Kao jedan od dobitnika tri jednakovrijedne nagrade na 39. splitskom salonu Dino Bićanić se predstavlja izložbom ”Everything Is Going to Be a Memory”

IMG 0898

Otvorenje izložbe je u petak 5. kolovoza u 21:00 h u Salonu Galić, Marmontova 3, Split. Izložba ostaje otvorena do 19. kolovoza 2016.

Mjerenje vremena Dina Bićanića

Izložba Dina Bićanića Everything Is Going to Be a Memory isprepleće  dva narativa o vremenu. Jedan čini serija od dvjestotinjak fotografija koje dokumentiraju autorove svakodnevne šetnje istom rutom u razdoblju od šest mjeseci, a drugi ready made objekti  koji su simboli ili metafore vremenskoga protoka: ručni digitalni sat na gipsanom odljevu vlastite ruke, kruška probodena slamčicom ili jabuka koje će za trajanja izložbe truliti i propadati, pješčani sat konstruiran od dviju boca piva Corona ispunjenih pijeskom, cigareta na kojoj je isprintan podatak o vremenu potrebnom da u pušenju dogori, zidni sat kojemu je kazaljke zamijenila tvrdnja izražena u nazivu izložbe: sve postaje sjećanje, odnosno, sve će biti uspomena. Upisana po obodu sata, u cikličkoj formi, i sagledana u kontekstu ostalih radova, ova rečenica kod je za iščitavanje. Ne radi se, naime, o nostalgičnom uzdahu ili žalovanjem za prošlim, već o konstataciji umjetnika o neizvjesnosti prisutnosti, točnije: o  preklapanju slojeva realiteta pojavnosti stvari.

Polazeći od stajališta da su različiti realiteti definirani različitim prostorno vremenskim mjerama, Bićanić određuje prostor izložbe kao hibridni prostor stvarnosnih slojeva. Prostorno ga markira dvodimenzionalnim frizom fotografija na zidu, koje će mjestimice “produbiti” videom i ispunjava trodimenzionalnim objektima. Radi se o kombinacijama ready made predmeta koji su već po svojoj prirodi dvostruko prelomljene realnosti. Izlučeni iz stvarnosti u kojoj su imali svrhu i ulogu unutar ekonomije korisnosti, u novom kontekstu postaju apsurdni fragmenti stranog sistema. Prostor izložbe, autor, kako kaže, gradi kao svojevrsni postvareni movie maker u kojemu ponuđeni objekti služe kao alati, odnosno elementi nekoga svijeta koji se može konstruirati. Ustvari je to ironijska inačica high-tech sučelja koju kreira low-tech ili predtehnološkim postupcima, ironizirajući vlastitu poziciju umjetnika, pripadnika Y generacije s high-tech zahtjevima u low-budget okruženju.

Dok s jedne strane izložba predstavlja transfere razina realnosti, s druge problematizira sam pojam vremena, istovremeni čovjekov napor da ga obuzda i ovlada njime.

Nije zanemariva činjenica da Dino Bićanić živi u Hvaru, na turistički maksimalno eksploatiranom otoku, što podrazumijeva ekstremnu i nezdravu asimetriju životnog ritma stanovnika: kratki i intenzivni period rada i posvemašnje prenapučenosti te dugo razdoblje pasivnosti, nedjelovanja i prostorne ispražnjenosti. U takvoj je konstelaciji protok vremena neujednačen, a osobni život gubi strukturu i funkcionalnost.

Serija intervencija na naslovnicama tjednika “Globus”  koji se u umjetnikovoj kući kupuje bez iznimke “otkad pamti”, a da se, osim televizijskoga programa, nikada ne čita, govori o tome. Kupnja novina u pravilnim intervalima strategija je kroćenja nestrukturiranog vremena. Intervencijama na naslovnicama, u razdoblju od godinu dana, umjetnik ih promiče u osobni predmet i vlastiti dijalog sa svijetom izvan otoka, pa i s vremenom.

