Izložba „U staklu zajedno – Anton Vrlić i studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu“ otvara se u četvrtak 14. srpnja u 20 sati, a održava se prigodom obilježavanja 29. godišnjica Muzeja Mimara i 15. godišnjice djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
MARKO ZEMAN, Strukturski ritam, 2007., Structural Rhythm, 2007.
foto galerijaPogledajte 275 foto s otvorenja – VRLIĆ
Fotografije s otvorenja izložbe snimio Goran Vranić
Jedna od ovoljetnih zanimljivih izložbi u Zagrebu trebala bi biti izložba kolegija stakla s Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu kojeg od osnutka do danas predvodi Anton Vrlić, a održava se u Muzeju Mimara. Pritom se muzejski djelatnici Mimare nadaju da će i ovog ljeta svojim izložbama izazvati znatiželju i zanimanje publike kojoj će pružiti poticaj za nove izvide i doživljaje umjetnosti zaista u jednom od najvećih hrvatskih muzeja, koji se kao takav nametnuo tijekom dosadašnjih 29. godina kao vrelu kulturskih i umjetničkih doživljaja i zbivanja.
MATEA BORČIĆ, Pejzaž, 2016., Landscape, 2016.
O IZLOŽBI U STAKLU ZAJEDNO
Povodom 15. godišnjice postojanja i intenzivnog djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organizirana je izložba kojom su na jednome mjestu zajedno predstavljeni kreativni dosezi studenata i njihova profesora Antona Vrlića u tom jedinstvenom mediju. Prošlo je već 15 godina, makar se čini kao da je to bilo jučer… kad je 2002. godine na inicijativu tadašnjeg dekana ALU-a slikara i scenografa profesora Zlatka Kauzlarića Atača, pri Odsjeku za slikarstvo osnovan izborni kolegij Tehnike i umjetnost stakla. Kolegij su neobvezno mogli odabrati studenti svih Akademijinih studijskih programa. Kolegij od njegova osnutka do danas kao vanjski suradnik ALU-a kontinuirano vodi umjetnik i profesor Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Anton Vrlić.
MARIJA LOVRIĆ, Zavjesa, 2009., Curtain, 2009.
Na ovoj su izložbi uz izbor studentskih radova nastalih u sklopu kolegija ravnopravno predstavljeni i radovi profesora i nositelja kolegija jer su svi oni, kako govori i sam naslov izložbe – „u staklu zajedno“. Pritom ovaj tekst predstavlja općenit osvrt na umjetnost stakla kojemu su zajedno posvećeni kako tehničko-tehnologijskim procesima rada tako i kreativnim dostignućima unutar kojih su se okuša(va)li.
ANDREA CIHLAR, Cirkulacija, 2016., Circulation, 2016.
Staklo kao materijal u hrvatskoj ovodobnoj umjetnosti (nakon Drugoga svjetskog rata) najdosljednije obrađivao umjetnik i profesor ALU-a Raoul Goldoni, svjetski zapažen postmodrnist oblikovatelj stakla, čiji je student bio i današnji profesor Vrlić još davnih 1980-ih godina, baš kad je Goldoni bio na samom vrhuncu karijere kao umjetnik stakla. Činjenica da su izim u tradicijskim tehnikama obrade i dorade stakla mnogi umjetnici stakla stvarali eksperimentirajući na području crtačkih, slikarskih, kiparskih ali i prostornih mogućnosti kreativnih procesa oblikovanja.
MARTINA RZOUNEK, Sinergije, 2013., Synergies, 2013.
Na izložbi zastupljeni su raznovrsni izrazi studenata različitih generacija koji su oblikovali staklo u svim disciplinama i kreativnu pluralnost ideja u sferi poetika i tehničkih dostignuća – tvorevina od stakla. Djela gotovo svih tih mladih autora zrače monumentnom ili barem elementarnom snagom i energijom. Studenti su se kao polaznici nastave upoznali s različitim vrstama stakla pa i s tehnikama njegove obrade i dorade, stoga na izložbi razgledavamo umjetnine nastale od staklenog krša, industrijskog float stakla, ambalažnoga, optičkoga ili kristalnog stakla.
JOSIP TIRIĆ, Portret kralja, 2003., Portrait of the King, 2003.
Tehnike obrade vrlo su različite: pojedina djela su nastala hladnom obradom rezanjem, brušenjem i poliranjem ili pak graviranjem na staklu, dok su druga izvedena toplinskom obradom u tehnikama grisaille slikanja na staklu polutonom, najčešće pri izradi vitraja, pa sve do termičke obrade taljenjem u peći, u za to pripremljenim kalupima. Rjeđi su radovi izrađeni tehnikom puhanog stakla. Iznimne su staklene bravure oblikovane i tehnikom hladne obrade pjeskarenjem, a druge fuzijom obojenoga ili bezbojnog stakla. Izvrsne skulpturske forme sa slikarskim efektima (kadkad su oslikane) asociraju na stilove kasne moderne i ovodobne postmoderne umjetnosti, najčešće na tragu apstraktnih nastojanja, a svaki pojedini kreativni stvaratelj u staklu oblikuje sebe na način na koji se inače stilski samosvojno izražava u slikarstvu, kiparstvu ili izradi grafika (tradicijskih ili kompjutorskih). Pojedini radovi su kako bi dobili na izražajnosti, potpomognuti umjetnom led rasvjetom. Među najzanimljivijim su ostvarenjima djela u tehnici zvanoj pâte de verre (prjevod staklena pasta), vrlo zahtjevnoj tehnici taljenja stakla u peći, na temperaturama od 850 do 900 oC. U toj su tehnici izvedene i pojedine zanimljive umjetnine profesora Vrlića.
