Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Lana Flanjak: PRIZORI
samostalna izložba
otvorenje: nedjelja, 15. 5. 2016. u 20.00 sati
PRIZORI
Ova izložba predstavlja seriju bilješki svjetlom koju potpisuje Lana Flanjak. Proces počinje kretanjem. Autorica primjećuje motiv podložan interpretaciji. Nastavak se odigrava kadriranjem. Oblikuje se niz zanimljivih isječaka realnosti. Izabrani motivi očišćeni su od suvišnog. Radovi se referiraju na klasičan pristup fotografiji iz sredine prošlog stoljeća. Korišten je Bresonovski recept: prostor i metafora, kao priloška oznaka, uvijek su u nekom odnosu. Lana to naglašava izuzimanjem kolora i zapažanjem situacija koje odišu atmosferom. U ovoj kolekciji, ugrubo, nalazimo dvije vrste radova. To su dva niza od kojih je jedan određen panoramskim motivima a drugi predstavlja detalje.
Autorica poseže za fotografskim alatima koji su dokumentaristički u pristupu, ali podatni za tehničke i smislene intervencije. Možemo se pozvati na Groysa: «…Inovacija ne operira predmetima i sredstvima koji su izvan kulture, već s kulturnim hijerarhijama i vrijednostima. Inovacija nije u tome da na svjetlo dana izađe nešto što je bilo skriveno, već da prevrednujemo vrijednost onoga što smo već vidjeli ili upoznali…» Preobrazba dokumenta u umjetnički iskaz Lani se događa na razini pročišćene emocije koju smo skloni zvati osjećajem za jednostavnost.
U ovim prizorima ogleda se kaleidoskop doživljaja. Na nekim radovima nalazimo ptice a na nekima ljude. Većina radova ipak nema stanovnika ili su oni negdje pritajeni unutar nastambi koje autorica bilježi unoseći u radove ritam velegrada koristeći arhitektonske elemente. Sekvence pred nama, uvijek uz diskretnu začudnost, određuju autoričin stav. Određen stupanj empatije otkrivamo kad su bića u kadru a njihov okoliš, milje, inicira autoričino poigravanje viđenim. Fotografije su prepune sadržajem: od prvog sloja koji prikazuje do skrivenih, diskurzivnih značenja, koja naša mašta mora razotkriti.
Fenomen urbanog, većine radova, preokupacija je Lane Flanjak. Kompozicija je postignuta frekvencijom elemenata unutar kadra. Ponekad imamo dojam filmske sekvence. Autorica zapaža motiv koji joj postaje saveznikom. Ona bilježi trenutak susreta sjenovitog oblika djelomično obnaženog svjetlom. Fasada zgrade odaje drugačiji karakter ondje gdje je zasjenjena ili strukturirana od dijela gdje je kristalno osvjetljena. Formacije svjetlosnih odnosa postaju kompozicijski element. Ritam je naglašen nakupinama tonova koje često izlaze iz formata rada. Intenzitet ne prestaje pri rubu, osim kad autorica to izričito želi. Zaustavljeni trenuci tijeka.
Promišljena ozbiljnost scena govori o sigurnosti doživljaja i interpretacije. Arhitektonske teksture u autoričinom objektivu mijenjaju kvalitativnu vrijednost: naguranost urbanih starijih dijelova velegrada u smislenom je raskoraku sa izreskom opločene suvremene višekatnice. Dok starija arhitektura posjeduje dekoracije u obliku štukatura, voluta, balkona ili rastegnutog konopca za sušenje veša, novovjeku unisonost oplate nebodera „dekoriraju“ kablovi trolejbusa ili javna rasvjeta. Jedna fotografija interijera istovremeno nudi i ono unutra i ono vani. Kao da je neka svečanost zapisana u zrcalnoj projekciji svjetlosti, u suptilnosti sjena zarobljenih u otvoru prozora teatra. Radovi koji nude detalje u ovom postavu, oslanjaju se na sjenovitost i dojmljivost raspoznatih motiva i postignutog dramatičnog dojma. Upaljena lampa i šalica za kavu pretvoreni su u stanje duše.
