Lidija Matulin: Tangram

Lidija Matulin pripada mladoj generaciji hrvatskih umjetnika koji su se gotovo manifestno odlučili zadržati unutar mogućnosti eksperimentiranja u polju tzv. klasične dvodimenzionalne slike, maksimalno proširujući ideju višedimenzionalnosti, ali i poliperspektivnosti naslikanih prizora

RAGA pozivnica 23 LM web3

Odvojena od općeg dominantnog vala povratka hiperrealističkog slikarstva u vlastitoj generaciji diplomanata, Lidija Matulin od zadnje godine slikarstva u klasi profesora Dine Trtovca njeguje izraženi koloristički senzibilitet kojega je upravo pod njegovim mentorstvom usmjerila prema istraživanju boje i svjetla na slici, odnosno, prema kontrastiranju i kontrapunktiranju velikog raspona kolorističkih nijansi, pomoću kojih je u svim svojim ciklusima gradila složene kompozicijske planove i ritam pojedine slike.

Od prvih slika iz 2011. godine do danas, Lidija Matulin sažela je svoj slikarski izričaj iz tradicije kolorističke i gestualne apstrakcije koja se još u diplomskim radovima referirala na slikarski temperament Vatroslava Kuliša i njegove serije radova na papiru na temu ključanja vode s početka ovog tisućljeća, ali je jednako tako horizontalna i vertikalna organizacija kompozicije slike – s unošenjem širokih crnih segmenata i poteza – asocirala na apstraktne pejzaže  u emajlu i keramici Ede Murtića iz njegove kasne faze, također na prijelazu iz devedestih godina prošlog stoljeća u novo tisućljeće.

No, Lidija Matulin u svega je nekoliko godina pronašla vlastitu matricu gestualnog i kolorističkog identiteta, s djelima koja su u sebi nosila vidljive reference na pojavni svijet: reducirane motive pejzaža, cesta, raskršća, gdje je krajnja ideja uvijek bila i ostala tema balansiranja i određivanja granica vlastitog svijeta s drugim dimenzijama stvarnosti, mašte ili snova. Jednolična crna i bijela podloga slike bile su zamijenjene novim poljima složenih crno-bijelih tekstura te otvaranjem dubinskih planova slike s novim motivom neba i oblaka.

Mlada slikarica u svoja zadnja dva ciklusa sve će više težiti hibridnom karakteru slikâ, iznimno usložnjenim prizorima fuzije geometrijsko-kolorističke, odnosno, organičko-kolorističke apstrakcije s motivima oblaka, planina, ali i obrisa geometrijskih tijela koja na slikama tek na prvi pogled djeluju začudno i suvišno. Ali, svi će ti slojevi i planovi nedvosmisleno sugerirati postojanje paralelnih dimenzija stvarnosti i funkcioniranja samog Svemira. Lidiju Matulin prema vlastitim riječima zanima ulaz u druge dimenzije vremena i prostora, kao i ideja da u istom vremenu osjetimo nekoliko dimenzija stvarnosti. Pa ipak, u svojim slikama ona se čuva vizualne psihodelije i pretjerane narativnosti motivskog predloška, već je sklonija uporabi nekih drevnih simbola. Spajanje geometrije s perspektivnim eksperimentima uz slikanje realističkog predloška neba s oblacima i planina, približit će ju fragmentarno slikarskim traktatima i postulatima europske renesanse, pogotovo što se u njezinom prethodnom ciklusu „Kako je TV dobio boje“ mogu zapaziti elementi tzv. svete geometrije.1

Slikarica, dakle, svjesno komponira i kontrastira „naoko nespojive elemente koji zrcale objektivnu stvarnost … u eri medijske prezasićenosti i virtualne stvarnosti gdje pojedinac gubi gubi vezu sa svijetom koji ga okružuje i sa svemirom čiji je sastavni dio te ih percipira kao odvojene segmente“ (Tanja Karas). U toj pukotini stvarnosti koja nas okružuje, i unutar čijih se parametara vrlo često ne snalazimo, bombardirani smo porukama s TV ekrana, drugom iluzijom stvarnosti – ili čak paslikama virtualne fantasy egzistencije – koje umrtvljuju ili pretjerano stimuliraju naša osjetila i misaone procese. Lidija Matulin takvo stanje pokušava „izliječiti“ sugestijom o postojanju prirodne ili nulte razine naše stvarnosti koja je povezana s prirodom te nas kroz motive planina, neba s oblacima, ali i kromoterapijske kvalitete kolorističke palete vraća u neki ljepši i prirodniji svijet, jednako tako osjećajući da Svemir i naša stvarnost pulsiraju prema (nevidljivim) energetskim strunama, što naše tijelo na jednoj razini instinkitvno prepoznaje.

