Gradska galerija Fonticus Grožnjan
0tvorenje: nedjelja, 15. 5. 2016. u 20.00 sati
Željko Bobanović: NAZIV IZLOŽBE

Bobanovic Zeljko 03INICIJATIVE ZA GLEDANJE

Krećući u projekt, Željko Bobanović odlučuje se poigrati jednostavnim elementima, slovnim znakovima i tekstom. Njima zamjenjuje standardne likovne elemente. On ne konstruira neke nove oblike znakova već rabi uobičajeni latinični slovni niz. Od slova formira više raznorodnih manjih tekstova, koje, postavljajući na zidove galerije, predstavlja kao izložbu. Uporaba svakodnevnog fonta umjetniku služi kao naznaka da postoji mogućnost drugačijeg izgovora i doživljaja. Ova manipulacija usmjeruje našu pažnju prema sadržaju. Počinje nas zanimati tematika zapisa ponuđenih kao izlošci.

foto galerija

Radovi su oblikovno ujednačeni, svi tekstovi su na istim formatima uredskih papira, izvedeni istim tipom slova, istom bojom printa. Svi su tekstovi čitljivi i predstavljaju male zaokružene cjeline. Nižu se opisi, deskripcije (mogućih) vizualnih radova sa humornim, nadrealnim navodima. Poruke koje se razabiru iz izloženih predmeta maštovite su i indikativne. Prisjećamo se ruske avangarde i Danila Harmsa. Umjetnik izvrgava upitu prezentacijske običaje, zavičajnu nostalgiju, mrtvu prirodu, pejzaž, apstrakciju, figuraciju, političku situaciju, osobno i opće socijalno okruženje.

Podloga – papir (papirus) asocira ideju zapisivanja iskustva kojem slijedi čitanje, saznanje, znanje. Ovime umjetnik dodiruje pitanje izobrazbe. Stanje civilizacije prelama s problematikom oskudne i interesom profita određene edukacije. Jer, široka edukacija proširuje horizonte, izoštrava percepciju svijeta oko nas. Educirana osoba lakše odolijeva nacionalizmima, segregacijama po boji kože, spolu, erotskoj orijentaciji, razlici u pogledima na realnost. Edukacija nosi slobodniji pristup životu i udaljavanje od dogmi. Educirana osoba ima svijest o agresivnoj neoliberalističkoj eksploataciji. Edukacija nosi ideju pravedne raspodjele dobara. Sjetimo se, još davno, Platon progovara: „Neznanje je korijen svega zla“. Ova opaska provocira zapadnu civilizaciju kojoj je postao cilj odgojiti hrpe nepismenih vjernika/potrošača koji će slijepo služiti izmišljene nacionalizme ili vjerske dogme.

Zapad je oduvijek bahat i pomoću kapitala, ogledalaca i šarenih predmeta, zavodi naivne i dobrohotne ljude drugih podneblja i kultura. Slijedi kolonizacija: industrija, pa krediti, pa za bagatelu kupovanje ili bolje rečeno, otimačina resursa. I, evo tragedije na pomolu: prepoznajemo scenarije koji su se na sličan način i nama dogodili: ne smijemo gajiti biljke, ne smijemo nositi preko granica kajmak koji nije ujednačeno granuliran i pretrpan konzervansima. Ova zabrana opravdava se brigom za stanovnike. Antropologija, kakvu znamo iz perspektive zapadnih škola, postaje upitna. Pojam „uljuđivanje“ zapravo predstavlja agresivno nametanje načina, stavova i funkcioniranja zapadnih tehnokratskih demokracija. Ostala područja Zemlje ne poštuju se. Zapadnjaci ih doživljavamo kao neku vrst zaostalih predaka bez obzira što je njihova tradicija i njihov način socijalnog ophođenja drugačiji. Mi se zgražamo kad starci odlaze umrijeti sami na neku planinu. Na zapadu, licemjerno, staraca se rješavamo bolnicama ili domovima za onemoćale čija usluga ovisi o financijama a nije bazirana na humanosti nego profitu. Isto je i sa hranom. Dok smo mi imuni na mrtve svinje, krave ili kokoši, tako su Kinezi imuni na mrtve pse čiji leševi bivaju izloženi za izbor, kupovinu i kuhanje. Na zapadu, još žive ribe trzaju se u ribarnici, dok se u Indokini u posudama na tržnici migolje živi zmijuljci. Naravno, netko će i njih izabrati, kupiti, spremiti u vrećicu a kod kuće skuhati i pojesti to što je nama neprihvatljivo.

