Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Igor Vasiljev: SCENOGRAFIJE, prezentacija
subota, 23. VII. 2016. u 20.30 sati
Označavanje prostora
Radi li se o promatranju noćnog neba, reklame, zanimljivog performansa ili bilo kojeg vizualno-dramaturškog događanja, suvremenost određuje sasvim nove parametre doživljaja. Promjena pozicija, poštovanje i uočavanje važnosti utjecaja i međusobne interakcijie između promatrača i promatranog, izgovorenog i osluhnutog, uvjetovanog i interpretiranog, razvija drugačiju spoznaju o našoj percepciji, o spoznaji okoline, sebe i cjeline u koju smo uronjeni. Pored savladavanja suvremenih tehnologija i eksperimentalnih praksi ili mogućnosti vidljivosti unutar društvenih mreža, uvedeno je poštovanje iskustva promatrača kao bitna činjenica kod opisivanja sustava. Pokazalo se da je potrebno brisati stari pojam „promatrač“ i na njegovo mjesto staviti novi pojam: „sudionik“. Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti gibanja, spoznaja i osjećaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Pojam specifičnog mjesta i događanja prepoznaje se kao prostor nomadskih subjekata, koji se gibaju između stanja/pozicije/značenja dviju točaka/aktera, ali ne nužno samo od jedne do druge. Tako shvaćen subjekt nije više između uma i tijela urasla supstanca, već je na djelu proces kojeg pokreću stalne promjene i odnosi između različitih materijalnih i znakovnih uvjeta te živih, postojećih svjedoka, koji manifestno odgovaraju ulozi aktera.
Igor Vasiljev gradi osebujne prostore usmjerene oblikovanju teatarske iluzije. Oni su u premisi uvijek određeni sižeom sinopsisa zadanog događanja kojeg nazivamo i doživljavamo kao kazališnu predstavu. Iako je svaka izvedba omeđena zadatostima, prije svega tekstova, interpretacijskih mogućnosti glumačkog kadra i tehničkih, fizičkih uvjeta pojedinog teatarskog zdanja, Igor Vasiljev uspijeva iskoračiti iz uobičajenih scenskih oblikovanja. Većinu njegovih oblikovanja scene možemo, izdvojeno od predstava, doživjeti kao ambijentalne instalacije.
Pojavnost, pritisnuta prošlošću, suočena s predstojećim vremenom, nema drugog izlaza osim da se urušava u sebe. Nedostaje joj manevarski prostor, pa je u tom smislu povijest uvijek završena, a događaji, ukoliko i jesu simulakrumi, retrogradne su prirode. Iako dramski tekst traži narativni, jasni okvir, Igor Vasiljev uspijeva odrediti tijek predstave sasvim osobitim vizualnim opredmećenjem. On izgovara niz koherentnih prikaza prostora koji, iako artificijelni i određeni smislom, idejom teksta, odražavaju ali i utječu na poziciju promatrača koji je pristao da bude posjetilac dramskog događanja. Medij je teatar, model je scena, odrednica je tekst kojem je pridružen zvuk. Igorova vizualna promišljanjia, koja sam imao priliku vidjeti u prezentacijama, pružaju zaista uvjerljive i dojmljive okvire izvedbama.
Promišljene i maštovite insinuacije oblikovanih prostora u kojima se radnja događa, koje potpisuje Igor Vasiljev, nikada ne ostavljaju ravnodušnima. Već početak određene sekvence predstave uvijek je autorski obilježen željenim dojmom. I prije nego je izgovorena riječ, u slikovnoj najavi sižea koji slijedi, umjetnik nas suočava s atmosferom, energijom: znakovitom vizualnom introdukcijom. Kolorima, svjetlom, video isječcima, fotografijama koje postaju sastavni dio nizanja scena, umjetnik najavljuje energiju dramski zadanih temata. Njegovoj objavljenoj slici – sceni, slijede tekstualne, glumačke izvedbe. Skoro da je moguće doživjeti predstavu samo nizanjem njegovih slikovnih prikaza da osjetimo energiju kojoj svjedoče glumci licima, kostimiranim figurama, interpretacijom uloga. Ideja atmosfere, plasiranja i nuđenja smisla obrazloženog tekstom komada, predstavljena je već scenografskim rješenjima koje potpisuje ovaj autor.