U svojem zadnjem ciklusu slika autorica će dalje nastaviti razvijati ideju hibridnog i fantastičnog pejzaža koji je inspiriran neobičnim svijetom „Alise iz zemlje čudesa“ i „Alise s onu stranu ogledala“ Lewisa Carrolla, djela koja traže tzv. čitanje s ključem. Alisina iskustva paralelnih svjetova i drugih dimenzija, odnosno, viših dimenzija stvarnosti u kojima obitavaju drugačija bića podudaraju se s umjetničkim senzibilitetom Lidije Matulin, jer kao što Alisa želi preskočiti konvencijama usvojeno vrijeme i prostor, tako i Lidijine slike ukazuju na težnju dokidanja dvodimezionalnog i trodimenzionalnog iskustva slike, uz iskustvo umjetničke sinestezije. Stoga umjetnica u novom ciklusu slikama dodaje zvuk, naslanjajući se na drevna učenja – koja je danas znanost i potvrdila – da svaki ton boje ima i svoju prirodnu frekvenciju zvuka.2

Uvođenjem crno-bijelih linija, crno-sivo-bijelog rastera i tekstura u slike, slikarica dobiva različite šumove, visoke zvukove i zvučna zakrivljenja, jer računalni program drugačije detektira različite motive i strukture na slikama, dok se u vizualnom sloju kompozicije u novom ciklusu više približava nasljeđu op-art-a.

Mnoštvo vizualnih slojeva i motiva kod Lidije Matulin ipak ne završava u kaotičnim kompozicijskim klasterima: analitička sistematičnost u pristupu razradi ideje i zanatski perfekcionizam koji se naslućuje kod mlade umjetnice govori u prilog njezinom otvorenom umu, ali i izvjesnoj kontemplativnoj kvaliteti slikâ. Njezin je koncept slikarstva unutar hrvatske recentne umjetnosti sasvim jedinstven, i ne možemo ga uspoređivati s drugim umjetnicima, iako je u nekim elementima baštinila koncept iluzionističkog pejzaža Marijane Muljević, razvivši ga dalje na sasvim drugačiji način. Ne postoji mnogo sličnih autorskih izričaja niti na europskoj slikarskoj sceni, iako se neki tragovi sličnog senzibiliteta mogu pronaći kod suvremenih njemačkih (Albert Oehlen, Franz Ackermann) i britanskih slikara (Toby Ziegler, Chris Ofili) ili brazilske umjetnice Beatriz Milhazes. U tim svjetovima naglašenih višedimenzionalnih strukturiranja slike na prvi pogled kontrasnim slojevima matrica i uzoraka (layering), sve navedene umjetnike zanima vitalistička ideja obilja, bez straha od prezasićenosti vizualnog dojma. Život pulsira i u slikama Lidije Matulin, no možda s manje dekadencije i pretjerane bujnosti oblika. Proliferacija motiva koja je sama sebi svrha ili ukazuje na metaforičko pomankanje kontrole nad vlastitim životom nije umjetničino područje interesa. U njezinom slikarstvu ipak postoji matematički red, harmonija i ravnoteža, vrlo čvrsta i solidna kristalna rešetka ove egzistencijalne dimenzije, koju nikakvi nanosi iracionalnih emocija ne mogu poremetiti ili izbrisati.

Iva Körbler

Bilješke:

1 Prema nekim učenjima, sveta geometrija je morfogenetska osnova koja stoji iza same stvarnosti, čak i iza matematike. Većina fizičara i matematičara osjeća da su brojevi prvobitni jezik stvarnosti, ali je u suštini oblik taj koji stvara sve zakone prirode (poput spirale). Sveta geometrija koja se javlja u Lidijinim slikama (npr. Cvijet života, dvostruki oktaedar i neke njegove izvedenice), predstavljaju za umjetnicu amblem stvarnosti, simbole iz kojih su stvorene druge mineralne ili biološke strukture u prirodi.

2 Slikarica koristi računalni program koji skenira sliku te čitanjem teksture, svjetline ili nijanse boje stvara i reproducira zvuk.