Skip to content

Mediteran Iva Dulčića – povodom stogodišnjice rođenja

I Dulcic vizualU srijedu, 22. lipnja 2016., na Dan antifašističke borbe, izložbeni prostor Umjetničkog paviljona u Zagrebu biti otvoren za posjetitelje prema uobičajenom radnom vremenu, od 11 do 20 sati

Podsjećamo kako je za posjetitelje Paviljona svaki radni dan, od utorka do petka, u 12 i u 17 sati organizirano besplatno stručno vodstvo kroz izložbu Mediteran Iva Dulčića (3.5.2016. – 26.6.2016.).

Posjetitelji još samo do konca ovoga tjedna imaju priliku osjetiti dašak mediterana u Zagrebu ako posjete izložbu Mediteran Iva Dulčića. Zadnja je ovo prilika susresti se s velikim brojem gotovo nepoznatih djela, naročito onih iz privatnih kolekcija, a posebno iz kolekcije gospođe Mire Dulčić, slikareve supruge.

Svi posjetitelji koji u ovom tjednu posjete izložbu na poklon će dobiti plakat, a katalog izložbe moći će kupiti po promotivnoj cijeni od 100kn.

Stogodišnjica rođenja slikara Ive Dulčića nudi priliku, ali i stvara obavezu, da ga još jednom cjelovitije predstavimo u gradu njegova umjetničkog školovanja i pretežnog radnog djelovanja. Ova prigodna izložba usredištuje na jedan od posebnih aspekata njegova opusa.

Kao logična cjelina nudi se motivika mediteranskog krajolika i mediteranskih ambijenata, područje u kojemu je Ivo Dulčić idealno povezao oba kraja svoje zavičajne pokrajine Dalmacije (obiteljski ukorijenjeni Hvar i formativno ključni rodni Dubrovnik). Osim toga, upravo je u nizu radova nadahnutih sredozemnim krajevima i sredozemnom svjetlošću ostvario puninu svojih likovnih potencijala i stvorio djela što znače epohu svojim vrijednostima i svojim prethodničkim značenjem.

Naime, već je sredinom pedesetih godina Ivo Dulčić odlučno raskrstio s mimetičkim predstavljanjem i robovanjem motivu, a sintetizirao i ekstrahirao iz viđenoga samo temeljne silnice i dinamične kromatske odnose. Na putu prema apstrakciji Ivo Dulčić se zauvijek zadržao na aluzivnoj, asocijativnoj povezanosti s predloškom, ali je slobodom interpretacije stvorio amblematična djela tzv. strukturalnog pejzažima, ostvarenja velike kretivne energije i prave spomenike „duha sredine“ (genius loci).

U rasponima od prvog „Straduna“ (1950) i „Dubrovačkog ljeta“ (1956) do „Crvenog otoka“ (1962) i „Požara na otoku“ (1970), kroz više od dva desetljeća intenzivnog slikanja, raspolažemo repertoarom motiva i morfoloških inačica što potvrđuju Ivu Dulčića kao jednoga od ključnih umjetnika epohe, te izložbu čine pravim kulturnim događajem i zasluženim odavanjem počasti slikaru, a koji dosad nije bio nikad samostalno predstavljan u Umjetničkom paviljonu. Izložba je nastala u koprodukciji Umjetničkog paviljona u Zagrebu i Umjetničke galerije Dubrovnik, a djela su posuđena iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije, Zagreb, Galerije umjetnina, Split, Umjetničke galerije, Dubrovnik, privatne zbirke gospođe Mire Dulčić, te iz još nekolicine privatnih zbirki.

Autor izložbe i izbora djela je akademik Tonko Maroević.

dulcic ivoIvo Dulčić (Dubrovnik, 1916. – Zagreb, 2. ožujka 1975.), hrvatski slikar, koji se isticao osobitim smislom za bogat kolorit, i ljubav prema motivima iz svog rodnog grada.

U rodnom gradu pohađa Klasičnu gimnaziju, zatim studira pravo u Beogradu i Zagrebu. Kao apsolvent prekida studij, i 1941. upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti gdje studira u klasi profesora; Omera Mujadžića i Ljube Babića. Godine 1946., svađa se sa svojim profesorima (formalno zbog otpora socrealizmu, koji je tada uveden na Akademiju) te još jedan put napušta studij i vraća se u Dubrovnik.

Godine 1955. u Zagrebu uređuje atelijer, te otada živi i radi između sjevera i juga domovine.

Dulčićev slikarski jezik je kombinacija ekspresije, brzog, plastičnog crteža, uz profinjeni osjećaj za boju i teksturu. On je i majstor atmosfere, a u portretiranju ljudskog lika istančani psiholog. U hrvatskom slikarstvu, ostat će trajno obilježen kao jedan od rijetkih (i prvih poslijeratnih) slikara koji je trajno njegovao sakralne teme. Prvi njegov zapaženi rad na tu temu, bila je freska Krista Kralja u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu (1959.).

Osobito je značajan njegov rad na crkvenim vitrajima jer u tom području unosi gotovo revolucionarne novosti, izazivajući katkad i prosvjede predstavnika Crkve. Ostvario je brojna djela u ovoj tehnici od crkava u; Zagrebu (sv. Franje i Majke Božje Lurdske), zatim u Dubrovniku (Dominikanski samostan, Franjevački samostan, Crkva sv. Mihajla), Sarajevu, Kreševu (crkva sv. Katarine pri Franjevačkom samostanu), Bugojnu, Vatikanu, Asizu i Essenu (Crkva Hrvatske Katoličke Misije, 1966.).[1]

Umro je 2. ožujka 1975. u Zagrebu i pokopan u rodnom Dubrovniku