Zlatko Prica – 100 godina
(1916 – 2016)

Zlatko Prica 1Galerija Klovićevi dvori
Jezuitski trg 4, Zagreb
Otvorenje izložbe 14. lipnja 2016. u 20 sati
Izložba ostaje otvorena do 31. srpnja 2016.

Autori koncepcije izložbe: Nikola Albaneže i Nikolina Šimunović

foto galerija

Zlatko Prica – postojanost u mijenama

Iznimna uloga Zlatka Price u povijesti hrvatske umjetnosti druge polovice dvadesetoga stoljeća potvrđena je činjenica. Retrospektivna izložba donosi kroz odabir 145 radova pregled umjetnikova stvaralaštva te obuhvaća vremenski raspon od šezdeset godina. Zastupljena je svaka dionica; od formativnih početaka do slijeda ciklusa: Samoborski ciklus, Ljudi i plodovi, Plodovi zemlje, Tarski ciklus, Opatijski kišobrani, Žena.

Pricino originalno premošćivanje tradicije i suvremenosti najizravnije se očituje u prihvaćanju ljudske figure kao pogodne slikarske teme čijom sveobuhvatnom vizijom rekreira pojave rađanja, rasta, cvjetanja, bujanja i odumiranja te slijedi preobrazbu prirode same i dinamiku života, zemlje i kozmosa. U stilskom pogledu, Prica je snažno zahvatio u problematiku predočavanja (trodimenzionalnoga u plošnosti). Širinu epskoga zamaha i mitske tematike spojio je s prisnošću lirskoga odnosa prema okružujućim motivima koji su ga emotivno dodirivali.

Djelo Zlatka Price ostaje trajnim poticajem raznim tumačenjima i nepresušnim izvorom užitka ljubiteljima likovnih umjetnosti.

Zlatko Prica – postojanost u mijenama

Za tvrdnju kako Zlatko Prica pripada probranoj grupi najvažnijih i najpoznatijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća postoje uvjerljivi argumenti, premda ne i neprijeporna povijest recepcije njegova djela. Cilj je retrospektivne izložbe u povodu stote obljetnice Pricina rođenja, zajedno s ostalim segmentima projekta (monografija, simpozij), postaviti „stvari na svoje mjesto“. Drugim riječima, predstaviti umjetnika koji je mnogo od slikarstva zahtijevao jer je za njega ono bilo „ozbiljan posao“, velika očekivanja pred sebe postavio te iznimno djelo ostvario u pogledu originalnosti i uvjerljive realizacije. Štoviše, svojedobno i zamjetnu međunarodnu karijeru izgradio što s pozicije male sredine zaslužuje osobitu pažnju.

Međutim, kada se spomene nečije djelo (bez obzira o kojem je autoru riječ), ono izaziva nejedinstvenu predodžbu – zavisnu od poznavanja problematike i snage imaginacije svakoga od nas – utemeljenu, dakako, na konkretnome opusu, ali i s kontraforima njegova svekolika dijakronijskog vrednovanja. Kad je o Prici riječ, mlađim su generacijama slabije poznati njegovi raniji radovi; grubo rečeno, oni nastali prije 1970-ih, a kad je riječ o još ranijima takav je dojam tim izraženiji (doduše, Galerija Prica u Samoboru sa svojim sažetim postavom i izložbenom aktivnošću nastoji raširiti poznavanje njegova opusa). Razlog je u pretežitoj prisutnosti, pogotovo u zadnjih četvrt stoljeća, kasnijih ostvarenja iz Tarskoga ciklusa, pogotovo iz Opatijskih kišobrana koje se najčešće sreće po brojnim galerijama.

Zlatko Prica 4

Prigoda je, dakle, obnoviti tu opću živu predodžbu o Prici, istaći pojedinačna djela, ali i cikluse i njihove dijelove koji nose najveću specifičnu težinu, omogućiti odabirom upoznavanje sa sažetim pregledom autorovih umjetničkih mijena i za njih karakterističnih ostvarenja. Pricin je opus velik, no što je još važnije izrazito raznolik – i to u smislu ciklusa unutar kojih se razvijaju varijacije (što je odlika većega dijela umjetnosti 20. stoljeća) – pa je opravdano zapitati se je li uopće i moguće utvrditi u samim djelima zajedničke osobine u svim fazama njegova rada. Načelni odgovor zasigurno mora biti potvrdan, ipak je riječ o istoj ruci i osobi koju vidimo iza nje, premda – usporedimo li, primjerice, Mostove na Gradni iz 1951., Žetelice iz 1954., Smeđi stol iz 1959., Jesenje dane iz 1966., Dvoje na jedrilici iz 1972., Tri generacije iz 1980., Djevojke na vjetru iz 1996. – ne uvijek na prvi pogled očigledan. Dakako, vremenski je raspon među tim radovima velik i promjene ne trebaju čuditi, ali važno ih je osvijestiti. Jednako kao i razotkriti spomenute, specifično Pricine osobine, ukazati na njihovu postojanu prisutnost u različitim realizacijama. Zanimljiv je to zadatak kojim ujedno interpretiramo umjetnikovu poetiku i ističemo njegova uvjerenja.

