Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Andrej Plenković piše o obilježavanju 21. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja u članku za Jutarnji list

Plenković

U petak Hrvatska obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Prisjećamo se 5. kolovoza 1995. – dana kada je poražen Miloševićev velikosrpski projekt i u potpunosti preokrenut tijek rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Vojno-redarstvena operacija Oluja kulminacija je niza operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane 1994. i 1995. godine kojom je velika većina okupiranih područja vraćena u hrvatski ustavnopravni poredak. Time su stvoreni vojno-politički preduvjeti za kasniju mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, koja je najuspješnija UN-ova mirovna operacija u Europi, a i danas služi kao model za slične situacije na kriznim žarištima diljem svijeta (npr. u Ukrajini). Ne smije se zaboraviti da je Olujom također spriječen novi masakr u Bosni i Hercegovini, svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici razbijanjem trogodišnje opsade Bihaća, višestruko veće sigurnosne zone Ujedinjenih naroda. Oluja je stvorila uvjete za zajedničku ofenzivu hrvatskih snaga i Armije BiH čime je uspostavljena vojna ravnoteža koja je, natjeravši Miloševića na pregovore, i dovela do Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma u studenome 1995.

5. kolovoza 1995. zato je temeljni dan moderne hrvatske povijesti i simbol teško izborene pobjede u Domovinskom ratu velikom žrtvom cijelog hrvatskog naroda, a osobito hrvatskih branitelja, kojima smo iznimno zahvalni i čijeg se doprinosa ovih dana posebno prisjećamo. Pobjedi su prethodile četiri teške godine. Za vrijeme okupacije nesrpsko stanovništvo bilo je sustavno protjerivano s namjerom etničkog čišćenja radi stvaranja etnički homogene »Velike Srbije«, kako je to i potvrđeno u presudi Međunarodnog suda u Den Haagu. Presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju generala Gotovine, Čermaka i Markača, pak, jasno dokazuje da je Hrvatska imala pravo vratiti okupirana područja u svoj ustavnopravni poredak i da nije postojala namjera protjerivanja srpskog stanovništva. Nasuprot Proglasu predsjednika dr. Franje Tuđmana 4. kolovoza 1995. hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i dočekaju hrvatsku vlast uz jamstvo svih prava, vodstvo pobunjenika organiziralo je i poticalo napuštanje preostalog stanovništva.

Sve civilne žrtve rata, kojih je nažalost bilo i nakon Oluje, zaslužuju naše poštovanje i pijetet, a sva kaznena djela trebaju biti procesuirana. Oluja je osigurala završetak rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ali je uzdrmala i Miloševićev režim koji je godinu dana kasnije prvi puta izgubio na lokalnim izborima nakon čega su uslijedile masovne demonstracije, a njegov konačni pad došao je nakon međunarodne intervencije zbog zločina na Kosovu. Šira strateška važnost Oluje ogleda se u činjenici da je ova operacija u roku od četiri dana razriješila tadašnju najkompleksniju četverogodišnju svjetsku krizu koja je tražila ozbiljni diplomatski, politički i vojni angažman s velikim izdavanjima međunarodne zajednice.

Zašto stalno treba podsjećati na te činjenice? Upravo stoga jer se negiranjem nužnosti provedbe operacije Oluja, kao i njezinog pozitivnog ishoda koji je doveo do mira u Hrvatskoj odnosno BiH, te potaknuo demokratizaciju Srbije, danas iz najviših razina vlasti u Srbiji iznova recikliraju besmislene optužbe o, primjerice, “ogoljenoj antisrpskoj politici Hrvatske” (Vučić, 1.8.2016.) ili “rehabilitaciji fašističke ustaške NDH” (Dačić, 22.7.2016.). Takve najrecentnije kvalifikacije o zbivanjima u Hrvatskoj su potpuno promašene, nedopustive te ih snažno odbacujemo. Neistinito predstavljanje činjenica o hrvatskoj državi i društvu, djelovanju zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, kao i miješanje u rad hrvatskog pravosuđa štetni su za odnose dviju zemalja. Hrvatska je država članica EU-a i NATO-a koja poštuje najviše standarde zaštite prava manjina. U Hrvatskom saboru zajamčena su mjesta za tri zastupnika srpske nacionalne manjine i pet zastupnika ostalih manjina. Posebnim Ustavnim zakonom osigurano je i pravo biranja manjinskih predstavnika u tijela lokalne i područne samouprave. To su standardi koje Srbija tek treba ostvariti i spremni smo joj u tome pomoći. Očekujemo da će Srbija u potpunosti poštovati bilateralni sporazum o uzajamnoj zaštiti prava manjina iz 2004. te osigurati jedno zajamčeno mjesto za predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Narodnoj skupštini Srbije, kao i odgovarajuću zastupljenost na nižim razinama predstavničke vlasti.