Umjetnik često, unatoč postojanju kazališnih prostora zadane pozornice, cijele predstave ugošćuje u svojevrsne kutije unutar scene. Ovim postupkom određuje sasvim nove, osobne gabarite, kojima dodatno dramatizira radnju te nas uvodi, upozorava na suvremeno vrijeme ukutijavanja, određivanja, zabranama oblikovanih mjesta u kojima smijemo živjeti. Tako promatraču, publici, svjesno ili podsvjesno nudi okvire kojiih polako postajemo svijesni. Jer, ukutijavanje, unatoč našem dojmu sigurnosti u određenom prostoru, izaziva dojam izoliranosti. Kutiju, okvir, bez obzira na njenu otvorenost publici, doživljavamo kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost usred nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Praćenje scenskog događaja određenog u kutiji, iznuđuje propitivanje osobnog statusa. Igorovo ukutijavanje možemo doživjeti problematiziranjem i ilustracijom socijalnih situacija: kutija je škola, kutija je televizor, kutija je stan. Mi i završavamo također u kutiji – kovčegu. Spoznaja da su nam već unaprijed određene i namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Vasiljev ima svijest o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Ove scenične, određene tvorevine kao okviri radnje izgovaraju upozorenje na teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, televizora. Na sceni, kutija promatraču, publici podsvjesno asocira propitivanje sigurnosti koju dramski tekst može dovesti do usijanja.
Ova prezentacija scenograskih promišljanja Igora Valijeva, događa se nakon mnogih realizacija u više teatara na Europskom prostoru. Ona govori o prepoznavanju njegovog dosadašnjeg rada kao znatnog, ali i, potvrđeno autorovim izjavama, trenutnog promišljanja o novim projektima koje radi. Isječci koje ovdje površno predstavljamo dio su konstantnih aktivnosti, izresci ostvarenog. Tako je ova prezentacija svojevrsni pozdrav kreativnosti i dosadašnjim dosezima. Vjerujemo da će neka sljedeća prezentacija njegova rada biti još bogatija i temeljitije obrađena.
Eugen Borkovsky, VII. 2016.
Igor Vasiljev rođen je 1973. godine u Puli. Diplomirao scenografiju na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu (MA). Potpisuje više od šezdeset realizovanih scenografija u regionu (Srbija – većina beogradskih pozorišta, Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slovenija) kao i u nekoliko evropskih teatara (Velika Britanija, Danska, Austrija). Predstave su realizovane u produkciji teatara Lyric Theatre Belfast (Velika Britanija), Aarhus Teater (Danska), MGL i SMG Ljubljana, Sherman Cymru Theatre Cardiff (premijera u Traverse Theatre Edinburgh) i Volcano Theatre (Velika Britanija), Taschenoper Festival (Austrija), HNK Zagreb, INK Pula, GKL, GKM i HNK Split, HNK Ivan Pl. Zajc Rijeka, KMD Dubrovnik, JDP Beograd, Narodnog Pozorišta, Ateljea 212, Beogradskog Dramskog Pozorišta, Bitef Teatra, Malog Pozorišta Duško Radović, Zvezdara Teatra, Madlenianuma, Belef Festivala, Boško Buha Pozorišta, Jugokoncerta, Užičkog Narodnog Pozorišta, Somborskog Narodnog Pozorišta, Zrenjaninskog Narodnog Pozorišta, Cinema Rex-a i Hercegnovskog Pozorišta.
Autor umetničkih instalacija za festival Visualia 2014. i EXIT festival 2012. Ko-selektor festivala Visualia 2016.
Scenografije za predstave Uncle Vanya i U znaku vage objavljene u knjizi “Spectacular! Stage Design” 2015.
Dobitnik nagrade za najbolju scenografiju festivala Assitej u Čakovcu i Naj, naj, naj festivala u Zagrebu 2015. god. te godišnje nagrade odeljenja za scenografiju i kostim ULUPUDS-a za 2011. godinu, priznanja za dizajn scene na YUSTAT-ovom Bijenalu scenskog dizajna i godišnje nagrade za scenografiju Malog pozorišta Duško Radović. Učestvovao je na Praškom kvadrijenalu scenografije i kostimografije, PQ99.
Web: www.web-stage.org