06 Arhitektonski fakultet Ukidanje perspektive

Piše Ivan Raos

foto galerijaPogledajte foto s otvorenje. Autor Goran Vranić.

Ovodobno ugledniji hrvatski arhitekt Nenad Fabijanić na samostalnoj izložbi „Postamenti“ koja se otvora u srijedu, 29. lipnja 2016. od 19 do 22 sata u Studiju Josip Račić u Zagrebu pokazljivo predstavlja izbor od 13 realiziranih postolja koje je stvarao tijekom dosadašnje umjetnički svestrano plodne, aktualne i dinamične karijere. Riječ je o vrlo zanimljivim urdcima makar ne toliko poznatima hrvatskoj javnosti iako su postavljeni kao dojmljiva postalja najčešće pod vrlo poznata kiparska djela, pritom o nam izložbi njezin naziv puno govori sam za sebe. Zapravo govorimo o izložbi na kojoj su postavljeni tradicijski postamenti koje je ovaj vrstan arhitekt postavljao pod pojedine likovno umjetničke izričaje istaknutih hrvatskih likovnih umjetnika, i uz koja je svoju izražajnu kreativnost Fabijanić vrlo vješto prošireno izražavao, iskazivši se čak zapaženom uvjerljivošću. Najčešće su to uradci postavljeni pod vrlo poznata kiparska djela, bilo skulptura ili koje kakvih spomeničkih i umjetničkih pa i oltarnih uradaka, pa i pod pronađene antičke svjetski značajne kiparske oblike i izričaje u Naroni. Fotografije u katalogu izložbe „Postamenti“ snimilo je više fotografa, među njima Filip Beusan, Miljenko Bernfest, Miro Martinić… Pritom s otvorenja izložbe fotografije je snimio ugledniji hrvatski umjetnički fotograf Goran Vranić. Na otvorenju o izložbi i stvaralašvu ovog u ovodobnici poznatijeg hrvatskog arhitekta i umjetnika govorit će akademik Tonko Maroević.

foto galerija

Izložbeni postav pokazuje 13 arhitektovih autentičnih postolja skladno postavljenih u dvije rekonstrukcijom prilagođene galerijske prostorije sudija Josip Račić, pritom u novom svijetlu javnosti otkrivaju popularnog i poznatog hrvatskog arhitekta Nenada Fabijanića kao vrlo vještog ovodobnog kiparskog izražajnog zanesenjaka koji u sadanjosti vješto postamentima komunicira sa spomenicima pa čak i veličajnim djelima kojima je vrlo primjetno upotpunio umjetnički izričaj i dojam, koji se uvelike razlikuje od onodobnih antičkih.

Fabijanić uz raspoznajne postamente pokazao je autentičnost svog izražavanja pritom je ukazao na nepoznatu dionicu svojeg umjetničkog izričaja, predstavivši se zapaženo zaista kao vrstan i ugledan europski umjetnik predočivši Zagrepčanima i hrvatskoj naciji na razgled ponosom domoljuba dio svojeg raznovrsnog stvaralačkog izražavanja iz opusa svekolikog djelovanja koji je nastajao tijekom više desetljeća.

Ovom izložbom Fabijanić upotpunjuje ali i dokazuje svoj značajan hrvatski umjetnički svestran izričaj, začaran postmodernističkim idejama i tradicijskim duhom kojim uvjerljivo progovara propitujući pojedine teme i materijale koje znalački autentično izražava odgovarajućim postamentima koji su u skladu s kiparskim autorskim izrazima pojedinih čak i veličajnih djela. Skladno prilagodivši rekonstrukcijom galerijski prostor dao mu je nove izlagačke mogućnosti smjestivši svoje postamente u novi ambijent pokazavši ih publici u ozračju iskorištenog prostora i amijenta dočaravši dio zbilje u kojima se zaista nalaze. Zbog čitatelja spemenut ćemo kako je nastao naziv postament (njemački Postament, i talijanski postare: smjestiti), podnožje stupa ili kipa, sastoji se od baze, trupa i završnoga vijenca, a hrvatski je naziv postolje. Stoga svaki donji dio na kojem leži bilo kakva konstrukcija nazivamo postolje, tj. postament. Sadržaj izložbe prikazao je uglednij hrvatski povjesničar umjetnosti akademik Tonko Maroević približivši pojedine postamente publici razumljivim i prihvatljivim jezikom struke.

