Zavičaju odnosno zemlji porijekla se često vraćamo; na duhovno-inspirativni, ili onaj najočitiji tjelesni način, kroz putovanja – odlaske i dolaske… To je naša točka ishodišta. Loš je i nevrijedan čovjek koji zaboravlja na svoja počela i korijene, koji se predaje trenutku, uživanju i sebičnoj lagodnosti, onaj koji ne pamti
Posebno zanimljiv je zavičaj kao nadahnuće u umjetničkom i stvaralačkom radu. Počevši primjerice od književnosti pa sve tako do likovne umjetnosti ali i dalje… Sve u svemu, zavičaj uvijek živi i predstavlja snažnu sponu između svijeta duhovnog i ovozemaljskog!
Rama, Neretva, Hum!
Bjeličasta svjetlost iz kamena zrači!
Platno obojano sunčano zlatnom.
Blag nespokoj plavolikim nebom se kotrlja,
u stijene duboko zelen-usječena rijeka…
i čempresi, što njišu se na vjetru,
kao kose zamišljene drage.
Ovdje zaborav iznova se rađa, nad gradom sunce ishlapljuje blago,
mirišu lipe,
s juga leti čežnja –
putovanja zovu, ti odazivaš se tromo.
Krenut jednom treba,
treba krenut jednom!
Možda danas, a možda i nikad…
Ostaje dolina, ostaju doline:
na sjeveru prepoznajem Ramu,
na jugu poštujem Neretvu,
a preda mnom uzdiže se Hum
…
Matej Škarica, Sjećanja na rijeke