Na sličan način funkcioniraju i šetnje koje ponavlja kroz šest zimskih mjeseci. Svakodnevno u isto vrijeme prelazi kilometar šetnice od kuće do uvale i nazad. Te šetnje dokumentira fotografijama poznatih prizora i slučajnih susreta: susjedi, psi, spuštena roleta, automobil, klupa…

Fotografiranjem prisvaja prostor  koji je već prisvojio akcijama poput  urezivanja teksta u drveni naslon klupe ili šetnjom. U tom se činu dvostruke aproprijacije raslojavaju realiteti pri čemu hvarska svakodnevica postaje umjetnički materijal, a dnevna rutina umjetnički događaj. Snimljene fotografije dokumentiraju trivijalnosti koje, na ovaj način izdvojene, markiraju usporeni izvansezonski time-line, postajući, istovremeno, osnova za osobnu kartografiju i antirazglednice.

Sagledane u ključu naslovne izjave one su uspomene na beznačajnost, sjećanje gotovo ni na što.

Ali u promijenjenoj perspektivi “stupanj sporosti upravo je razmjeran snazi sjećanja; stupanj brzine upravo je razmjeran snazi zaborava.”[1]

Izložba Dina Bićanića Everything Is Going to Be a Memory govori i o iscrpljujućoj aritmiji otoka koja se odražava u simetričnom intenzitetu ljetne euforije i zimske dosade i asimetriji njihova trajanja, brzine i polaganosti. Naizgled suprotstavljene, euforija i dosada proizišle su iz istog konzumerističkog sna. “Uzbuđenje, inovacija, oponašanje: uvijek nas valja stjerati u niše lakomosti, uzdići hirove nekih u opću nužnost. U tom području naša krivnja nije to što želimo suviše, nego premalo”, zapisao je Pascal Bruckner u eseju Otkupljenje izobiljem[2].. Sve je podređeno brzim i maksimalnim  zadovoljenjima, od zabave do zarade. No kako je sadržaj brzo iscrpiv, užitak je kratkotrajan.”Čudesno je i razočaravajuće”, kaže Brucner, “što se želja tako dobro podudara sa svojim ostvarenjem”.[3] Budući da su sadržaji za kojima se čezne nezahtjevni i izmjenjivi, opseg očekivanja je smanjen, a intelektualna tromost uzrokuje dosadu. Iako joj nedostaje ekskluzivnost melankolije ili šarm dokolice, dosada nije isključivo negativan modus. Ona, izravnije od svojih srodnica, sadrži kritički aspekt ukazujući da je neki segment ili život u cijelosti duboko nezadovoljavajući. “Ako se dosada povećava, to znači da postoji ozbiljna greška u društvu ili kulturi kao instanci koja daje smisao.”[4] Upravo na tu grešku upućuje Dino Bićanić ovom izložbom.

Irena Bekić


[1]    Milan Kundera. Polaganost. Zagreb. Meandar, 2007. str.25

[2]    Pascal Bruckner. Otkupljenje izobiljem. U: Bijeda blagostanja. Zagreb. Algoritam, 2004. str. 42

[3]    Isto

[4]    Lars Fr. H. Svendsen. Filozofija dosade. Zagreb. TIMpres, 2010. str. 28 

Dino Bićanić (1980 Bihać) diplomirao je na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu 2007. u klasi profesora Kažimira Hraste. Izlagao je na nekoliko samostalnih izložbi te više skupnih. Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne nagrade na 39. splitskom salonu .
Samostalne izložbe :
2016. Galerija umjetnina, Split
2015. Galerija prozori, Zagreb
2015. Galerija Alkatraz ( sa Vedranom Perkovom) Ljubljana
2013. SC galerija, Zagreb
2013. Salon Galić, Split
2008. Pučko otvoreno učilište, Split

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.