Lana Flanjak zapaža niz golubova na fasadi urbane višekatnice. Ptice su raspoređene u vodoravnim nizovima “kulisnog“ pročelja koje oponaša prošle povijesne epohe. Javlja se asocijacija redanja figura na pločama iz Mezopotamije na kojima figure atribucijama i pozicijama izgovaraju neki značajan sadržaj. Danas u tim pravim kolijevkama zapadne civilizacije, vladaju ratna stanja, ruše se povijesna zdanja. Rijeke izbjeglica, čemu svjedočimo, polaze baš iz ovih područja. Iako golubovi označavaju ideju slobode i mira, ovi na fotografiji djeluju neugledno, umorno. Prema izbjeglicama, a često i prema golubovima ne ponašamo se korektno. Ovaj rad mlade fotografkinje, mogao bi poslužiti kao upozorenje: spoj ili nesklad zapadnjačke neoklasicističke arhitekture s iskonskim stanovnicima Svijeta.
Kroz radove Lane Flanjak nazire se propitivanje civilizacije izgovoreno likovnim jezikom fotografske tehnologije. Ona bilježi urbani fenomen, centre gradova preoblikovane u city, poslovni dio u kojem ljudi ne žive već borave poslovno, bez da bi se družili. Tako su od mjesta postali nemjesta. I još: propitivanje suvremenosti spontano se nameće autorici. Ona reagira fotografijom na kojoj nalazimo okruglo, prometno ogledalo i njen autoportret. Doživljavamo ovo kao komentar o hibridnoj civilizaciji nametnutih pravila u kojoj živimo. Šareni svijet ipak je otužan. Javlja se misao kako nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. Posjedovanje prostora, unosi ideju sigurnosti. Postoji i nomadski pristup kojemu više nisu potrebne olakšice. On se ostvaruje mijenjanjem i prilagodbom datostima trenutka. Pitanje identiteta pitanje je suvremenog svijeta. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela pučanstva, činovnicima daje pravo na segregacije. Jasno je da ne postoje etnički čiste nacionalne države, no stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. „Navučeni smo“ na nacionalne identitete koji nikada nisu poslužili za nešto dobro. Stvoreno napeto stanje pothranjuju religije i kapital kao razlog za podjelu, a sve u svrhu gramzivog, ali administrativno legaliziranog stjecanja profita. Nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
Mladoj autorici ovdje ideja eksperimenta igra ulogu bez obzira na podsvjesne preslike osobnog stava. Rezultati izazivaju pažnju svojom znakovitošću. Još je Walter Benjamin ukazao kako je fotografija u povijest oblika unijela dramatične promjene kreacije i recepcije. Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke“ i osobnog doživljaja. Autorica u neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, uvodi vizualne komentare. Čini se da ona iskreno ocrtava situaciju u kojoj se nalazi: otvorene prostore mogućnosti koje već zasjenjuje iskustvo. Ona kontinuirano otvara nova, slobodna ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog. Komentar možemo zaustaviti kod najjednostavnije interpretacije: Negdje na rubu kronologije doživljaja postajemo svjedoci. Ona plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Ostvareno u materijalu ovo promišljanje odiše lakoćom interpretacije.
Prisutna je raznorodnost motiva ali homogenost pristupa, kroz koji naziremo protjecanje vremena. Kao da čujemo šum tijeka. Osjećamo prolaznost koje smo i sami svjedoci. Eliminirajući decidiranost i strogost kao oznaku prepoznavanja djela, ove situacije ipak podastiru doživljaj radoznalosti, vedrine, vjere u život. Kao neki duboki uzdah. Pogled prema nebu kroz razapetu metalnu žicu, očekuje neka nova vremena, neku novu svjetlost. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena.
Eugen Borkovsky
Lana Flanjak, rođena je 4. III. 1998. u Zagrebu. Pohađa 4. razred opće gimnazije u Bujama. U slobodno vrijeme bavi se snimanjem kratkih filmova, neverbalnim kazalištem, umjetničkom fotografijom, sviranjem električne gitare. Plesala je klasični balet 6 godina. Sudjelovala je na fotografskim natječajima Fotokluba Rijeke i dvaput je osvojila prvo mjesto za najbolju fotografiju u konkurenciji mladih autora. Sudjelovala je u snimanju Kabanice, koji je izabran kao najbolji igrani film na smotri hrvatskog školskog filma.
POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA
GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 – 2016 GRISIGNANA Cittá degli artisti
