Gradski muzej Karlovac i Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda već skoro dva desetljeća organiziraju likovnu manifestaciju „Hrvatski triennale akvarela“. Hrvatski triennale akvarela je javna, žirirana , izložba najboljih hrvatskih likovnih umjetnika koji rade u likovnoj tehnici akvarela

ivona jurić
Prvonagrađeni rad Ivone Jurić

Ivoni Jurić velika nagrada 7. HTA uručena na otvorenju izložbe. Posebnu pohvalu dobio akademski slikar Marko Trebotić za rad „Svjetlost Mediterana“

foto galerijaPogledajte galeriju fotografija s otvorenja!

Način organizacije triennala propisan je u pravilniku koji uz javni poziv umjetnici dobivaju na uvid. Pravilnik propisuje tko organizira, tko se može javiti, sa kojim radom i u kojoj dimenziji.

Kao i prijašnjih godina organizacijski odbor uputio je javni poziv umjetnicima za sudjelovanje u izložbi. Pozivu su se odazvali članovi sljedećih likovnih udruga: članovi HDLU-a Zagreb, HDLU-a Varaždin, HDLU-a Osijek, HDLU-a Vinkovci, HDLU-a Rijeka, HDLU-a Pula, HDLU-a Split, HDLU-a Dubrovnik, ULUPUH-a te mnogi drugi umjetnici iz cijele Hrvatske.

Organizacijski odbor 7.HTA predložio je članove za odbor i izbor nagrađenog djela. Članovi odbora bili su: Josip Zanki, predsjednik HDLU-a Zagreb, Iva Koerbler, povjesničarka umjetnosti i Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti. Od prijavljenih 127 autora, odbor je odabrao za izlaganje njih 77. Članovi odbora jednoglasno su izabrali akademsku slikaricu Ivonu Jurić i njezin rad „Počeci i krajevi u svakom vrtu“ za najbolji rad 7. HTA.

Ivoni Jurić, velika nagrada 7. HTA biti će uručena na otvorenju izložbe. Posebnu pohvalu dobio je akademski slikar Marko Trebotić za rad „Svjetlost Mediterana“.

Radove je fotografirao umjetnički fotograf Goran Vranć. Predgovor izložbi napisala je Iva Koerbler a katalog, kataloške podatke i organizaciju izložbe uredila je i vodila voditeljica Galerije „Vjekoslav Karas“, akademska slikarica, Aleksandra Goreta. Katalog od 60 stranica otisnut je u Tiskari „Pečarić Radočaj“ u Karlovcu.

Izložba ostaje otvorena do 12. kolovoza 2016. godine i može se razgledati utorak i četvrtak od 8–16 sati, srijedom i petkom od 8- 19 sati i subotom od 10-16 i nedjeljom od 10–12 sati. Po završetku izložbe u Karlovcu, postav putuje u Slavonski Brod gdje se 15. Rujna očekuje otvorenje u Likovnom salonu „Vladimir Becić“. Izložbu u Slavonskom Brodu preuzeti će Romana Tekić, voditeljica Galerije „Ružić“. Po završetku izložbe radovi se vraćaju u Karlovac nakon čega slijedi povratak autorima.

Aleksandra Goreta, akademska slikarica
voditeljica Galerije „V. Karas“ u Karlovcu

Matko Trebotic
Matko Trebotić, posebno pohvaljen rad

Akvarel kao likovna tehnika umjetničkog izražavanja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti tijekom cijelog 20. stoljeća, ali i danas, u prvoj četvrtini 21. stoljeća. No, kao i svi likovni fenomeni, trendovi i tehnike rada, i akvarel bilježi svoje prirodne amplitude i oscilacije: u nekim periodima umjetnici su mu više skloni, dok se u nekim drugim godinama i desetljećima primjećuje izvjesna apstinencija ili nedostatak interesa za ovu delikatnu likovnu poetiku i disciplinu.

Akvarel, naime, egzistira na tankoj liniji između umjetnikove (samo)discipline, savršeno prepoznatog trenutka koncentracije i kratkog odsječka vremena u kojemu jednom povučen trag pigmenta na papiru više nije moguće mijenjati ili korigirati. On zahtijeva zanatsko savršenstvo, unaprijed pažljivo osmišljen koncept djela, ali i onu transcendentnu dimenziju u kojoj se umjetniku čini da je lakoća stvaranja kanalizirana iz nekog višeg, gotovo onostranog izvora. Pišući o poetici akvarela u proslovu kataloga 2. Hrvatskog triennala akvarela, Darko Schneider ustvrdio je kako je „akvarel pomalo alkemijski postupak … koji se i više nego bilo koja druga tehnika oslanja na slikarsko iskustvo, i ne zahtijeva povremena ispravljanja, već radije prihvaća novi početak. Premda, postoji točka iza koje nema povratka i usiljenost se preobraća u poraz.“