10 OpuzenPOSTAVI I STAVOVI – Tonko Maroević

Povodom izložbe „Postamenti“ Nenada Fabijanića

Je li arhitektura eminentno likovna tvorevina, sve se manje zna i vodi računa u prevladavajućim ekonomsko-sociološkim razmišljanjima i odgovarajućim im tehnologijsko-konstruktivnim premisama. Ipak njezino je mjesto istaknuto u svim umjetničkim tradicijama, posebno u okvirima tzv. le arti del disegno, u kojima čak je ona često uoklo sebe okupljala slikarske i kiparske dionice. Podsjećanje na zajedničko ishodište u crtežu kao intuitivno-intelektskoj i afektivno-manualskoj disciplini posebno nam pada na pamet kod suradnje arhitekta na različitim „negraditeljskim“ zadatcima, kao što su scenografija, oprema prostora, uređenje ambijenta, pa i postav izložaba.

Uvodeći u optjecaj pojam postamenta kao bitnog elementa mnogih prostornih intervencija i većine izlagačkih manifestacija, arhitekt Nenad Fabijanić metodom pars pro toto ulazi u meritum osobnih rješenja prihvaćenih uže likovnih zadataka i intenzivnoga suradničkog angažmana s umjetnicima iz drugih medija i tehnika (slikarima, plesačima, koreografima). Izim promišljanja rasporeda slika i kipova ili ljudi i likova u određenim prostornim uvjetima, kadkad je također u ovodobnici neophodno unošenje i novih, specifičnih predmeta, načinjenih baš sa svrhom kako bi spomenuti čimbenici intervencije u prostoru (slike i kipovi, ljudi i likovi) još bolje došli do izražaja, dobili na vidljivosti i značenju, upadnu u oči i u svijest. Ti novostvoreni specifični predmeti poslužit će kao postolje izloženoga objekta ili kao podloga neke scenske akcije, a u prenesenom smislu pretpostavljaju i stajalište prema izloženom objektu ili scenskoj akciji, podrazumijevaju njihovu jaču afirmaciju, naglašenu valorizaciju.

Odlučujući se za termin postament, Fabijanić je opravdano mimoišao naizgled sinonimni pijedestal ili tobože analogni bazament. Drugonavedeni pojam prikladniji je kad se odnosi isključivo na osnovicu stupa, a prvonavedeni služi ponajprije da govori o podnožju slavljene ljudske figure, idealizirane i čak deificirane veličine. Pritom Fabijanić ne želi da se postament shvaća kao monument, nego kao argument u boljoj, primjerenijoj prezentaciji traženih objekata i, općenito u cjelovito domišljenoj artikulaciji prostora za koji je namijenjen.

Ostvarivši se i sam u nizu kreativnih likovnih zadataka, Nenad Fabijanić ne treba imati kompleks u susretu s drugim umjetnicima, ne treba biti nametljiv i preglasan, dekorativan ili odveć razigran, već se može svjesno podvrgnuti vizijama i univerzumu stvaratelja s kojima je blizak, odnosno prilagoditi potrebama i zadatku djela na koje se njegov zahvat u postavu odnosi. Neosporivo je njegovo osobito poštivanje slikara kakvi su Ivo Šebalj i Josip Vaništa ili koreografa kakav je Milko Šparemblek, evidentno je da svoju akciju redovito usmjerava u pronicanje integriteta njihovih djela i djelatnosti, stavlja se u službu naglašavanja njihovih dometa i specifičnosti.

