni su narodu reformaciju prikazivali kao legitimnu borbu za očuvanje nacionalne neovisnosti i mađarskog identiteta, a svoju novu vjeru nečim izvorno mađarskim. Grad Debrecin postao je središte reformnog pokreta. U trenutku kad su mir i sloga bili najpotrebniji, građanski rat je pored političkih poprimio i vjerska obilježja. Zapoljini pristaše katolike su prikazivali kao krivovjerce i ortake njemačkog imperijalizma, a ferdinanovci njih kao heretike i turske saveznike. Kad god su katolički Habsburgovci pokušali nešto poduzeti protiv zapoljevaca, oni su zvali u pomoć Turke opravdavajući to željom da sačuvaju slobodu i neovisnost. Suparništvo Ferdinanda i Zapolje nije dopuštalo bilo kakve korake protiv plemstva i luterana, jer nijedan od njih nije htio izgubiti pristalice. Svaki je na svom području za biskupe imenovao vlastite pristaše, tako da su tadašnje biskupije redovito bile dvostruko popunjene.
Nakon Zapoljine smrti (1540.) njegova je udovica Izabela ostavila Budim, sjedište pašaluka, povukavši se s maloljetnim sinom u Erdelj koji do 1690. bio zaseban politički teritorij pod turskom zaštitom. Takvo stanje stvari nastavilo se i poslije smrti Sulejmana II. (1566.) s tim da je njegov nasljednik Selim II. (1566. – 1574.) glede teritorija u Ugarskoj bio spreman tražiti neku nagodbu s Habsburgovcima sklopivši s Ferdinandovim nasljednikom Maksimilijanom II. (1562.-1576.) primirje.
Ali kad se pustošenju tako počeo nazirati kraj, 1604. godine buknu opasna pobuna Mađara protiv katoličkih Habsburgovaca pod vodstvom kneza Ištvana Bocskaya. Uzroci su, kao i do tad, bili vjerske i političke naravi. Budući da se u sjevernoj Ugarskoj broj protestanata neprestano povećavao, povećavala se i njihova netrpeljivost prema katolicima. Bocskay je u listopadu 1604. započeo vojni pohod na istočnu Slovačku, osvojio Košice, a zatim pokorio cijeli istočni dio Slovačke učinivši ga svojim uporištem. Dana 20. studenog sklopio je savez s Turcima, koji su mu priznali naslov erdeljskog kneza i kralja Mađarske. Od proljeća do listopada 1605. Bocskay je osvojio gotovo cijelu Slovačku, osim glavnog grada Požuna (Bratislave), a spremao se napasti Austriju i Moravsku.
Pokušaj širenja kalvinizma na hrvatske krajeve
Bocskay je u tom ratu pozvao i Hrvate da mu se pridruže i priznaju svojim vladarom, a na svom području primjene ugarski vjerski zakon. No hrvatski su staleži njegov zahtjev protumačili kao otvoreno miješanje u poslove Kraljevine Hrvatske, pa je sabor njegove prijedloge ne samo odbacio nego i odlučio iz zemlje protjerati sve pristaše nove vjere. Ta je odlučnost predstavnika hrvatskih staleža razbjesnila Bocskaya koji je zaprijetio da će preko Drave prebaciti svoju vojsku, uništiti grad Varaždin i prisiliti Hrvate na pokornost. U tu svrhu poslao je svog vojskovođu Grgura Nemeta prema hrvatskoj granici. Ali Hrvati se nisu dali iznenaditi. Čim je ban Ivan Drašković doznao za približavanje mađarske vojske, pošao joj je u susret. Uvidjevši da bi se morao sukobiti s jakom hrvatskom vojskom, Nemeth se povukao na sjever. To je ohrabrilo bana Draškovića koji je u međuvremenu dobio pojačanja, pa je pošao za njim. U bitci koja je slijedila natjerao ga je u bijeg skupa s tursko-tatarskim snagama koje su mu priskočile u pomoć. Iako je Hrvatska nakon toga mogla malo odahnuti od napada sa sjevera, Bosckayeva vojska ni iz daleka nije bila pobijeđena, to više što je imala snažnu tursku podršku. To je navelo ugarsko-hrvatskog kralja Matiju (1608.-1619.) da se nekako nagodi s Bosckayem. Dana 23. lipnja 1606. s njim je u Beču sklopio mir kojim je kalvinima priznao sloboda vjeroispovijedanja, a Bocskayu kneževski položaj u Erdelju. Morao se nagoditi i s erdeljskim knezom Gáborom (Gabrijelom) Bethlenom kojega su Turci izdašno pomagali. Bethlen je i dalje ostao knezom, a erdeljski staleži su zadržali pravo sami sebi birati kneza.