No, za one koji se prema akvarelu odnose pomalo pasatistički, treba primijetiti kako akvarel zasluženo traje u suvremenosti, jer u sebi nosi refleks umjetničkog performansa, pažljivo smišljene umjetničke akcije koja kratko traje u vremenu, i u toj se komponenti također suprotstavlja tvrdnji kako kod akvarela nema evolucije ili velikog kreativnog izazova. Ova disciplina ogoljuje umjetnikovu kreativnost i ponekad nam pruža na uvid neke kreativne istine ili oscilacije s kojima se nije lako subjektivno nositi.

Ovogodišnji 7. Hrvatski triennale akvarela donio je neke zanimljive spoznaje o zastupljenosti akvarelne tehnike među hrvatskim umjetnicima u zadnje tri godine: on je iznimno zanimljiv mladoj generaciji hrvatskih akademskih slikara, ali jednako tako kontinuirano opstaje među samoukim autorima koji su završili različite stupnjeve umjetničkih tečajeva u privatnim klasama i radionicama ili javnim ustanovama, poput gradskih pučkih otvorenih učilišta. Ono što povezuje mladu generaciju umjetnika koji su tek nedavno završili likovnu akademiju sa samoukim sudionicima Triennala jest pomno uvažavanje zakonitosti akvarela kao likovne tehnike i discipline. Jasna ideja kako je akvarel tehnika u kojoj je voda glavni element koji određuje precizno i rafinirano stupnjevanje tonova – uz prozirnost, lakoću poteza, čistoću tona i balansiranu likovnu kompoziciju unutar odabranog formata papira – povezuje ove dvije disparatne skupine izlagača.

Karlovac 7 triennale akvarela 19

Međutim, članovi Odbora za izbor djela bili su nemalo iznenađeni s pojedinim prijavljenim radovima nekih vrlo poznatih i afirmiranih hrvatskih umjetnika koji su ideji akvarela i sudjelovanja na izložbi pristupili krajnje nonšalantno i – da budemo duhoviti – previše konceptualno! Na ranijim su triennalima kolege povjesničari umjetnosti i umjetnici redovito iskazivali zamjetnu dozu otvorenosti i prihvaćanja žanrovski rubnih djela ako se radilo o iznimno kreativnim rješenjima, poput akvareliranog objekta-skulpture Vaska Lipovca, ili rukopisnih mutacija koje su zapravo mimikrirale tehniku akvarela prema gvašu, digitalnom printu ili kombiniranim tehnikama crteža, kolaža i akvarela, no pojedini su umjetnici shvatili sudjelovanje na Triennalu akvarela možda malo suviše proizvoljno, kao da im vlastito ime i pozicija osiguravaju automatski prolaz. U takvim slučajevima, koji su članove Odbora za izbor djela profesionalno i intimno iskreno rastužili, nije bilo objektivnog načina da se kreativno opravda uvrštavanje nekih inače afirmiranih umjetnika.

Odbor za izbor djela neke je radove odbio jer nisu niti u jednom segmentu poštovali medij akvarela, pa nisu mogli biti prihvaćeni bez obzira na zanimljiv autorski koncept ili stilski izričaj.

Karlovac 7 triennale akvarela 42

I ovogodišnji Triennale akvarela tvori stabilna i vjerna grupa umjetnika, koji su već doajeni akvarela i bez čijeg sudjelovanja ne bi bilo duha ove manifestacije (Alfred Krupa, Andrija Girardi, Božidar Špikić, Daniel Butala, Živko Haramija, Branimir Pešut, Predrag Goll, Ivan Katić, Mirko Stojić), kojima je medij akvarela uvijek poticajan stvaralački rukopis, produžetak njihova primarnog umjetničkog senzibiliteta. S druge su strane Triennale uveličali istaknuti hrvatski umjetnici kojima akvarel nije primarni medij izražavanja, neki među njima redoviti profesori, pa čak i akademici (Zlatko Keser, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Igor Konjušak, Ivica Malčić, Dražen Trogrlić, Lidija Šeler, Igor Modrić, Ratko Janjić Jobo, Danko Friščić, Emilija Duparova, Siniša Reberski). Svaki je od njih predstavio karakterističnu stilsko-morfološku cjelinu s prepoznatljivim autorskim rukopisom koja je bila prilagođena delikatnom i transparentnom mediju akvarela, koji sam po sebi ne traži kolorističko-motivski „horror vacui“, što se sretno preklopilo s karakterističnom poetikom Vatroslava Kuliša, Lidije Šeler ili – sasvim atipičnom poentilističkom poetikom Igora Modrića.

