Skip to content

Otvorenje izložbe “Recikliranje stvarnosti”

Četiri umjetnika s četiri na prvi pogled različite umjetničke situacije i konteksta, ali pripadnici iste generacije s početka sedamdesetih godina, troje porijeklom s naših prostora, također troje vezani Likovnom akademijom uz Berlin, a veže ih i zajedničko poznanstvo. Veže ih, naravno, i ideja da umjetnosti pristupaju nekonvencionalno, intuitivno i daleko od već potrošene matrice postkonceptuale, vraćajući se na korijene Novih divljih, drugog vala ekspresionizma, ali i lirske apstrakcije s izraženom kontemplativnom komponentom

Pozivnica

U svemu što rade Sandra Zuanović, Nandor Angstenberger, Jadranka Bastajić i Gowara Minsa postoji mnogo strasti i usredotočenosti, težnje za pomicanjem granica žanrova, i svijest da je kvalitetna umjetnost duboko subjektivna i ahistorijska. Pred nama je četvoro umjetnika koji po svemu sudeći ne vjeruju u postmodernu citatnost djelâ i takav ih koncept uopće ne zanima kao opravdanje za nedostatak vlastitih ideja, već tragaju za optimalnom morfologijom koja je istinski produžetak njihove umjetničke osobnosti i sabranih iskustava.

Nandor Angstenberger referira se na tradiciju pop-asemblaža i objekata koji su lišeni glamura, za što koristi odbačene materijale koje reciklira. Kroz metamorfozu materijala poput odjeće i kartonske ambalaže prema vlastitim riječima „iz kaosa stvara suvisla djela“, odnosno, strukture na slikokolažima bliske kolorističkoj apstrakciji, gdje do izražaja dolazi specifično tonsko slaganje tkanina. Nandora zanima ideja novog života samog materijala koji je izgubio svoju primarnu namjenu: tkaninu, odjeću i kartonsku ambalažu reže na male komade i od njih gradi male cigle ili crijepove poput zida za strukture svojih djela, čiji rast nije ograničen dimenzijama klasične zidne slike ili reljefoskulpture / objekta, već umjetnika u nekoj budućnsoti radikalno zanima total-dizajn cijelih soba i prostora. Posvećen ideji pulsiranja i rasta materije i materijala, Nandor jednako tako naglašava emotivnu razinu djela kroz detalj da je materijal nekada bila nečija odjeća. No, za razliku od Christiana Boltanskog, ne zaoštrava koncept prema ideološko-političko-povijesnim čitanjima djela, već želi ukazati na činjenicu kako su jednom ti odjevni predmeti bili nečiji intiman odabir i komponenta identiteta, a sada dobivaju sasvim novu funkcionalnost.

Crteži Sandre Zuanović složene su apstraktne matrice koje na prvi pogled teksturom djeluju poput serigrafije ili drvoreza u boji. Sitne guste strukture reduciranih fitoflorealnih uzoraka crtane su gel olovkama, na tragu lirske apstrakcije, čija nas kontemplativnost i specifičan odabir boja odmiču od kakofonije urbanog kaosa. Umjetnica je za izložbu u Studiu Nest napravila zidnu sliku od uljnih pastela koja je produžetak njezinih crteža na papiru, slijedeći ideju kako umjetnost mora biti zaista aktivan i trajan dio našeg prostora. Ritam preklapanja matrica različitih boja i uzoraka znakova podsjetit će nas na finu kaligrafiju crteža Marka Tobeya, koji je kao direktnu negaciju akcijskog slikarstva (action painting) pod utjecajem zen filozofije u američku poslijeratnu umjetnost već cvatućeg potrošačkog društva uveo ideju kontemplacije i meditacije.

Gowara Minsa svestrana je norveška umjetnica koja nakon berlinske diplome iz slikarstva mnogo više od klasičnih slika radi grafike, instalacije i animacije. Bliska tradiciji ekspresionizma, ali i elementima folklora stvara začudan i fascinantan svijet piktograma, životinja i mitskih bića. Od ostataka medijapana laserom oblikuje siluete, ruke i noge na koje ugrebava navedene motive, stvrajući posebnu vrstu reljefografike, koje u prostoru postavlja kao instalacije. Taj maštoviti košmar oblikâ teško je jednoznačno definirati, iako uvjerljivo govori o potrebi vraćanja na korijene civilizacije, daleko od dizajniranog potrošačkog društva.

Slikarica Jadranka Bastaić u kontinuitetu razvija ekspresionističku ideju suvremenog urbanog šamana, koja se može zapaziti i u opusu Goware Minse. Klasičnu štafelajnu sliku proširuje prema kolažu, asemblažu, odnosno slikoreljefu i slikokolažu. U novom ciklusu slika i slikokolaža stvara niz fascinantnih planova i prizora, s bezbrojnim detaljima piktogramske naravi, koji svi zajedno pikturalno funkcioniraju kao snažna vizualna cjelina. Iskazujući delikatan osjećaj za boju i kompoziciju prizora, Jadranka Bastaić prezentira dinamički i značenjski moćne slike, ispunjene fragmentima podsvijesti, snova, ali i uvijek prisutnih arhetipova.

Svo četvoro umjetnika blisko povezuje ideja povratku podsvjesnom, instinktivnom, umjetnosti koja nas iz high-tech civilizacije vraća k prirodi, iako tu ideju u svojem djelu ne prezentiraju na metijerski identičan način. Od referenci na Nove divlje, grupu Cobra i Art brut poetiku, do meditativne inačice lirske apstrakcije ili ideje ekološkog recikliranja materijala, Sandra, Nandor, Gowara i Jadranka zastupaju bliske umjetničke ideje, i osjećaju kako umjetnost u današnjem društvu može osvještavati promatrače izvan uskih kanala ideologije, politike ili kulturoloških teorija. Pa ako je to i svojevrsna varijanta urbane džungle, bitno je da niti na koji način nije previše sterilno i pretenciozno ispolirana.