Izložba “Neću ravnalo, hvala” predstavlja izbor radova iz opusa poznatog hrvatskog slikara Ive Friščića nastalih najvećim dijelom tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nekolicinu djela iz najranijeg i kasnog perioda stvaralaštva
Riječ je o djelima izuzetne umjetničke vrijednosti i značaja za istraživanje početaka i korijena opusa Ive Friščića kao i za povijest hrvatske likovne umjetnosti druge polovice XX. stoljeća
Djela koja će biti prezentirana na izložbi nisu do sada bila izlagana, te pružaju uvid u umjetnikovo stvaralaštvo, koje je bilo na tragu zbivanja u tadašnjoj europskoj i svjetskoj umjetnosti. Riječ je o jednoj vrsti posthumnog povratka i valorizacije ranih stvaralačkih dometa velikog slikara Ive Friščića u hrvatsku kulturnu javnost.
Na izložbi će biti izloženo oko dvadesetak radova, većinom ulja na platnu, iz slikareva vrlo plodnog i oblikovno zanimljivog stvaralaštva iz prve polovice 70tih godina XX. stoljeća.
Izložba je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i HAZU.
Neću ravnalo, hvala
Ivo Friščić osebujno je ime hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Vrijedan, svestran i uvijek otvoren prema novom i nepoznatom, okarakteriziran kao “slikar nemira i pokreta”, uspostavio je nov odnos prema svijetu i suvremenosti istražujući nove mogućnosti prostora i pokreta.
Opisan kao ljudina hladnog i analitičkog pogleda, ali toplih očiju i stidljivog smiješka, bio je utjelovljenje suprotnosti koje je prenosio na svoja platna: sraz realnosti i imaginacije, organizacije i improvizacije, svrhovitosti i estetike.
“Neću ravnalo, hvala” naziv je izložbe kojom se višestruko interpretira bit stvaralaštva Ive Friščića. Prvobitno, naziv tumači dvojnost autorovog karaktera utemeljenog na egzistencijalnim proturječnostima. Svaki sukob, neočekivani zaokret i promjenu karakterizira konvergentan duhovni doživljaj koji objedinjuje cjelokupni opus u koherentno djelo. Nadalje, naziv izložbe govori o vrlo plodonosnom razdoblju Friščićevog apstraktnog slikarstva geometrijskih obilježja u kojem se autor nije rukovodio očekivanom intelektualnom strogoćom kako bi postigao formalnu čistoću, već je emocijama rekadrirao plohe, boje i linije stvarajući nove prostore bazirane na čistom nagonu, te ispunjene pokretom i energijom.
Izbor djela predstavljenih na ovoj izložbi prikazuje stvaralački put Ive Friščića od vremena prvih ozbiljnijih radova nastalih još tijekom njegovog srednjoškolskog obrazovanja, pa sve do kasnih radova nastalih početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Naglasak je na geometrijskoj fazi stvaralaštva, preciznije na radovima nastalima između 1972. i 1974. godine, dok radovi koji prethode i slijede toj fazi svjedoče o bitnim aspektima Friščićevog stvaralaštva.
Iz predgovora Sonje Švec Španjol
Autorica fotografija: Iva Lulić
Ivo Friščić rođen je u Velikom Korenovu kraj Bjelovara 8. prosinca 1937. godine. Osnovnu školu pohađao je u Bjelovaru, a Učiteljsku školu završio je u Križevcima. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956. godine. Studij je nastavio na grafičkoj specijalki prof. Marijana Detonija i Alberta Kinerta. Od 1968. do 1972. godine bio je suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Radio je kao tehnički urednik u izdavačkom poduzeću “Naprijed” u Zagrebu te bio urednik dječjeg časopisa “Radost”. Na Akademiji likovnih umjetnosti od 1973. godine radi kao asistent, a 1978. godine postaje docent. Iste godine dobiva nagradu za grafiku na X. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u Zagrebu, te sudjeluje na 39. biennalu u Veneciji.
Imao je oko četrdesetak samostalnih izložbi i sudjelovao je više od 150 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Pariz, Beč, Atena, New Delhi, Venecija, Madrid, Kyoto, Carigrad, Dublin, Manchester, Peking, Haarlem, London, Bukurešt i drugdje). Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za slikarstvo i grafiku. O njemu su pisala velika hrvatska likovno-kritičarska imena: Vladimir Maleković, Tonko Maroević, Josip Škunca, Kruno Prijatelj, Darko Schneider, Mladenka Šolman, Josip Depolo, Zdenko Rus i mnogi drugi, a od istaknutih imena iz književnih krugova Željko Sabol, Nikica Petrak i Branislav Glumac. Umro je 11. prosinca 1993. godine u Zagrebu.