Zavodljivosti akvarelnog izričaja nisu odoljeli niti mladi ili mlađi umjetnici koji su se okušali u različitim idejnim dionicama, od gestualne, geometrijske ili kolorističke apstrakcije, neoekspresionističkih elemenata do hiperrealizma (Doroteja Gašpar, Nataša Vuković, Anja Brabec, Mateja Radobuljac, Monika Meglić, Mirta Žukina, Tatjana Vuković, Amalija Albaneže, Tihomir Razum, Ida Blažičko, Ana Sladetić, Antonija Sakoman, Tea Jurišić, Mirna Kutleša, Saša Furlan), i čiji tijek razvoja možemo dobro pratiti upravo na ovakvim izložbenim manifestacijama, koje nisu podvrgnute ponekad previše isljedničkim i rigoroznim kustoskim koncepcijama.

Često se kroz godine apostrofiralo sudionike koji su samouki umjetnici, u smislu da njihova osnovna baza ostaje možda i previše brojna nakon selekcije, međutim, Odbor za izbor radova je i ove godine donio jedan, na prvi pogled neobičan zaključak: ako se vodimo strogim propozicijama akvarelne tehnike i njezinih mogućnosti, kao i zadanosti, onda se ne možemo oteti dojmu kako vrijednost i postojanost akvarela u onom sasvim tradicionalnom smislu čuva i njeguje upravo ta koherentna skupina izlagača. Nismo sasvim sigurni da bi neki razvikani umjetnici svih generacija znali izvesti tako nadahnute realističke ili apstraktno reducirane pejzaže kaligrafskih elemenata, panoramske prizore svojega kraja, detalja vegetacije i cvijeća, kao i finog stupnjevanja vodom rastvorenog pigmenta. Ako uzmemo u obzir i kategoriju spiritualne, mentalne i emotivne nadgradnje, koju bi kvalitetno umjetničko djelo moralo sadržavati u sebi, tada su radovi pojedinih samoukih umjetnika na vrlo visokoj izlagačkoj i kreativnoj razini. Ne bismo željeli da ovaj zaključak zvuči blasfemično, ali on objektivno odražava jedno specifično stanje unutar grupe autora koji se u kontinuitetu bave akvarelom.

Članovi Odbora za izbor djela radili su vrlo homogeno, s kolegijalnim uvažavanjem argumentacije „pro et contra“ oko selekcije pojedinih radova, stoga su se i kod pitanja dodjele Velike otkupne nagrade 7. Hrvatskog triennala akvarela vrlo brzo prezentirali i kristalizirali argumenti za izdvajanje nekoliko umjetničkih radova. Tragali smo za radovima koji se drže propozicija, u kojima je razvidno da umjetnici iskazuju visoki senzibilitet za tehniku akvarela, da njome vladaju s velikom lakoćom – kao da je akvarel njihova prirodna i primarna tehnika likovnog izražavanja – ali i koji donose neke nove likovno-idejne vrijednosti i poruke, pri čemu nije zanemarena niti kategorija humora ili društvene kritike.

Iz grupe selektiranih umjetnika izdvojili smo Ivonu Jurić (1987.) s akvarelom „Počeci i krajevi u svakom vrtu“ (2016.), djelo koje u potpunosti motivski i morfološki slijedi već prepoznatljivu poetiku mlade i vrlo zapažene umjetnice. Ivona Jurić diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj ALU u klasi prof. Duje Jurića 2010. godine, još je za studija bila dobitnica Nagrade ALU za izniman uspjeh tijekom studija i izrade diplomskog rada, a dobitnica je i Nagrade HDLU- a za mladog umjetnika 2013. godine. U svojim radovima iskazuje poseban senzibilitet za vegetabilne motive, čije složene i isprepletene kompozicije daju novu vizualnu i značenjsku kvalitetu izvan uske doktrine hiperrealističkog slikarstva, približavajući je mjestimice tzv. magičnom slikarstvu, uz vrlo suptilno aktiviranu razinu svijesti prema ekološkim temama. Ivona Jurić jedna je od prvih mladih umjetnica koja je napustila beskonačni niz hiperrealističkih prizora, tzv. urbanih scena i autoportreta umjetnika ili njihovih kolega, i vratila se prirodi na istovremeno nostalgičan rusoovski način, ali ljupko zapakiranog aktivističkog predznaka o važnosti biljnog svijeta u prirodnom lancu vrsta na Zemlji. Djelo prezentirano na ovogodišnjem Triennalu iskazuje iznimno visok stupanj metijerske uporabe tehnike akvarela, čak do te mjere da mjestimice gustom zasićenošću pigmenta mimikrira sitotisak u boji, savršeno razrađenih mikrodetalja slike. Pred nama se u sasvim posebnoj subjektivnoj interpretaciji ptičje i manirističke, tzv. ubrzane perspektive nižu duboki planovi poluuvenulih cvjetova i biljaka, kojima nedostaje upravo glavni element koji tvori akvarelnu tehniku: voda! Izvjesna dekadentna ljepota akvarela Ivone Jurić, uz sve navedene elemente analize tehnike, kompozicije i razine inventivnosti, odlučila je da joj se dodijeli Velika otkupna nagrada 7. Hrvatskog triennala akvarela.