ANTON VRLIĆ, Puni Mjesec, 2004., Full Moon, 2004.
Predstavljeni radovi redovito odražavaju senzibilitet mladih koji eksperimentiranjem s materijalima radoznalo i kroz igru ne samo da svladavaju staklo kao materijal nego i iskazuju energijom nabijenu kreativnost. Ima radova koji svojom suptilnošću plijene pozornost, ističu se svojom ljepotom, naročito oni s iscrtanom profinjenom linearnom strukturom na površini, dok se drugi, izim ljepotom, odlikuju i duhovitošću, poput radova od prerađenih i u skulptursku formu transformiranih boca. Vitraji su različitih tema i sadržaja, i izvrsni su. Bojom i oblicima pa i naslikanim formama najčešće su figurativni, redovito reducirani na bit figure, a pokazuju inventivnost brojnih mogućnosti svakoga pojedinog autora. Ne može se više reći da ti mladi studenti/umjetnici obećavaju jer su u izričajima već prilično zreli, kako u poznavanju i svladavanju različitih vrsta tehnika, tako i u realizaciji svojih osebujnih ideja. Njihov je talent nesporan, a radovi kvalitetni pa možemo zaključiti da je budućnost mladog kolegija Tehnike i umjetnost stakla svijetla.
ANTON VRLIĆ, Spljoštena vaza, 2001., Flattened Vase, 2001.
Za kvalitetu studentskog rada i uradaka u staklu svakako je zaslužan profesor Anton Vrlić, koji svojim entuzijazmom sve ove godine vodi studente kroz tajne stakla i mogućnosti njegove obrade. I on je umjetnik koji je, istražujući medij stakla, tijekom proteklih dvadesetak godina stvorio brojne umjetnine. Vrlić se već afirmirao i dokazao kao vrstan slikar. U načelu apstraktni umjetnik, točnije mogli bi ga zapravo smjestiti u poetiku enformela. Njegove slike imaju jake, višeslojne nakupine materijala, bogatog su pigmenta i jake geste, tako da mu je bliska materičnost slike. Stoga nije trebalo mnogo da putem medija stakla krene i u nove eksperimente s drugim materijalima i materijom (primom). Već je prije toga počeo eksperimentirati u keramici, što pokazuje njegovu sklonost volumenu, tj. skulpturalnom promišljanju. U mediju stakla počeo je eksperimentirati još za studentskih dana, kad je napravio prve slike na čijoj površini kolažira komade staklenog krša (vidljivo u djelu Portret moje kuće iz 1982.).
ANTON VRLIĆ, 7 noći, 2007., Seven Nights, 2007.
Dobivao je „konkretne strukture s fluidnim poluprozirnim oblicima stakla koji su stvarali forme u kojima tvarni kontrast opstoji kao osnova asocijativnoga nazivnika djela“. U svojim je umjetninama u staklu zapravo je ostvarivao slikarski dojam. Fluidno širenje svjetlosti i boje proizlazi iz Vrlićevih akvarela. Ta je tehnika poslije (na djelima u staklu) utjecala na njihov izgled i vizualni sadržaj u tehnikama vitraja i fuzije. Kasnije je u nekim ciklusima radio i na način geometrijske apstrakcije, s naglašenom „suprematističkom čistoćom“. U staklo je najčešće sustavno unosio svoja slikarska iskustva. U svojim se ciklusima različitim postupcima i tehnikama bavi istraživanjem medija. Na početku karijere u vitrajima tehnikom grisailla nastaju djela Rastegnuti prostor i Hvatači svjetla, dok su Sakupljači svjetla izvedeni od staklene paste i poliranjem. Staklene njive uprostoreni su objekti s dodatkom led rasvjete, na kojima luminozni prodori i prosijavanja pozadine te njezino asimiliranje s materijom vode dematerijalizaciji oblika i postupnom razbijanju površine. To se počinje manifestirati kao iluzija, vizualna fantazmagorijska čarolija. S tim kvalitativnim sadržajem koji oplemenjuje njegov istraživački nerv Vrlić realizira djelo Izolirani komad zemlje, izvedeno u optičkom staklu. Stakleni pečati bojani su optički krš, Vrata raja staklene su ploče ostvarene fuzijom, kao i rad Dobro jutro, Sunce. Stakleni niz tirkiza napravljen je od rezanoga i poliranog kristala, 29. komad periferije i Crveni Janus napravljeni su od staklene paste; Crno-bijeli svijet djelo je od taljenog kristala, a Dekompozicija vaze svjetiljka je izvedena od rezanoga i poliranog kristala, kao i Plavi pladanj, dok je Nedovršena forma nastala u tehnici staklene paste. Nabrojili smo mnoga Vrlićeva djela i načine na koje su realizirana jer držimo da smo time predstavili širinu interesa, vrsno poznavanje medija, kao i plodno stvaralaštvo našeg profesora i umjetnika stakla. Većina radova potpuno se odmiče od mimetizma, od imitacije prirode, kao i u Vrlićevu slikarstvu, pa se medij stakla postavlja kao transparentni nosilac kromatskih naglasaka, mogućih kontrasta i međusobnih prožimanja. Vrlićeva je produkcija u staklu iznimno složena, artistički zahtjevna, krajnje vizualno i haptički visokokvalitetna te nema sumnje kako je riječ o majstorstvu vrijednosno ekvivalentnome dobrom crtežu, slikarskom djelu i kiparskom ostvarenju. Ovaj ogled o izložbi uz manje moje intervenicje tekst je povjesničara umjetnosti Enesa Quiena kojeg je zapisao u preglednom katalogu izložbe.
ANTON VRLIĆ, Bačvasta forma, 2015., Barrell Form, 2015.