Povoljan ishod svojih ratovanja protiv katoličkih Habsburgovaca ohrabrio je kalvine da se svoj utjecaj još jednom pokušaju proširiti na Hrvatsku. Na njihovu udaru našle su se najprije Slavonija i Baranja, zatim Varaždin i Međimurje. Ono čega su se Hrvati najviše pribojavali bila ja opasnost da pored Turaka pred kućnim vratima iz vjerskih razloga dođe do građanskog rata kao što se to dogodilo u Njemačkoj i Ugarskoj. Zato su se svim raspoloživim sredstvima suprotstavili širenju protestantizma. U povodu odlaska na ugarski državni sabor u Požunu 1607. hrvatski su izaslanici dobili naredbu: “u Hrvatskoj nema mjesta drugoj vjeri do katoličke koju su štovali i prijašnji kraljevi ugarski, s kojima se i zemlja diči. Hrvatska je pristupila Ugarskoj kao saveznica, pa na isti način može i odstupiti od saveza.“ Sljedeće godine sabor je donio zakone protiv širenja protestantizma. Kad su (1608.) Mađari kod krunidbe kralja Matije Požunu pokušali proširiti svoje povlastice i na protestante u Hrvatskoj, tomu se odlučno usprotivio ban Toma Erdödy. Trgnuo je mač iz korica doviknuvši Mađarima: “Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz svoje zemlje, te ćemo se prije odvojiti od Ugarske nego li dopustiti da se ta kuga ukorijeni u našoj kraljevini. Imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu. Iz jedno od ovih dat ćemo piti tim novim gostovima.”
Malo iz toga buknuo je Tridesetgodišnji rat (1618. – 1645.) između katolika i protestanata koji je zahvatio i opustošio gotovo cijelu zapadnu Europu. Neposredni povod ratu bilo je traženje čeških protestanata da, pozivajući se na nagodbu s kraljem Matijom iz 1606. o slobodi ispovijedanja vjere, grade svoje crkve na zemljištvu koje je pripadalo Katoličkoj crkvi. Kralj Matija, koji je bio prilično tolerantan prema protestantima, bojeći se opravdanog nezadovoljstva katolika, to im nije dopustio. Protiv te odluke protestanti su sazvali sabor u Pragu. Na kraljev poziv da se raziđu, oni provale u kraljevski dvorac Hradčane da tu izraze svoje nezadovoljstvo. Kad su dva kraljeva izaslanika došli u dvorac da im priopće kraljevu naredbu, oni su ih 23. svibnja 1618. pograbili i izbacili kroz prozor (defenestracija) pokazavši time što misle o kraljevskoj vlasti. Vjerojatno nitko od njih nije mogao ni sanjati kakve će to pogubne posljedice imati ne samo za Češku nego i za gotovo cijelu Europu. Pokazalo se da je to bila iskra koja je upalila jedan od najdužih i najkrvavijih ratova u povijesti europskog kontinenta ušavši u povijest kao Tridesetgodišni političko-vjerski rat između protestanata i katolika.