Jedan od radova koji je bio u najužoj selekciji za dodjelu Velike otkupne nagrade jest akvarel Svebora Vidmara (1973.), naziva „Odraz“ (2016.), umjetnika koji je 1999. godine diplomirao slikarstvo na Nastavničkom smjeru u klasi prof. Miroslava Šuteja. Potpuno apstraktna matrica akvarela, čija geneza nije bila na prvi pogled lako odgonetljiva, otkrila je autorovu specifičnu invenciju u polju akvarela. Naime, nježna nervatura blijedoplave akvarelne matrice u središnjem je dijelu podvrgnuta postupku prekrivanja gumom koja je kasnije skinuta s papirnate podloge, čime je dobivena čista bijela apstraktna linijska struktura. Gotovo svi studenti Miroslava Šuteja u svojem su umjetničkom stvaranju sačuvali i razvili inteligentnu razinu duhovite i spretne invencije, pa je u tom kontekstu i ovaj tako jednostavan, a drugačiji i efektni postupak legitimne intervencije u tehnici akvarela – uz uporabu samo dvije nijanse plavog pigmenta – bio posebno zapažen kod članova Odbora za izbor djela.

Iako se u novije vrijeme na Triennalu akvarela dodjeljuje samo jedna glavna i velika nagrada, članovi Odbora za izbor djela u dogovoru s organizatorima 7. Hrvatskog triennala akvarela odlučili su ove godine napraviti jednu sasvim zasluženu iznimku: umjetniku Matku Trebotiću (Milna na Braču, 1935.) dodijeliti posebnu Počasnu nagradu za sudjelovanje i sveukupni doprinos akvarelu unutar korpusa hrvatske suvremene likovne umjetnosti. Likovni opus Matka Trebotića zaista ne trebamo posebno predstavljati, no s obzirom na kontekst treba istaknuti kako je ovaj umjetnik Mediterana i hrvatskog Juga u prostor naše suvremene umjetnosti unio sasvim novu morfologiju, motive i kolorističke matrice, nastavljajući niz velikih slikarskih prethodnika dalmatinskog kontinentalnog i morskog pejzaža. U svoje cikluse arheokrajolika, tragova, mediteranskih zapisa ili mediteranske memorije – te posljednji u nizu ciklus „Svjetlost Mediterana“ – Matko Trebotić je u kontinuitetu uklapao tehniku akvarela, ponekad više ili manje vidljivo prisutnu, ali koja je redovito bila integralni dio njegovih slika ili radova na papiru u kombiniranoj tehnici. U svakom je tematskom ciklusu posebno radio serije radova na papiru u čistoj akvarelnoj tehnici, tek s mjestimičnim uplivom neke druge pomoćne tehnike, poput olovke, pastela, ugljenog štapića, akrila ili bijelog polikolora. Na ovogodišnjem se Triennalu akvarela predstavio s triptihom „Svjetlost Mediterana“ (2014.), nježnim i prozračnim teksturama akvarelno-pastelnih tkanja u kojima paletu sve više posvjetljuje prema različitim nijansama bijelog i plavog pigmenta. Trebotićev apstraktni duktus u kojemu supostoje fragmenti pojavnog svijeta jedinstven je u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, bez epigona ili sljedbenika. Sudjelovanjem na ovoj manifestaciji učinio nam je veliko zadovoljstvo, stoga mu se zahvaljujemo prigodnom laudom.

Ovogodišnji 7. Hrvatski triennale akvarela predstavio je neka nova mlada umjetnička imena, dokazao još jednom da ima svoju tradicijsku i aktualnu svrhu i misiju u promicanju ove delikatne i zahtjevne likovne discipline, ali i ukazao na problem nedovoljnog poznavanja propozicija tehnike akvarela nekih sudionika. Vjerujemo da će ti mali propusti na budućim Triennalima akvarela biti ispravljeni, i da će visoka razina nagrađenih i pohvaljenih djela biti svim sadašnjim i budućim sudionicima pozitivna kolegijalna i kreativna inspiracija.

Iva Körbler

Karlovac 7 triennale akvarela 45

Leave a Reply

Your email address will not be published.