Željko Bobanović na konceptualni način problematizira stanje. Svjedoci smo oblaganja bodljikavom žicom evropskih samozadovoljnih državica, izdvojenih od ostatka svijeta nacionalnom važnošću. Populističko određivanje nacionalnih parcela nešto znači samo neukom puku koji se, unutar nacionalnog zahoda, bez obzira na smrad, osjeća sigurnije. Religija, kapital i politika, na način iluzionističke prevare, u ovoj nas je državi svela na podobne i nepodobne. Računa se da ćemo se međusobno pobiti sami. Oni drugačiji koji prežive, a vlast podupire i evidentno je sklona neukoj, zaostaloj, vjerom i nacionalizmom zadojenoj ekipi, trebali bi pristajati na uvjete koje nudi ta vlast. U konačnici to znači da se javno mogu pjevati ustaške pjesme, rabiti simboli fašizma – slugu Velikog Rajha, klanjati i lizati oltari u velebnim crkvenim zdanjima, proganjati neistomišljenici, sluziti o domovini, dok se resursi rasprodaju.

Ovaj izložbeni projekt, ove grafike, možemo vidjeti pomoću čitanja. Kao da umjetnik zazire od standardnog, građanskog tretmana umjetničkog djela. Artističkim činjenjem problematizira poziciju umjetnosti unutar njenog uvriježenog konteksta, ali i ostalih građanskih uobičajenosti koje nas tište. Radove možemo prihvaćati zasebno ili u kolekciji. Neke poruke komentiraju i iznose na vidjelo oprečne pojmove, predmete ili stanja. Neke su usmjerene na pojavnost ili propitivanje situacija iz povijesti umjetnosti. Neke su obojene lirikom. O svakom predstavljenom radu/tekstu, dalo bi se napisati esej. Promatrač se mora odlučiti što doživljava, predmet ili izazov. Osim osjetila vida potrebna je misaona energija. Bobanović neutralni prostor „bijele kocke“ ispunjava unificiranim papirnatim formatima na kojima su zapisi. Dana nam je sloboda da oblike povežemo sa svojim vlastitim predodžbama. Promatraču nije lako. Mora se osloniti na svoj senzibilitet i percipirati pojedini rad ili cijeli niz prema osobnim mogućnostima. Prolazeći postavom čini nam se da ćemo svaki tren sebi pojasniti određeni rad isčitavajući i pojašnjavajući elemente.

Umjetnik posjetioca zadržava u prostoru galerije i nudi mu razlog zadržavanja. Nudi mu posao čitanja. Od predmeta na kojem očekujemo objelodanjivanje neke istine ili tajne urađena je dosjtljiva manipulacija. Ovaj postupak našu pažnju usmjeruje ka značenju. Prisiljeni smo pročitati što nas tjera na vizualizaciju. Ovime podsjeća na površnost suvremene komunikacije. Konglomerat nepročišćenih informacija i cyber iluzija dostupni su u svakom trenutku. No, oni ne doprinose edukaciji već konfuziji. Očita je nebriga o posljedicama manipulacije ljudskim resursima. Igranje mogućim vizualizacija pročitanog inicira individualni dojam. Nema zajedničkog pogleda. Svatko sam mora doživjeti motiv sa zapisa. Sve je pretvoreno u krhku sigurnost trenutka: Ja, ovdje i sad.

Umjetnik, između ostalog, kaže: „HAIKU PJESMA / OTISNUTA NA VODI / PROLJETNIM VJETROM“. Umjesto ovih tekstova mogli su biti izloženi korisni ili reklamne poruke: …upitajte liječnika ili ljekarnika… Likovno i smisleno jednostavna ekstravagancija artefakata ove izložbe, zadivljuje jednostavnošću. Bez suvišnih elemenata izgovoren je upit civilizaciji. Ispisati sadržaj koji inicira neuobičajeno promišljanje, dramatična je gesta. Prijeći ovu granicu smjeli je poduhvat. Zovu nas natrag naši poslovi, šefovi, neplaćeni računi, konvencije. Kao da urlaju prostorom u kojem sasvim diskretno ali snažno odjekuju sumnje u standardnu poruku koju više ne provjeravamo jer su nas dresirali na poslušnost. Željko Bobanović zove nas u sumnju. Zove nas u avanturu osobnog (samo) prepoznavanja.

Eugen Borkovsky, V. 2016.

 

Biografije autora:
Željko Bobanović Don Bobo

 

POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA

GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 – 2016 GRISIGNANA Cittá degli artisti

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.