Fabijanićevi postamenti stoga su uvijek u dijalogu s konkretnim stvarima koje treba eksponirati (izložiti, ali s delikatnim akcentom) i s konkretnim ambijentima u koje se uklapaju (i podižu im „energetski“ napon za nemimoilazni stupanj). Bilo da je riječ o mjesnom trgu ili o kazališnoj sceni, o galerijskom kutku ili o muzejskoj zgradi, uvijek je trebalo naći pravi korelativ željene predstave ili predstavljanja, pritom sačuvati mjeru isticanja objekta i, ne pasti u subjektivno samoisticanje. Tipološki je i kronološki najudaljeniji od arhitektonskog standarda scenografski projekt za plesnu izvedbu Amadeus monumentum, riješen skulpturskim i svjetlosnim emanacijama, škrtim praktikablima i sugeriranim planovima pomoću zavjesa. Ali prihvaćeni zadatak okrunjen je i simboličnom stelom (u kojem se od imena glasovitoga skladatelja, Mozarta, ruinistički sufiksno izdvaja riječ što upućuje na božanski atribut) i ništa manje reprezentativnom zastavom na krovu kazališta (na kojem se anagram kompozitorova imena spreže u jedinstven linearno usustavljen amblem).

Zanimljiva je Fabijanićeva interpolacija u organičku ljušturu Magaševe crkve bl. Augustina Kažotića, u kojoj je trebalo smjestiti novoprojektirane ispovjedaonice. Na retoriku istaknutih konkavnih udubljenja Fabijanić je reagirao pretežno ortogonalnim, križnim sustavom kompozicije, ali je ploštinu „fasade“ objekta aktivirao laganim pomakom stranica prema naprijed, rastvaranjem obrisa križa. Tu je osnovnu formu zatim „okamenio“ u klesanoj verziji.

Iznimno značajan arhitektonski zahvat proveo je Fabijanić na trgu u Opuzenu. Ne ulazeći u sve aspekte ostvarenja, posebno nas ovdje zanima rješenje pokazljivo predočavanje antičkih, rimskih kamenih fragmenata: Tiberijeva torza, korintskoga kapitela i djelomično sačuvanog natpisa sa žrtvenika. Zid kojim je flankirao trg sa zapadne strane poslužio mu je kao postament, u koji je izravno ugradio ploču žrtvenika, a preda nj postavio kubus na koji je uspeo torzo Tiberija. S druge strane, u ovalnom zakrivljenju zida, svojevrsnoj niši, položio je na pod veliki kapitel naopako okrenut da se može pročitati posvetni natpis, koji svjedoči o poštivanju spomenika i u kasnijem razdoblju, a zbog obrnutoga položaja pojačan je i učinak svjetlosnog profiliranja, svojevrsnog očuđenja u skladu s gotovo „metafizičkim“ doživljajem ambijenta.

Ali već je i u svojoj ranoj prostornoj intervenciji na paškom trgu, dakle 1996. godine, Fabijanić dolazio do iznimnih rješenja postava spomeničke plastike. Zatečeno poprsje Bartola Kašića, tradicijsku brončanu figuru kipara Ivana Mirkovića, arhitekt je postavio u izmijenjeni kontekst, uspostavio sasvim nov odnos kipa i podloge, kipa i katedrale prema kojoj je kip okrenut. Naime, posebnim je popločenjem izdvojio spomeničku parcelu „usadivši“ u nju tri reflektora koji iz raznih vizura osvjetljuju brončano poprsje, a pridodani postament na kojem to poprsje leži ne samo da je adekvatno dobro proporcioniran nego i kromatski diferenciran. Blagi ružičasti ton kamena korespondira s odsjajem patinirane bronce, a fingirana pukotina u bloku kao da odgovara povijesnoj slojevitosti natpisa isklesana klasičnom (rimskom) kapitalom.

Maketa gradskog paviljona („Principij“) za Rijeku pružila je Fabijaniću priliku konstruirati oblik nalik nepravilnom kristalu, s nizom prelomljenih trokutastih faseta, s dinamičnom razmjenom reskih bridova i blago osjenčanih ili svjetlosno okupanih ploha. Poigravanje neortodoksnim geometrizmom, razvijanje „iskošene“ prizme od pleksiglasa dovelo je do konstituiranja prozirnih kutija, pogodnih da stimuliraju usmjereni pogled prema suptilno oblikovanim izlošcima smještenim pod njihovom „kupolom“. Postavljene na izdužena postolja, te su kutije bile posebno primjerene za Fabijanićevu autorsku izložbu u zajednici s dizajnerom Oskarom Kogojem. A natječajni projekt za Aluartforum valorizirao je potencijale zatečena prostora, pročistio ga od svega suvišnoga, te cjelinu na dva mjesta diskretno poentirao križolikim znakovima u reljefnoj izvedbi. Motiv križa Fabijanić je najprije njegovao u nekoliko suradnji sa slikarom Šebaljem, koji je toj inače geometrijskoj formi davao istančanu materičku i gestualnu fakturu, čineći je upravo empatijski „živom“.

