Otvorenje izložbe umjetnika Željka Jančića-Zeca naziva Sjećanja je u srijedu, 03. kolovoza u 21 sat u galeriji Knežev dvor na Rabu. Izložba umjetničke fotografije otvorena je od 4. do 25. kolovoza. Na izložbi će biti prikazano dvadesetak crno-bijelih umjetničkih fotgrafija većih formata na temu žena. Predgovor za katalog napisao je Krešimir Martin Butković koji je uz Maju Tomulić Kurelić i suautor stihova kojim su opjevane fotografije. Na otvorenju će gostovati glazbenici Julija Dumić i Tamara Galović
Izložba je putujućeg karaktera pa će biti postavljena diljem Europe te u New Yorku i mnogim drugim gradovima.
Sjećanje urezano u crno-bijelu perspektivu. Pretapa se u suvislost sadašnjice. Kameni svjedoci urušavaju vrijeme u ovjekovječeni trenutak. Tu, gdje su stoljeća ostavljala slani trag prolaznosti rađala se priča, završavala i bivala nanovo ispričanom. U kolopletu proživljenog novi doživljaj ljepote žene i ambijentalnosti. Otok je oduvijek u svojim njedrima skrivao svoje bogatstvo. Bogatstvo koje oduzima dah u prvom pogledu i utiskuje sliku u sjećanje. Slika ljubavi koja prolazi u troslojnom preklapanju osjećaja; kroz vizuru suhozida, kroz neodoljivu privlačnost žene, kroz mističnost vremena što ostavlja neodgovorenim sva pitanja koja žudnja za objedinjenjem ostavlja. Zatvoriš oči i rasteš u sjećanju, polako sazrijevajući u spoznaji. Gasiš teške trenutke da bi obasjao one lijepe i ostvario ih do eteričnosti. Fotografija sjećanja govori. Čuješ korak i škripu kamenja. Priroda te zaglušuje. Medi murva optočena sladom života. Žena. Njen pogled je dubina svemira u kojem se muškarac gubi. Plešu kameni zidovi od njena nježna dodira. Mekoća leptirovih krila i zamišljenost. Gdje si? Gledam te u sjenovitoj odsutnosti kako prožimaš svaki kadar prolaznosti. Šutiš. Snatriš li o nama? Sjećaš li se užegle zemlje i rastopljena otoka u pjesmi cvrčaka? Samoće u zimskom kolažu što pustoši srca. Zovem te, bezimena. Zovem u prolazu ulica bremenitih od milijuna koraka i vrisaka zvijezda nad nama. Sjećam se mora što je disalo za nas i razlijevalo boje po borovima. Ti goriš mislima pod drvom i uzvraćaš krhkošću na snagu što se obrušava na tebe. Sjećanje je čista ljubav, esencija života koja pamti predaju, poistovjećivanje, zagasitost u dodiru noći što buja pod kamenom. Sjećanje usred vrištine u kojoj se rađa put do tvog vrata, usana, uzdaha. Slušaj žalo kako mrmori u sjedinjenju vala i pijeska. Ne trebaju nam kuće da bismo bili blagoslovljeni rajem. Ti si moje carstvo u kojem iznemogli ratnici puštaju da im listaju krošnje. Sjećanje dok smo bili tek nošnja što zrcali vrijeme postojanja. Kad smo bili djeca u srcu prezrele smokve. Kad smo grizli koricu kruha tražeći gutljaj pravog iskonskog vina crvenog od težačkog truda na zvizdanu. Kad smo bili ubrana maslina i dijete što se rađa u zagrljaju zvonika. Sjeti se, dok gledaš pomiješane snove u realnosti fotografija, sjeti se da ti snovi nekoć su bili java u kojoj su kosovi zaljubljeno svijali gnijezda sutrašnjice. Pogledaj, nad tobom nebo izlijeva ozonski slap dobrodošlice. Tvoj strah pretvara se u javu. Tvoj bijeg u uspomene postaju odračena vrata u suhozidu. I bleje ovce na mjesečevom hrptu, i žubore izvori riječi u vrleti pjesničke duše. Zagledaj se u sjećanja, moja, tvoja, naša, nečija; u istom smo mlijeku ispirali suze i palili svijeće svakodnevice. Otvori album sjećanja. Blaga hrabrost u pogledu na prošlost izblijedit će korotu osamljenih udovica mornara. Ne gazi po svom srcu. Lebdi nad prizorom raskvašenih misli. Tvoje sjećanje je razgažena sjena što nestaje u podnevu. Drzni se vratiti da bi nastavili zajedno. Budi u sada sveg minulog u treptaju oka. Ugasi požar što stenje među borama i pusti da obraslost sijede brade raskrči poruka iz prošlosti. Tu si i divno je da jesi. Jer sve dok postoji taj ovjekovječeni prizor postoji i trezor uspomena. Ništa izgubljeno nije; ni ti, ni ja, ni žena koja traži sebe u ljubavi, ni samotno drvo čije korijenje zaranja u moje srce. Sve postoji i sve smo u sjećanju. U sjećanju smo jedno, i iz jednog smo otok. Iz kamena smo nebo, i iz neba smo more. Iz njenog oka smo ljepota i ljepota je sjećanje, sjećanje je fotografija, i sve je više, daleko više od riječi koje uokviruju sliku zaustavljene prolaznosti.
Krešimir Butković