Mučeništvo sv. Marka Križevčanina i njegovih drugova
Opisane povijesne prilike bitne su za razumijevanje u kakvom je kontekstu došlo do mučeničke smrti triju katoličkih svećenika, dvaju isusovaca: Stjepana Pongrácza i Melkiora Grodzieckoga, i Marka Križevčanina u gradu Košicama, tadašnjoj sjevernoj Ugarskoj, danas u Slovačkoj. Njihovo ubojstvo dogodilo se na samom početku Tridesetgodišnjeg rata (1618. – 1648.), u razdoblju nakon defenestracije (23. svibnja 1618) i prije bitke na Bijeloj gori (8. studenoga 1620) u kojoj je vojska cara Ferdinanda II. porazila 15.000 čeških plaćenika pod vodstvom Kristijana od Anhalta. To je vrlo važno vremenki odrediti i sadržajno shvatiti ksko bi se mogli izvesti neki zključci. Pojedinosti ubojstva trojice koričkih mučenika poznate su nam iz obilne dokumentacije prikupljene za potrebe kanonskog procesa vođenoga u Rimu za potrebe njihove beatifikacije i kanonizacije. U prikupljanju obilne arhivske građe o tomu osobito je zaslužan povjesničar dr. Stjepan Razum koji je iz rimskih crkvenih pismohrana prikupio 108 izvornih dokumenta i svjedočanstava različitih osoba i očevidaca koji se međusobno nisu poznavali. Poanta njihovih iskaza leži u činjenici da se oni u bitnim stvarima slažu i nadopunjaju, a nikada sukobljavaju ili da jedam drugoga opovrgavaju. Svi se oni slažu da je njihovoj smrti neposredno prethodio poziv Andrije Dóczyja, zakonitog namjesnika ugarsko-hrvatskog kralja Matij II. da dođu u Košice, svojevrsnu kalvinsku utvrdu premda se ona nalazila pod nominalnom jurisdikcijom katoličkoh Habsburga, i vode duhovnu skrb o katoličkoj zajednici smjestivši ih u tamošnjoj kraljevsoj palači. Prvi je trebao voditi skrb o vjernicima mađarskog podrijetla, a drugi slovačkoga jezika. Njihov uspješan rad urodio je obilnim plodom ojačivši svijest manjinske katoličke zajednice, ali i izazvao bijes kalvinske većine. Njihov stvarni položaj se promijenio 3. rujna 1619. kada je u grad s vojskom ušao kapetan Juraj Rákóczy (1593.-1648.), kalvinski vojskovođa pod zapovjeništvom erdeljskog kneza Gabora Bethema. Odmah nakon njegova ulaska u grad na njegovu udaru našla su se spomenuta trojica svećenika pod lažnom optužbom da su 13. srpnja 1619. podmetnuli neki požar u gradu. Optužba je očito imala za svrhu onemogućiti njihovo zakonito djelovanje u gradu. Četiri dana nakon svog ulaska u grad Rákóczi ih je dao uhititi, ali ne za podmetanje požara nego za nedopušteno vjersko djelovanje. O njihov se u radu raspravjalo u gradskom vijeću u kojemu je kalvinistički pastor Peter Alvinczy (1570. – 1634.), bliski suradnik Ištvana Bocskaja, koji je održao žestok antikatolički govor tražeći da grad treba očistiti od katolika. Njega je podržao senator Janoš Reiner. Senat je prihvatio njihove prijedloge tražeći od Rákóczyja da ih najprije podvrgne mučenju te iza toga pogubi. Držani su tri dana u tamnici bez hrane i vode. Mučitelji su od njih tražili da se odreknu katoličke vjere otkrivši tako pravi razlog njihova uhićenja. Dana 7. rujna naoružani vojnici su velikom bukom provalili u tamnicu. Najprije su pograbili Stjepana Pongrácza zabivši mu nekoliko uboda mačem u srce i udaraca u glavu. Zatim su ga svukli do gola, zavezali mu ruke na leđima, stavili ga u stege kako se ne bi mogao pomicati lomeći mu pritom kosti i prosipajući utrobu. On je u tim trenutcima zazivao Isusa i Mariju, što je još više razjarilo njegove krvnike. Govorili su mu da to čine zbog njegova navodnog pisma knezu grada Humenné u Prešovskom kraju u sjeveroistočnoj Slovačkoj i da je u njemu krivo pisao o Mađarima i kalvinima. Pongrácz je zadnjim snagama uzvraćao da ne zna ni za kakvo pismo takva sadržaja. Radilo se o lažnoj Alvinczyjevoj optužbi kako bi za Pongrácza u gradskom vijeću bila donesena smrtna presuda. Čini se da su se krvnici uvjerili u lažnost optužbe pa su mu ponudili poštedjeti život u zamjenu prelaska na kavinizam. Njegov odgovor je bio da će radije umrijeti nego nešto takvo učiniti. Oborili su ga na zemlju, tukli raznim predmetima i udarali nogama. Zatim su ga ponovno stavili u željeznu spravu za mučenje, lomili mu kosti i stezali glavu dok mu oči nisu iskočile.