* * *

Razmotrimo li Pricin rad sa stilskoga gledišta, odnosno po pitanju periodizacije opusa, nalazimo u prvom razdoblju širok dijapazon koji je zamjetno analogan dijapazonima drugih slikara njegove generacije. Ponajprije, tu su postimpresionističke lekcije: postupak sažimanja forme čija su ishodišta u sezanovskim postulatima (koji su tada kontinuirali već duže od dva desetljeća u hrvatskom slikarstvu) čemu je izraziti primjer Mrtva priroda iz 1937.; zatim snažniji koloristički kontrasti kao svojevrsni fovistički odjeci koje nalazimo u primjeni komplementarnoga plavo-narančastog para na Autoportretu iz 1945. (koju ne prati deformacija motiva); napokon i treperenje atmosfere uz profinjenu fakturu i senzualnost što na pojedinim radovima izravno evocira bonarovski pristup – najizravnije na Crvenom čajniku iz 1951. Ukazuju takvi primjeri na traženje izraza u formativnom umjetničkom razdoblju; na ispitivanja vlastitih mogućnosti, propitivanja aktualnoga u modernosti, a sve na tragu studija na zagrebačkoj Akademiji. Takvim je svojstvima obuhvaćen Pricin rad sve do 1952. s jednom iznimkom; u međuvremenu odvila se izvanredna epizoda. Naime, otklon od skiciranoga slijeda predstavlja rad na grafičkim otiscima koji su popratili poemu Jama Ivana Gorana Kovačića[1]. Nikad s toliko ekspresivnosti nije Prica pristupao svojim realizacijama kao te 1943. u ratnim okolnostima.

Povratak iz šumskih u urbane uvjete (zagrebački atelje) značio je povratak prekinutim slikarskim nastojanjima: „odmah sam se bacio na ostvarenje svojega slikarskog plana“.[2] A plan je bio: „izoštriti zanatski maksimalno ono što su postigli impresionisti. Jer su mi oni bili ideal kolorističkog slikarstva u Europi koje je djelomično bilo dotaknuto i slobodnim tretmanom kolora japanskog drvoreza. (…) To je za mene bio sve jedan jedinstveni svijet, koji nije bio moj, ali kojega sam ja morao svladati“[3]. Da je Prica imao na umu širi raspon modernizma, a ne isključivo impresionizam, vidljivo je ne samo iz spominjanja japanskog drvoreza, nego i iz tvrdnje kako mu je kompozicija Samoborski krovovi iz 1951. „kulminacija postimpresionističkog slikarstva“.

* * *

Međutim, da navedeni plan nipošto nije bio ideal kojemu je težio, nego tek dionica koju je nužno prevladati, vidimo iz još jedne Pricine autorefleksivne opaske: „okviri postimpresionističke metode u kojima sam gradio primarne pristupe zanatskoj perfekciji respektirajući nasljeđe ‘zagrebačke škole’ postali su preuski i neadekvatni; traženje puta u ‘neistražena mora’ bilo je uvjet daljnjeg opredjeljenja za slikarski poziv“[4]. Toj Pricinoj težnji za iznalaženjem svoga izraza pripomogao je i jedan slučaj. Arhitekt Đuro Kavurić poziva ga da mu se priključi u opremanju jugoslavenskog paviljona u New Delhiju. Indijsko iskustvo je dvojako; s jedne je strane do završetak i krajnji doseg dotadašnjeg pristupa slikarskoj problematici, s druge pak, ono je iniciralo duboke, bitne promjene – nakon upoznavanja s velikom tradicijom klasične indijske skulpture i slikarstva, kako na zidnim slikama (Prica posjećuje špiljske hramove u Ellori i Ajanti), tako i na minijaturama – koje su se očitovale tek po povratku u Samobor.

