Splitska izložba članova HDLU-a Osijek ”Rub slike ili granična područja” donosi svojevrsni presjek, ali i suženi te filtrirani izbor radova umjetnika za koje se može reći kako pripadaju aktualnoj osječkoj umjetničkoj sceni

str1 naslovnica Mario îauíi ç

Društvo broji sedamdesetak članova i članica, dok su u prostorima Dioklecijanovih podruma izloženi radovi od njih dvadeset i jedan. Kustosi izložbe Igor Loinjak i Zlatko Kozina pri odabiru se vodili računa o predstavljanju umjetnika koji su svojim dosadašnjim radom i reputacijom postali prepoznatljivo ime suvremene nacionalne umjetnosti, ali priliku su dali i nešto manje poznatim autorima čiji rad smatraju obećavajućim.

Na izložbi su zastupljeni: Miran Blažek, Mario Čaušić, Krunoslav Dundović, Hrvoje Duvnjak, Robert Fišer, Vladimir Frelih, Josip Kaniža, Jelena Kovačević, Denis Krašković, Margareta Lekić, Kristina Marić, Stanislav Marijanović, Ines Matijević Cakić, Mario Matoković, Ana Petrović, Mirna Pokorić, Saša Sermek, Domagoj Sušac, Tihomir & Budimir Kamarad Kunst Workers (Tihomir Matijević i Dražen Budimir) i Marko Živković

Davanje je blag(o)slov

Močvarno je područje zagonetno. Ne govorim to bez razloga i izvan širega konteksta čitanja osječke podzemne (ali i nadzemne) geografije. Uz močvaru se vezuje truljenje. Trunuti ne znači samo nestajati. Truljenje je podloga novom životu. Leš hrani zemlju i svojstveno mu je novi život utkati u naoko mrtvi prah. Upravo je stoga zgodno (može se čitati i nužno) močvarno truljenje intuitivno osjećati kao proces koji rađa život jer trunuti i dati život za nešto ne znači istodobno taj život izgubiti. Štoviše, možda baš gubitak života dovede do njegovog pronalaženja… upliva u iskon.

Močvara je mjesto preporođenja. Smrad se njezine utrobe širi.

Bujna je močvarna vegetacija primjer prožimanja raznolikosti, a ta raznolikost ne odobrava uljeze jer priroda teži održati status quo kako određene vrste u sustav ne bi unijele razdor. A razdor unosi anomaliju. Priroda nije anomalija. Anomalija je nešto (prividno) jače od nje.

Svako močvarno područje ima svoju žilu kucavicu – rijeku koja je oplemenjuje. Mursi je to rijeka Drava, arterija naslonjena na dunavsku venu kojom snovi teku ususret vodama Crnoga mora. Naravno, dravska protočnost nešto plemenite vode i ostavi. Bez vode nema novoga života. Ali, ta voda stvara i žabokrečine u kojima se trune… i iznova rađa.

Močvara poznaje bujan život, kako gore tako i dolje. Isijavanje je sunca ondje pretvoreno u energiju tla. Razgranat korijen diše životom jer je povezan sa svijetlom. Podzemlje živi od sunčevih zraka budući da ima svoje hermese koji transsupstancijalno prožimaju prirodu. Njezin je život obred, kao i život močvare. Ako je korijen razgranat poput krošnje, onda ne možemo osporiti identičnu životnu vijednost jednoga i drugog. A kada ruka Striborova iščupa korijen, počinje truljenje.

Gubitak poradi dobitka ovo drugo je!

Igor Loinjak

Leave a Reply