Dok se sve to događalo u prostoriji za mučenje, dvojicu drugih svećenika, Marka Križevčanina i Melkiora Grodzieckoga koji su se nalazili u jednoj drugoj podrumskoj prostoriji moleći Boga da izdrže u svojim kušnjama. Krvnici su ih okrutno mučili obećavajući im da će im poštedjeti živote ako prijeđu na kalvinizam. Njihov odgovor je bio niječan. Na to su Marka Križevčanina, već teško izmrcvarena, objesili rukama za jednu gredu, stegli bokove da se ne može pomicati, rasporili mu utrobu i potpaljivali vatrom. U takvom stanju su ga pitali zašto se s njima ne bi zalagao za dobro domovine. On im je odgovorio da to i radi. Kad ga je Pongrácz čuo, pomislio je da Marko pod mukama pristaje da prijeđe na klvinizam pa ga je stao poticati da to ne učini. Markov je odgovor bio da se za to ni najmanje ne boji. Spreman je sve učiniti što je za istinsko dobro domovine. Na to su ga krvnici stali još gore mučiti odsijecajući su mu genitalije i druge dijelove tijela da bi mu na kraju odsijekli glavu. To su učinili i s Grodzieckim. Pongráczu, misleći da je već izdahnuo, nisu odsijecali glavu bacivši ga u kloaku gdje je u strašnm smradu i prljavštini živio još oko 20 sati. U istu su kloaku bacili tijela druge dvojice mučenika gdje su ostavljena oko četiri mjeseca. Na kraju su ih izvadili iz kanala i zazidali u neku primitivnu prostoriju u kojoj su ostala sve dok je kroz Košice prolazio general kalvinske vojske palatin Adam Fòrgach u društvu svoje žene Kataline Pálffy. Saznavši za okrutnu smrt trojice katoličkih svećenika, ona je uputila pismenu zamolbu knezu Gáboru Bethlenu da dopusti njihov dostojan pokop, ali je on odbijao punih šest mjeseci prije nego je ipak popustio. Posmrtni ostaci trojice mučenika bili su iskopani i odneseni u jedno palatinovo selo blizu Košica i tu pokopana ispod glavnog oltara mjesne crkve.
Sudbina sv. Marka i njegovih drugova neodoljivo podsjeća na sudbinu koju su doživjeli Miguel Servet, Giovanni Valentino Gentile i drugi koji su se usudili u Ženevi, “svetom kalvinističkom gradu”, zastupati nešto što je Calvin smatrao “herezom”, “idolopoklonstvom”, “psovanjem Božjeg imena” i dr., za što je smrt bila smatrana jedinom kaznom. Postupak prema sv. Marku i drugovima svojevrsna je replika njihove sudbine s njihovom sudbinom s tom razlikom što se radilo o “papističkim hereticima i svetogrdnicima” koji su se usudili ispovijedati svoju “herezu” u “kalvinističkoj Ženevi”.
Sadističkim mučenjem, masakriranjem i bacanjem u kloaku tijela trojice katoličkih svećenika kalvini su bolje nego ičim drugim pokazali što misle o Katoličkoj crkvi, u čemu je prednjačio Gábor Bethlen. On je na najokrutniji način ubijao i progonio katoličke svećenike i biskupe otimajući njihova dobra, osobito crkve, dajući ih luteranima i kalvinima. Toliki izljev mržnje i prezira nije lako naći ni u analima prvih kršćanskih progona u starom Rimskom carstvu. Taj se okrunti čin dogodio 7. rujna 1619. Da se on dogodilo nakon bitke na Bijeloj gori koja se dogodila godinu i mjesec dana kasnije (8. studenoga 1620), moglo bi se spekulirati da se radilo o kalvinskoj solidarnosti s češkim luteranima i odmazdi za pretrpljeni vojni poraz.