Potrebno je spustiti tenzije. Stvari su sasvim jasne – rat se vodio na hrvatskom teritoriju, a Hrvatska je bila žrtva agresije, kako je među ostalim i utvrđeno u Rezoluciji 49/43 Opće skupštine UN-a od 21. listopada 1994. Snažno ćemo se zalagati da preostala otvorena pitanja koja proizlaze iz vremena velikosrpske agresije na Hrvatsku, prije svega pitanje nestalih, Srbija riješi u procesu približavanja s EU-om. Svaka država koja pretendira ući u EU mora dostići europske standarde na svim područjima društvenog života. Stoga se u pregovarački proces Srbije ugradio niz mjerila u pregovaračkom poglavlju 23 koje se odnosi na pravosuđe i temeljna prava kako bi se riješila rezidualna pitanja iz vremena agresije na Hrvatsku. Dvadeset godina nakon završetka rata, Zakonom o regionalnoj nadležnosti za procesuiranja ratnih zločina Srbija arbitrarno, nezakonito i neopravdano širi nadležnost svojih pravosudnih tijela na kaznena djela koja su počinili hrvatski državljani na hrvatskom teritoriju protiv hrvatskih državljana. Riječ je o „hibridnoj“ regionalnoj jurisdikciji koja je potpuno različita od široko rasprostranjenog instituta univerzalne jurisdikcije. Kao članica EU-a odlučno ćemo se usprotiviti svakom stvaranju pravne nesigurnosti za hrvatske branitelje i primjeni takvog Zakona, budući da je ujedno riječ i o pokušajima revizije povijesti. Kao zastupnik u Europskom parlamentu, zajedno s kolegama, uvrstio sam pitanje revizije ovog spornog zakona u rezolucije o napretku Srbije za 2014. i 2015., ali i za približavanje država jugoistočne Europe Europskoj uniji na temelju ispunjavanja kriterija i individualnih postignuća. Na toj crti djelovat ćemo i u budućnosti.

Svima čestitam Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, a posebno hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima Dan hrvatskih branitelja!

Članak u cijelosti

Andrej Plenković: Rođen sam 1970. godine u Zagrebu, gdje sam i odrastao. U braku sam s Anom Maslać Plenković, pravnicom rođenom u Dubrovniku. Imamo sina Maria. Moja obitelj potječe iz Dalmacije. Otac Mario Plenković, sveučilišni profesor komunikologije, rođen je u Svirču na Hvaru. Majka Vjekoslava Raos-Plenković, internist kardiolog, rodom je iz Makarske. Osnovnu školu pohađao sam na Jordanovcu, a srednju u Obrazovnom centru za jezike. Uz redovito školovanje učio sam strane jezike. Tečno govorim engleski, francuski i talijanski, a služim se njemačkim. Bavio sam se sportom (nogomet, tenis, vaterpolo), a košarku sam igrao u nekoliko zagrebačkih klubova (Maksimir, Centar, Črnomerec), u Bruxellesu (ASUB – Association sportive universitaire de Bruxelles) i Parizu (Club Paris Jean-Bouin).
Pravni fakultet upisao sam 1988, a diplomirao 1993. na temu »Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka« na Katedri međunarodnog javnog prava kod profesorice Nine Vajić, sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tijekom studija radio sam kao prevoditelj volonter u Promatračkoj misiji Europske zajednice u Hrvatskoj 1991/92. Početkom devedesetih počele su me zanimati europske teme, te sam aktivno sudjelovao u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA). Bio sam predsjednik ELSA-e Zagreb 1991, prvi predsjednik ELSA-e Hrvatske 1992, a 1993. predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e sa sjedištem u Bruxellesu. U tom razdoblju sudjelovao sam na brojnim međunarodnim konferencijama diljem Europe i SAD-a te sam u Hrvatskoj organizirao nekoliko stručnih skupova. Studentsku praksu obavio sam 1992. u odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood u Londonu. Na stažu u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu (u okviru Zaklade Robert Schuman) boravio sam 1993, a 1994. u hrvatskoj Misiji pri Europskim zajednicama, koju je tada vodio veleposlanik Ante Čičin-Šain.
Državni stručni ispit položio sam 1997. U Ministarstvu vanjskih poslova završio sam program za diplomatskog savjetnika i 1999. položio savjetnički ispit na Diplomatskoj akademiji. Pravosudni ispit položio sam 2002.
Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio sam poslijediplomski studij iz međunarodnoga javnog i privatnog prava. Stupanj magistra znanosti stekao sam 2002. obranivši magistarski rad pod naslovom »Subjektivitet Europske unije i razvoj Zajedničke vanjske i sigurnosne politike« kod profesora Budislava Vukasa, suca Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu.
U svojoj diplomatskoj karijeri sudjelovao sam u nizu specijalističkih seminara i programa o međunarodnom i europskom pravu, o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici te o managementu. Među njima su najvažniji bili boravci u Bruxellesu (Université Libre de Bruxelles), Pragu (Central European University), Firenci (Academy of European Law), Maastrichtu (European Institute of Public Administration), Londonu (London School of Economics i Wilton Park), Brugesu (College of Europe), Parizu (Quai d’Orsay – program Personnalités d’avenir i EU Institute for Security Studies), Ateni (Hellenic Foundation for European and Foreign Policy) te u Bostonu i Cambridgeu (Harvard Kennedy School of Government).

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.