Prije točno deset godina Konrad Paul Liessmann, austrijski filozof, napisao je djelo »Teorija neobrazovanosti – Zablude društva znanja« u kojem kritički preispituje vrijednost znanja, smisao bolonjskoga procesa, besmisao raznih školskih i sveučilišnih rang-lista…

Joshua Earle

Posljednje poglavlje knjige »Dosta je reforme obrazovanja!« posvetio je ideologiji i nasilju reformskih zahvata. Tekst je vrlo koristan za razumijevanje aktualnoga trenutka u našem društvu u kojem se svaka kritika upućena reformi obrazovanja smatra atakom na napredak i budućnost.

Etiketa ukočenoga života

Liessmann smatra da ni jedan društveni segment ne pati toliko kao područje obrazovanja od stigme »nepokretnosti, ukočenosti, beskorisne prenatrpanosti i prašnjave nataloženosti«. Stoga je »prirodno« da se svako malo pojavljuju reformatori obrazovanja, buntovnici koji imaju uvijek isto stajalište: staro mora nestati, novo se mora vidjeti. Parole današnjih reformatora samo su derivati starih: mobilnost na svakom mjestu, fleksibilnost posvuda, van iz okoštalih odnosa i okorjelih struktura, fleksibilna istraživačka polja umjesto okamenjenih fakulteta, okretni menadžeri znanosti umjesto profesora, moduli koji se mogu slobodno kombinirati umjesto fiksnih studijskih planova, ishodi znanja, umreženja umjesto definiranih jedinica, poveznice umjesto ideja…

Reforma je obnova staroga!

O revnosti reformatora pisao je Liessmann još ranije u tekstu »Der Reformgeist« u kojem reformski duh izjednačuje s novim svjetonazorom i općim spasonosnim naukom. Međutim, novim je reformatorima promaknula činjenica da se pojam »reforma«, posuđen iz latinskoga jezika, ne odnosi na rušenje, nego naprotiv obnovu starih forma i postojećih oblika. Reforma je zapravo konzervativna mjera, ima »restaurativnu komponentu«, odnosi se na prvotne zadaće i oblike te je uvijek obilježena težnjom prema velikom povratku. Reforma u obrazovanju trebala bi biti zahvat koji »vraća natrag k životu bliskom učenju, natrag k jedinstvu duha i tijela, rada i učenja«.

Reformsko srljanje

Zbog neupućenosti reformatora, pojam reforme u sadašnjosti pridaje važnost novomu i budućnosti. Liessmann to opisuje riječima: »Gdje god se govori o reformama, sve vrvi od izazova budućnosti, od šansa budućnosti, od perspektivnosti koju reformom treba ugraditi u ustanove i institucije.« Impetus povratka k iskonu »revni su reformatori preobrazili u prijezir spram svakoga povratka«, a svakoga se kritičara reforme »može ušutkati pitanjem želi li se on to vratiti konačno prevladanom povratku«.

Prema Liessmannu reforma je, poput brojnih renesansa europske kulture, uvijek bila označena voljom za vraćanjem i ponovnim zadobivanjem izgubljenoga znanja, a zbog modernih fanatika reforma se prometnula u »svime vladajući modus nepromišljanoga srljanja dalje«. Apstraktno pristajanje uz reformu, koje ljudi izražavaju čak i okupljanjima na gradskim trgovima (zagrebački slučaj!), postalo je »sveobuhvatnom političkom ideologijom naših dana«.

(Ne)moral reforme

Duh reforme nadomješta sve druge političke programe, koncepte i ideje, pa tako nadomješta i moral. Liessmann primjećuje: »Krjepostan je danas onaj koji signalizira spremnost na reformu, a poročan je onaj tko uskraćuje reforme. Reforma je dobro, blokada je zlo, a svijet se dijeli na prijatelje i neprijatelje reforme.« Revni zagovornici reforme rado govore o pojedincu i njegovoj odgovornosti, ali su duboko u srcu deterministi, najdublje uvjereni u to da sve određuju strukture. Oni se stoga najradije bave strukturnim reformama, ne nalazeći ništa toliko odvratnim kao strukturni konzervativizam. Liessmann zaključuje da »sve biva bolje kad se likvidiraju strukture pa se onda individue koje su ostale bez uporišta konačno ponašaju onako fleksibilno kako im to propisuje ideologija reforme«. Reformist drži učinkovitijima one organizacije koje permanentno bivaju prisiljene revidirati svoje strukture, umjesto da se ljudi koriste strukturama kako bi ostvarivali rezultate.

Ukratko, Liessmannova »teorija neobrazovanosti« pokazuje koliko je malo dovoljno da se reforma pretvori u zabludu i nasilje te da opsjednutost reformama nije karakteristična samo u sektoru obrazovanja, nego zahvaća čitavo društvo.

Valerije Vrček / glas-koncila.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published.