U Galeriji sv. Andrija i sv. Petar Stari u Zadru pred mnogobrojnom zadarskom likovnom publikom u utorak 9. kolovoza 2016. godine otvorena je izložba Šime, Zorana i Marije Zekanović pod zajedničkim naslovom „Slikarski radovi obitelji Zekanović“
Tomislav Marijan Bilosnić otvara izložbu Zekanovića
Otac Šime Zekanović predstavlja se u tehnici ulja na platnu, sin Zoran u tehnici akrila, a kći Marija u slikarskoj tehnici enkaustike. Izložbu je otvorio književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić. Izložbu obitelji Zekanović organizirala je Udruga 3000 godina Za dar iz Zadra
SLIKARSKI RADOVI OBITELJI ZEKANOVIĆ / iz kataloga izložbe
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
SLIKAR SENZACIJE PRIRODE
Šime Zekanović slikar je zavičajnog pejzaža impresinonističkog izričaja, slikar s osjećajem za kromatske vrijednosti i logično izrastanje jednog djela iz drugoga. Na njegovim uljima na platnu naziru se prostori ljubačko-radovinske kose i zaravni, pitomina Krneze kao i primorski krš, nad kojim se izdiže mitski Velebit sa svojim gotičkim vertikalama. Svakidašnji pejzaž ovdje je uvijek doživljen s radošću, u lirskoj inspiraciji i intimnom ugođaju. Svaki detalj nestašno pigmentirana platna na kojemu boja pršti površinom slike, dok su manje površine slike posve minijaturne crtačke bilješke, baršunasto je uzbiban i mliječno uskovitlan, veseo i prije svega optimističan. Dakle, iako je paleta likovno impresionistički izražajna, potezi kista energični i uskiptjeli, od gotovo ekspresivnog poteza kad je u pitanju nebo do sitnih mrljica u osmišljavanju tla, ploha slike i jedinstvo prostora ne dovode se u pitanje. Sve se to postiže tonskim usuglašavanjem najčešće valera plave harmonije bojâ. Slikar prati senzacije prirode kao svoje osobne osjećaje. Šimine putopisne slike, više rađene profinjenim instinktom nego li zanatskom potkom, u svojoj polihromijskoj čaroliji, slikane su dubokim nebeskim bojama, gdje plava boja neba i vode, kao i planine na horizontu zaplavljuje polja, brdašca, šumarke i stabla, gdje sve leprša ushićeno u plavome što povećava dojam mira. U plavoj osami prirode Zekanović poetski senzibilno gradi svoj kolorit koji pejzaž preobražava u dojmljive detalje svježe prirode, u kojoj osim arkadične idile nema tragova života čovjeka. I konačno, iako Šime Zekanović na svojim impesionističko-gotičkim slikama, rađenim u duhu već davno poznate tzv. primitivne likovne škole, ne otkriva nikakvu novu tajnu, što i jest danas najčešći slučaj u umjetnosti, mi se ne možemo oteti saznanju kako slikar svojim zamjetnim likovnim umijećem u korištenju bučnoga šarenila plave pjene na svojim platnima, uza svoju osobnu intimnost i tišinu otkriva nam i svoju slikarski izgrađenu samosvjesnost.