Ako je do 1953. Prica dokazao svoje slikarsko umijeće u raznim, ali već dobro poznatim obrascima, od tada započinje veliko poglavlje u kojemu njegova originalnost, stvaralačka fantazija, suverenost izvedbe neprestance rastu. Preokret je isprva bio formalne prirode; gradnja slikarskoga prostora u dvije dimenzije pri čemu izraziti ritam grafizama i kolorita te dinamičke napetosti između kompozicijskih elemenata dolaze do najjasnijeg izražaja. Odnosno, kako je to sam umjetnik formulirao: „U mene se odmah poslije povratka iz Indije javila jedna od najdramatičnijih intimnih dilema: postaviti kolorit izabrane forme s jako naglašenim rubom-konturom“[5]. Realizacije iz tih godina, od Dviju pastirica iz 1953. do Žene s košarom (tri varijante) iz 1955. pokazuju intenziviranje procesa apstrahiranja, svođenje na znak putem autonomije kolorita i forme u odnosu na motive. Samoborski ciklus započeo je svoj intrigantni život.

* * *

Novoiznađeni jezik kojim je strukturirao i ispunjavao kompozicije nametao je svoju logiku, valjalo je samo dosljednije sprovesti njemu imanentne kvalitete. Zato dolazi do daljnjeg pročišćavanja motiva – oko 1959. shematski prikazane ljudske figure dijele još ravnopravno prostor s dopunama u vidu stolova i po njima razmještenim elementima mrtve prirode; do jače provedene redukcije – ono malo modelacije iz prethodnoga razdoblja sada biva sasvim izostavljeno. Prelazak u nove cikluse, ne tako drastičan kao prethodni, koji paralelno teku pod nazivima Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi (istoimeni rad iz 1960., Zemlja i plodovi, 1961.) ostvaren je lagano, prirodno poput disanja. Doduše, sve snažnijeg, jer kreativno uzbuđenje raste, napose u razdoblju 1960. – 1964. Moć imaginacije kojom je slikar realizirao svoje vizije dosiže puni procvat. Sinkrono svjetskim aktualnostima, a opet sasvim samosvojno, Pricino djelo tada objedinjuje racionalnu opservaciju i ekspresivnu, silovitu slikarsku spontanost u začudnoj ravnoteži čime ipak daje prednost redu kao načelu koje je u pozadini iskazane slobode. Dostiže naš slikar svoje prepoznatljivo oblikovanje, svoju osobitu formu koja postaje, u jednakoj mjeri kao i sam potez, njegov osobni znak – to su grafemi na kolorističkim pozadinama, to su dodirivanja i preklapanja oblika i ne-oblika.

Od sredine šezdesetih, dominaciju ortogonalnosti i nerijetko nekog svečanog raspoloženja na Pricinim slikama, počinju odmjenjivati kružni i eliptični oblici, tzv. Nukleusi kao još jedna podvarijanta „Plodova“ koji stoje u njihovim začecima. Apstrakcija koja je svojim vertikalama i horizontalama, sjecištima pravaca i dinamičkim rukopisom upućivala na ljudski rad i stvaralaštvo, pretapala se u organsko te su spomenuti nukleusi zapravo transformirani prirodni elementi promotreni iz blizine (Jesenji dan, 1966.), dok panoramsku distancu osjećamo u kratkotrajnom i prijelaznom ciklusu Anatomija prirode, kako su nazvane kompozicije iz perioda 1969. – 1971., markirane pretežno ritmom dijagonala (Terra fertile, 1970).

* * *

Uvijek u potrazi za suštinom doživljaja, Prica je nakon kontinentalnih, samoborskih ishodišta (a Samobor je kroz čitav Pricin život bio i ostao središte i oslonac kojemu se vraćao), svoj interes prenio na mediteranski pejzaž te u njemu udahnuo nove ideje, posrkao nova nadahnuća. Epicentar je ribarsko mjestašce na zapadnoj obali Istre – Tar. Ono preuzima na se ulogu sublimirane kulise, postaje prostor za inscenaciju metafizičkih prizora. Naime, početkom sedamdesetih ljudska figura se vraća na njegove kompozicije, isprva tek kao dio uklopljen u razlomljeni krajolik: Dvoje na gliseru, Marina, obje iz 1972. – razlomljen neo-kubističkom metodom na fragmentirane, jasno oivičene ploštine. Zatim se figure počinju sve izraženije izdvajati na pozadini koja se pročišćuje od ostalih elemenata. Tako je, primjerice, na Ribarici iz 1974. sva seciranost i razvedenost koju je prije par godina primjenjivao širom plohe, sada provedena isključivo unutar kloazonirane vertikale tijela. I ponovno su, kao i prije dva desetljeća, naznačene tendencije s vremenom postajale sve izraženije; u plošna tijela uvlači se distorzija, zatim sjena koja daje naslutiti volumen – isprva vrlo suzdržano, potom naglašenije (Tri generacije, 1980). Sam je autor opisao svoj odnos prema tom konkretnom prostoru i njegovu važnost: „Na tim mojim obalama (…) boravim u stvari malo vremena, fizički. Ipak, u podsvijesti okružuju me beskrajnim mirom varijanata, boje, linije, šumovi, vjetrovi uznemirenih krošanja pinija i borova nadsvođenih blijedim plavetnilom neba. Vidio sam na mojim lutanjima mnogo obala pod raznim subjektivnim raspoloženjima i objektivnim rasvjetama. (…) i još bezbroj drugih koje nisam vidio fizičkim očima, koncentrisano je u tišini i skromnosti laguna u Santa Marini podno sela Vabriga (Va briga – tj. na brijegu) i mjesta Tar“[6].

