Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić sudjelovao je u četvrtak 14. srpnja u emisiji Hrvatskog radija U mreži prvoga posvećenoj radu mješovite komisije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve o nastavku postupka kanonizacije kardinala blaženog Alojzija Stepinca
Međutim, akademik Kusić gostujući u emisiji Hrvatskog radija poručio je hrvatskoj javnosti, naročito mlađim generacijama da Stepinčev lik i djelo trebaju neprestano otkrivati, jer mnoge činjenice iz njegova života nisu dovoljno poznate ili blijede protokom doba. Pritom je Akademik Kusić istaknuo „Stepinac je bio u oporbi prema četiri totalitarna režima – fašističkom u Italiji dok je bio na studiju u Rimu, kraljevskoj diktaturi u Jugoslaviji, NDH i komunističkom režinu nakon 1945., ali uspio se održati u svim tim diktatoskim razdobljima. Nakon komunističkog suđenja postao je simbol otpora nacije, nade i nesalomljivosti, dio kolektivne svijesti hrvatskog naroda i time je prerastao svoju svećeničku ulogu“, kazao je akademik Kusić. Dodao je da su nedvojbeno potvrđena Stepinčeva djela spašavanja Srba i Židova, podsjetivši da je među ostalim 1943. od logora i smrti spasio 58 štićenika židovskog staračkog doma Lavoslav Schvarz u Zagrebu koje je smjestio na svoje imanje u Brezovici.
Akademik Kusić je odluku pape Franje o osnutku mješovite komisije nazvao malim iznenađenjem za katolički svijet, ujedno se osvrnuo i na činjenicu da među predstavnicima u komisiji iz Srpske pravoslavne crkve nema nijednog povjesničara ali da ima diplomata, tj. političara države Srbije. „Neuključivanje povjesničara sa srpske strane je poruka na koji način oni gledaju na cijelu situaciju“, rekao je akademik Kusić koji je izrazio nadu da će mještovita komisija uspjeti približiti stajališta dviju strana i postići određeno suglasje kod postupka kanonizacije Stepinca. „Vjerujem da će se iskristalizirati i činjenica da je Stepinac bio jedini od vođa bilo koje vjerske zajednice koji je u okupiranoj Europi ustao protiv rasnih zakona“, rekao je akademik Kusić, dodavši da je neprimjereno licitirati je li Stepinac u spašavanju progonjenih mogao učiniti više.
Zasad koliko vidimo Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije se na niti jedan način uključila u postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, ne znamo hoće li, ili ne će ? Međutim preduvjeti da se uključi postoje kako bi se znanstveno rasvjetlile pojedine činjenice koje se s jedne strane spominju i koje iskre. Pogotovo zato jer su proturječne izjave koje iznosi Srpska pravoslavna crkva i pojedini čelnici Srbije o blaženom Alojziju Stepincu, a koje nikom nisu od koristi pa čak ne mogu se ni njima poslužiti, ali se nadalje može proizvoljno prozivati hrvatski narod u Europi, za razliku od srpskog.
Zato bi svjetska javnost trebala zaista cjelovito doznati za okolnosti u kakvim je sve dikaturama bl. Alozij Stepinac odrastao, školovao, živio i djelovao, pa i kako je kao kardinal skončao. Poznato da je Stepinac studirao početkom 20-ih u totalitarnom fašističkom režimu u Rimu u Italiji, i da je živio u gotovo identičnom velikosrpskom Karađorđevićevu diktatorskom režimu u kojima je bila kakva oporba bila nezamisliva, a oba su ta režima sve dok su trajali i postojali bezrazložno zatirali, progonili i ponižavali hrvatski narod, zatvarali u tamnice i ubijali istaknutije vođe u Hrvata. Ipak pitanje kad se u Hrvatskoj javlja antifašizam i kako je nastao i do kad je trajao i u što njega danas žele pretvoriti. Pa i nastanak samostalne države Hrvatske kardinal Alojzije Stepinac dočekao je prihvatljivo baš kao i mnogobrojni hrvatski građani i Europljani koji su se ni krivi ni dužni našli u naciziranom ili fašistički okupiranom području Europe. Hravatska akademija zasebno o pojedinim pitanjima treba raspravljati i rasvjetliti ih, jer to su vrlo bitna pitanja. Nejasno se govori o pitanju kad i kako je Hrvatska postala nacizirana i fašistički okupirana, ali i kako i kad su mnoga povijesna Hrvatska područja Rapalskim ugovorom 1920. (Istra, Zadar, Trogir… i otoci Cres …), pa i Rijeka s okolicom Rimskim ugovorm (1924.) zavšili u rukama fašitičke Italije. O svim ovim pitanjima HAZU treba monogo jasnije raspravljati i istupati.
Zato se svjetska javnost sve više pita postoji li uopće bilo kakav razlog da je papa Franjo dopustio osnivanje ovakve mješovite komisije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u završnici postupka kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, i je li to učino na svoju ruku svojom voljom, ali i kakva je njegova uloga u svemu tomu. Pritom se u Hrvatskoj, Europi i svijetu sve više vjernici međusobno pitaju komu i čemu služe sva ta poniženja Katoličke crkve i zašto se sve to događa katoličkom hrvatskom narodu, i mogu li bilo što novog i pametnog članovi Komisije predočiti svijetu o bl. Alojziju Stepincu.
Svjetu je opće poznato da je hrvatski kardinal Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata pomogao vjernicima raznih vjera u Hrvatskoj. Zapravo pomagao je i činio dobro više nego je mogao spriječavajući mnoge zločine u ratnim okolnostima. Zato je neprimjereno iz ovodobnih okolnosti da se u Crkvi na ovakav način rapravlja o hrvatskom kardinalu: jer to je besramno ponižavanje same Crkve, pape Franje i svih katoličkih vjernika ali i Stepinaca o kojem sadašnji crkveni dužnosnici mogu bilo što kazati. Međutim, što uopće žele u svemu tomu praovoslvni članovi komisije i komu ona služi? To ne znamo ali nismo sigurni hoćemo li što dozati o režimima i diktaturama u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac.