TEMPERAMENTNI LIKOVNI DOŽIVLJAJI
Zoran Zekanović u svojim se likovno uravnoteženim, kompozicijski osmišljenim i koloritno izrazitim slikama u tehnici akrilika, predstavlja kao vješt kombinator između informela i apstraktnog ekspresionizma, a sve u svrhu iznalaženja neograničenih mogućnosti motiva i kolopeta boja u širim zamasima, poteza i premreženoga crtovlja za osmišljavanje svojih unutarnjih pejzaža, strastvenih i temperamentnih duhovnih doživljaja. Jednostavno, ovo nas slikarstvo uzbuđuje svojim lirizmom, intenzivnim kromatskim suprotnostima i plemenitim linijama. Psihička dimenzija ovih slika, u širokom rasponu doživljaja, svojom radosnom igrom i svijetlim lirizmom tvori jedan zaseban unisoni svijet u kojemu se lice stvarnosti permanentno mijenja. Zoranova nefigurativnost kreće se od pollockovske do murtićevske kolorističke dinamičnosti i neposrednosti, no u nekim se radovima očitavaju i tragovi Willema de Kooninga, iako ovdje bez unošenja likova ili jasnije oslikanih predmeta, dok ćemo na nekim kromatsko svijetlo-tamnim radovima uočiti i mikro detalje koji bi nas mogli uputiti na prvog hrvatskog modernistu Emanuela Vidovića. Sve to govori kako Zoran Zekanović uz osobnu potrebu da oćuti modernost, pozna i suvremena likovna kretanja kao i atribute te modernosti, što konačno rezultira činjenicom da iz svake njegove slike izbija likovna uvjerljivost. Iako osobno mislim kako je danas u umjetnosti nemoguće više biti originalan, ali se zato može biti prepoznatljiv, kao u slučaju Zekanovića. Njemu polazi za rukom nametnuti nam svoj temperamentni umjetnički nerv. Ako se slikar u nekim slučajevima i dao likovno nagovoriti, nije se dao zavesti, ostvarujući svoj punokrvni likovni rječnik, tako što poznati likovni elementi ovdje postaju elementi iznenađenja upućujući na jasnu izvornost ovog i ovakvoga slikarstva. Ovo je djelo slobodnog umjetnika, djelo njegovog osobnog i dobro utrtog likovnog puta na kojemu teme, stvarnost i objektivnost, vrijednosti i istine postaju beskonačne sežući do nerazaznatljivih ishodišta, čije transpozicije kreću prema dokazivanju privida kao jedine stvarnosti.
PROSTOR DIMENZIONIRAN OSOBNIM SNOM
Marija Zekanović Joza svoje slikarsko umijeće ostvaruje u davnoj i zaboravljenoj tehnici enkaustike, za koju se danas tek nagađa mogući likovni postupak, pa je u ovome slučaju potrebiti i o tome kazati riječ. Iako je ova tehnika slična uljanoj, kod nje se boje ne miješaju lanenim uljem ili terpentinom, niti se na platno polažu kistom, već se vezane voskom metalnim štapićem postavljaju na podlogu, te po hlađenju „glancaju“ ili lakiraju. Svakako neobična tehnika, kao što su neobični i rezultati glede slobode oblika, registra kolorita i fantastičkih konglometara, što je konačno vidljivo i na Marijinim radovima. Zalazeći u sferu nadrealnog ova će slikarica ponekad i proturječiti neposrednoj sugestivnosti svojih radova, prožetih prozirnim membranama od suzdržano hladnih do razbuktalo žarkih boja. Riječ je o slikama toplih, gotovo vatrenih, preko jantarnih, do plavo hladnih i sivih boja, nanijetih tako da nam istodobno mogu sugerirati raspršenost cvjetnih latica, pustinjskih dina, kao i ledenih glečera, naplavine pahulja, paperja i kristala. U kompozicijskom konceptu koraljno čipkaste, plišane lepeza su slobodnog rasporeda. Boja se doima nanijeta u pljuskovima, u valovima, žestina nanosa je očita, energija izrazita, a sve je ostvareno dekoraterskim darom, istodobno u nježnoj i veseloj maniri, kao kakvo umnoženo disanje. Ustroj cjeline određuju iskrice, pahulje, kristali, natruhe, tako što će se od niza krhotina stvoriti simfonija. Predmet slike integrira se od niza sitnijih detalja, počesto na tragu nesvjesnoga. Prostor ovih slika dimenzioniran je osobnim snom. U skladu s nadrealnim između pojedinih detalja dolazi do patetične polarizacije, gdje se visina i dubina slike ciklički izmjenjuju, tako da slike nude obilje simboličkih medaljona. Stvari i stvarnost ovdje su preduhitrene, sve je fokusirano na intuiciju, na čulno zadovoljenje koje bi nam, recimo, mogli pobuditi požari i poplave, led i vatra. Individualnost ni u jednome slučaju nije podređena značajkama tehnike izraza enkaustike, značajkama samih apstraktnih rezultata. Dapače, tehnika, morfologija i sama slikarska konvencija podređene su strujanjima oblika i ideja, onim likovnim mjestima koja svoje posebnosti predočavaju u slutnjama. U konačnici, iako se način potvrđivanja mijenja iz slike u sliku, slike Marije Zekanović Joze u konačnici iskazuju svoju jedinstvenost.