Umjesto ranije autonomnosti slike, Prica ustoličuje simboličnost kojom želi ukazati na nešto što nadrasta svakodnevno i prelazi u nadstvarno; sadržaj koji u Tarskom ciklusu tijekom osamdesetih dijelom prepoznajemo, a dijelom slutimo, utemeljen je u mitu, premda nadopunjen idiosinkratičkim, sasvim osobnim motivima.

* * *

Zanimljive sadržajne i likovne koncepcije rađale su se kod Zlatka Price i tijekom devedesetih – dokaz su voajerske opservacije žanrovskog karaktera u Opatijskim kišobranima kao i misterijem ispunjeni ciklus Žena – ali je snaga kopnila, a problemi s vidom iznimno otežavali izvedbu. Upravo dirljiva vezanost uz slikarski čin – posljednjim je snagama ispunjavao plohe blistavim bojama – ostala je do kraja njegovom značajkom, kao i zapitanost pred zagonetkom života, pred čovjekovom sudbinom koju valja nadvladati u beskonačnosti vremena.

* * *

Umjetnik istančane ravnoteže reda i spontanosti, slikar koji je uvjerljivo, na jedinstveni način, sintetizirao grafičke[7] i kolorističke principe, Prica je bio na dobrom putu da se trajno etablira u širim okvirima. Već 1959. njemački likovni kritičar piše: „sve više raste međunarodni uspjeh ovog slikara“[8], da bi 1974. bila prisutna spoznaja kako je „njegovo djelo dostiglo, i to ne od danas, u najmanju ruku europsku dimenziju“[9]. I doista, naročito tijekom dva desetljeća, od prvog inozemnog nastupa u New Delhiju do sredine sedamdesetih Prica je prezentirao svoj rad na brojnim izložbama širom svijeta, popraćen redovito kvalitetnim osvrtima vrlo uglednih likovnih kritičara.

Međutim, zanimljivo je da istodobno (prije svega riječ je o pedesetima) nije bio po volji domaćoj kritici, ni onoj koja je polazila s pozicija socrealističke estetike, niti progresivnoj. U vrijeme mode pesimizma, nihilističkog isticanja apsurda života, on je optimist, ali ne deklarativan, u ideološkom smislu, niti na agitpropovskoj liniji. Kada se novina tražila u okviru internacionalnih kretanja, on je ostao vezan uz lokalne motive, posezao za likovnim rješenjima u prošlost slikarstva raznih tradicija te ih ugrađivao u moderan izraz. Njegova je vjera i životna radost humanističke prirode koje nije pokolebala zahtjev gaženja „zagušujuće tradicije“ kako bi se, tobože, „ovladalo suvremenim duhom“. Razloge koji su doveli do umjetnikove izdvojene pozicije izvrsno je ocrtala Irina Subotić; „Češće osporavan no hvaljen, Pricin opus je izmicao pojednostavljenim tumačenjima i apodiktičnim stavovima, iz jednostavnog razloga što to slikarstvo nije bilo apodiktično i što je tražilo sopstvene puteve za koje u tadašnjoj hrvatskoj umetnosti nije bilo komparacije. (…) Teško je prodreti u sve razloge koji su tako bespoštedno lomili koplja upravo na Prici i njegovom delu: on nije bio miljenik kritike jer je ovaplotio simbol uspešnog i krunisanog umetnika, uz to osvedočenog borca sa odličjima koja bi trebalo – po svemu sudeći – da ga štite i zaštićuju u ime zvanične vlasti. Nosio je u sebi neku vrstu egzistencijalnog optimizma koji je smetao kao pozitivističko stanovište svim intelektualnim krugovima koji su sa više skepse, opreznosti i dilema gledali u sadašnjost i budućnost“[10].