03 Postament Projekt NPoseban je slučaj specifičnoga postamenta drvena kutijica za medalju nagrade „Neven Šegvić“. Stvarajući u suradnji sa slikarom Šebaljem, Fabijanić je sumarno oblikovao brončani disk kao konveksnu formu, a komplementarnom je konkavnom reljefnošću dviju paralelnih drvenih ploča ostvario prikladno ležište, pravo postolje za predstavljanje nagradne medalje.

Daleko najopsežniji suradnički korpus Fabijanić je ostvario djelujući kao autor postava i postamenata za niz izložaba slikara Josipa Vanište. Riječ je o odnosu punom poštovanja i (međusobnog) razumijevanja, zasnovanom još u doba studija, kad je slikar bio nastavnikom (crtanja) mladome arhitektu. Moglo bi se govoriti i o svojevrsnom izboru po srodnosti, po sklonostima za strogo i britko, za lapidarno i naizgled škrto, za male pomake od norme i rječito odricanje od očekivanoga. Estetski stavovi jednoga i drugoga idu prema minimalizmu i esencijalizmu, prema oblicima s malo sredstava, a mnogo suzdržane i sabijene snage iradijacije.

I Vaništa je načinio svoju posebnu verziju križa. Naime, ukrižao je dvije oduže plošne, crno obojene daske, ali ih nije složio ni u ortogonalan lik ni u X oblik (Andrijina križa), nego je tzv. vertikalni krak polegnuo prema dolje, a horizontalni nježno prislonio uz njega, tvoreći sasvim nepravilan i nestandardan znak, što dolazi kao dehijerarhizirana i dedramatizirana inačica univerzalnog simbola. Fabijanić je osjetio potrebu kadkad citirati i tu verziju križa, osobito zainteresiran za faktor nedogmatičnosti, a sam također posebno usmjeren umjerenim otklonima od pravoga kuta i mehaničkoga poretka elemenata.

Sa sličnim pobudama sudjelovao je arhitekt u realizaciji Vaniština nacrta za stol s trapezoidnom gornjom pločom, nazvan „Ukidanje perspektive“. Tu je lekciju prostorne iluzije, varljiva i obrnuta odnosa blizine i dubine, Fabijanić didaktički namijenio auli Arhitektonskoga fakulteta, a ta „instalacija“ fungira ujedno i kao svjedočanstvo dugotrajnoga slikareva djelovanja u toj instituciji. Općenito je zanimljivo da je – u svrhu izlaganja i bolje evidencije – još nekoliko Vaništinih crtačkih skica opredmećeno, fiksirano u čvrstim materijalima. Primjerice Van Goghov krevet, izveden u mramoru, pa Tanjur sa šećernim kockama, a te postvarene skice bile su dobrodošli naglasci u postavama izložaba, takoreći povlaštena mjesta, gotovo relikvije postavljene na visokim postamentima. Van Goghova je postelja u novoj verziji (od oniksa) potpuno srasla s postamentom, uzdignuta je i dovedena do razine pogleda visokim prozirnim četvrtastim stubom, na vrhu kojeg se ističe svojim karakterističnim valovitim obrisom.

Svakoj od Vaništinih samostalnih izložaba u posljednjem desetljeću Fabijanić je dao postavljački pečat. U Galeriji „Forum“ unio je visok četvrtasti stub kao postolje za kutiju u kojoj je izložio minijaturnu srebrnu kopču s odljevom beskonačnoga štapa i cilindra („U počast Manetu“). Paradoks proporcija/disproporcija pojačan je dugačkom „materijaliziranom sjenom“, položenom crnom trakom koja prati moguću putanju svjetlosnoga odraza. Na izložbi u Hrvatskom narodnom kazalištu poigrao se Fabijanić „šumom“ postamenata, razvedenim rasporedom izložaka i dodatnih elemenata ne bi li tako osigurao autonomiju umjetničkih radova u prezasićenom ambijentu drugih i drugačijih izazova i senzacija.