Postupak kalvina prema spomenutoj trojici katoličkih svećenika bolje nego išta drugo otkriva njihovu politiku prema katolicima, na što su sve bili spremni u traženju vjerske slobode i “prava” za sebe , a koliko su sami bili spremni ta prava priznati drugima. Doista čudno shvaćanje slobode! Iz toga se može izčitati sva povijest kalvinizma kao netrpeljive vjerske zajednice nastale na načelima vjerskog ekskluzivizma i fundamentalizma. Katolici su morali primiti do znanja da su kalvini gospodari života i smrti na opodručju koje smatraju svojim i što ih čeka ako se tu usude bilo što raditi. Uostalom, sam ih je Calvin svojim primjerom u Ženevi podučio što u takvim slučajevima treba činiti.
Na kraju je akademik Stjepan Krasić posjetiteljima i domaćinima zahvalio na strpljivosti kojom su slušali ovo poduže predavanje o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.
***
Marko Stjepan Krizin (Križevčanin) rodio se 1558. godine u Križevcima u Zagrebačkoj biskupiji. Studirao je teologiju u rimskom kolegiju Germanicum et Hungaricum, nakon studija bio je djelatan svećenik Zagrebačke biskupije. Potom je na poziv ostrogonskog nadbiskupa kardinala Petra Pazmanyja prihvatio službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi u Slovačkoj postavši ostrogonski kanonik. Kao kanonik bio je voditelj benediktinske opatije kod Košica koja je bila u vlasništvu ostrogonskog Kaptola.U spisima iz 1612. godine Marko je napisao: nakon studija vratit ću se u domovinu. Ne ću se baviti građanskim pravom niti liječništvom, niti ću živjeti dvorskim načinom života. Ako ustreba poći ću i prije u domovinu, ako to bude zahtijevalo dobro ljudi.
Uz dvojicu isusovaca Ištvana (Stjepana) Pongracza i Melkiora Grodzieckog brinuo se za katoličke vjernike u Košicama i okolici. Onodobno su Košice bile pod velikim kalvinističkim utjecajem. Tijekom jedne pobune i vjerskog “čišćenja” protiv katolika 7. rujna 1619. godine sva trojica su mučena i okrutno ubijena, jer nisu htjeli napustiti katoličku vjeru. Ubijeni su kao “papisti”. Kao kanonika Marka Križevčanina nastojali su nagovoriti da se odrekne vjernosti papi i da prihvati “ugarsku vjeroispovijest”, kako su sebe nazivali, ali on je ustrajao u svojoj vjernosti papi, braneći ne samo svoju osobnu vjeru nego i slobodu ispovijedanja vjere. U trenutcima ispitivanja i nagovaranja na odricanje “papističke” vjere, sv. Marko je rekao svojim tamničarima: Svojoj sam vjeri, pravoj vjeri, toliko odan, da sam u svakom trenutku spreman za nju dati i svoj život.
Papa Pio X. svu trojicu proglasio je blaženima 15. siječnja 1905. godine. Marku Križevčaninu u čast sagrađena je župna crkva Bl. Marka Križevčanina koju je 21. prosinca 1941. godine u Zagrebu blagoslovio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Kongregacija za pitanja svetosti odlučila je da blaženi Marko Križevčanin, Stjepan Pongracz i Melkior Grodziecki budu proglašeni svetima 2. srpnja 1995. godine. Svečano liturgijsko slavlje u sklopu kojeg je papa Ivan Pavao II. proglasio mučenike svetim održano je u zrakoplovnoj luci u Košicama, na kojemu je nazočno bilo više od tristo tisuća osoba. Hodočasnika iz Hrvatske bilo je otprilike dvije i pol tisuće, predvodio ih je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem. Nakon pokajničkog čina na početku svečane mise, koju je predvodio sveti otac Ivan Pavao II. održan je obred kanonizacije. Hrvatska proslava kanonizacije sv. Marka Križevčanina održana je 10. rujna 1995. godine u Križevcima, na svečanosti kojoj je nazočilo više od 20 tisuća osoba.