Dakako, javljali su se i drugi glasovi, od onih koji su stali u obranu umjetničke slobode i prava na vlastiti izraz do pisaca koji su u proteklom razdoblju pomno analizirali djelo Zlatka Price i stvorili čvrste temelje za današnju prosudbu – potvrđenu i ovom retrospektivom – o veličini jednoga iznimnoga stvaralaštva.

Nikola Albaneže

Zlatko Prica 9

Umjetnik i akademik Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. godine u Pečuhu. Poslije završenog prvog razreda osnovne škole 1922. godine seli se s roditeljima u Zagreb, gdje se školuje. Diplomirao je na Aka¬demiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1940. godine uz profesore Krstu Hegedušića, Omera Mujadžića i Ljubu Babića. Odmah po diplomiranju održao je vrlo zapaženu prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, 1941. godine. Uoči rata Prica je uhapšen i interniran u logor Danica, kraj Koprivnice. Tada je začeta, u nizu crteža, grafička mapa “Ljudi iz logora Danica” (1947. godine). Godine 1943. odlazi na Žumberak u partizane. Sljedeće godine Prica zajedno sa slikarom Edom Murtićem izrađuje ekspresivne litografije ilustrirajući poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića.

Godine 1948. ostvaruje ranije dobivenom stipendijom putovanje u Pariz; 1952. odlazi u Indiju, a 1954. u Brazil. Za boravka u Indiji oduševio se freskama iz Ajante, napušta akademsku stečevinu tonskog slikanja i prostornog iluzi¬onizma. Pročišćeniji odnos ritma i prostora te stilizacija začetak su Pricina autentičnog stila. Počevši od Samoborskog ciklusa (1953. – 1957.), potom Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi (1957. – 1969.) i “Anatomija prirode (1969. – 1971.) do Tarskog ciklusa (1971. – 1992.). Opus završava Opatijskim kišobranima i ciklusom Žena (od 1992. – 2003.).

Zlatko Prica bio je član grupe “Mart” od 1957. godine; jedan je od ute¬meljitelja Galerije “Forum” u Zagrebu (1969.); član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1988. godine. U Modernoj galeriji u Zagrebu 1970. priređena je izložba Zlatku Prici, a iste godine obnovljene su veze slikara s rodnim Pečuhom. Pricina donacija danas je izuzetno važan dio postava Muzeja Janusa Pannoniusa u Pečuhu, Mađarska. Početkom novog stoljeća, 2002. godine otvorena je Galerija Zlatko i Vesna Prica sa stalnim postavom slikarske donacije Zlatka Price gradu Samoboru, gdje je umjetnik dugo obitavao. Postao je počasni građanin Samobora i Pečuha.

Umro je u Rijeci, 7. ožujka 2003. godine.


[1] Mapa Jama, koju je Prica ilustrirao zajedno s Edom Murtićem, najznačajnije je likovno ostvarenje nastalo tijekom 2. svjetskog rata, a ujedno i najeksploatiranije u desetljećima jugoslavenske državne zajednice koja su uslijedila.

[2] Zdravko Mihočinec, Intervju sa Zlatkom Pricom;, Kontura 57, 1997., str. 8

[3] isto, str. 9

[4] Iz rukopisne ostavštine Zlatka Price, bez datacije, oko 1978.

[5] Ive Šimat Banov – Zlatko Prica: Razgovor; u katalogu izložbe Zlatko Prica, 50 godina slikarstva, MGC Gradec, Zagreb, 9. X. – 5. XI. 1989., str. 25

[6]  Iz Pricinog pisma upućenog Irini Subotić 20. XII. 1985. godine. Navedeno prema nepubliciranom tekstu monografije Zlatko Prica Irine Subotić, 1988., u autorovoj ostavštini.

[7] Zlatko Prica je majstor grafičkoga izraza i nepravedno je zanemariti taj dio njegova opusa u kojemu je ostvario izvanredne kreacije i primio zaslužene nagrade. Nažalost, ovom prilikom – zbog praćenja glavne stvaralačke linije u ograničenim publikacijskim gabaritima – samo ga spominjem u bilješci.

[8] Günther Wirth, Zwei jugoslawische Künstler, Nachrichten 7. VII. 1959.

[9] Corrado Marsan, La Nazione, 22. VII. 1974.

[10] Navedeno prema nepubliciranom tekstu monografije Zlatko Prica Irine Subotić, 1988., u autorovoj ostavštini.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.