Velika Vaniština monografska izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, održana pod naslovom „Ukidanje retrospektive“, dala je Fabijaniću šansu da se snažnije, određenije izrazi. Velikim dijagonalnim panoom presjekao je i ritmizirao najdužu dvoranu, a postamente je iskoristio da i dokumentarna građa dospije u središte zanimanja. Razvijajući motiv „kontinuirana toka“ i u tlocrtu je usmjerio kretanje publike po kriterijima vrjednosti Vaništinih radova i razdoblja. Posebno težak zadatak Fabijanić je dobio pri postavljanju izložbe „Rukovet“ u monumentskim prostorijama palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Trebao je razriješiti dihotomiju dokumentarističkih i kreativnih aspekata, odnosno premostiti „cezuru“ od stolova u prizemlju, na kojima je bila predstavljena knjižna i publicistička građa, do Desete dvorane na drugome katu, gdje su bile povješane slike i crteži. Široke trake i pojasi kartona i platna poput neutralnih zastava i sugestivnih planova prekrili su dijelom arkade i tako svladali velike distance ali i nadvladali bogato arhitektonski dekorirane (i utoliko za postav nezahvalne) elemente same moćne građevine. Čista, prazna ploča od pleksiglasa na vertikalnom stupu poslužila je kao reper i orijentir ili kao intonativni auftakt raznim modulacijama likovnih i mentalskih sadržaja u izložbenim prostorima.

Ni improvizirana manifestacija u Francuskom institutu povodom svečane dodjele prestižne francuske povelje slikaru Josipu Vaništi nije ostala bez Fabijanićeva uloga. Prigodno je pokazano gradivo slikarevih radnih, emotivnih i kulturskih veza s protagonistima francuske književnosti i slikarstva, odnosno s ambijentima Pariza ili drugih gradova u kojima je svečar boravio. Sve u svemu nekoliko crteža, nekoliko reprodukcija, nekoliko knjiga s posvetom itsl. Arhitekt Fabijanić sustavno je povezao zadane elemente i predstavio ih na četiri visoka postamenta i na četiri niska postolja, okrećući dio izložbe prema enterijeru, a dio prema pogledu s ulice kroz izlog. I tom je zgodom primjereno iskoristio prostorne potencijale postamenata, kao čimbenika dolične i nenametljive prezentacije relevantnoga likovnog i duhovnog potencijala.

Imao sam priliku sudjelovati svojim riječima na nizu baš spomenutih manifestacija, ali i dobro osjetiti primjerenost postavljačeva pristupa i prikladnost njegovih postamenata u odnosu na apartne eksponate. Evidentna je duhovna srodnost slikara i arhitekta, zajednička vjernost načelima reduktivnosti i purizma, gotovo u skladu s leonardovskim zahtjevom: Ostinato rigore (upornom strogošću). I u navedenim prigodama osjećao sam potrebu ukazivati na značenje Fabijanićeve participacije, no ovo samostalno izlaganje njegovih suradničkih i samostalno zamišljenih prostornih intervencija omogućuje naglasiti koherenciju i homogenost i ove parcele arhitektova opusa. Izložbu Postamenti“ Nenada Fabijanića pregledno je dojmljivim tekstom popratio akademik Tonko Maroević zapisavši ga u izložbenoj knjizi/katalogu, kojeg uz manje moje intervencije gotovo u cjelosti oznanjujemo našim čitateljima.

Stoga sve radoznale Zagrepčanke i Zagrebčani baš kao i znatiželjni turisti i posjetitelji vrlo zanimlivu izložbu „Postamenti“ Nenada Fabijanića mogu razgledati od 29. lipnja pa do 17. srpnja 2016., sve do kad ostaje otvorena za javnost u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ (Margaretska 3) u Zagrebu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.