43. majski muzički memorijal JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI / Program

43 MMM JSS POSTER

Povodom 120. godišnjice rođenja Josipa Štolcera Slavenskog

43 MMM JSS POSTER

Nagrada Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski“ za najbolje glazbeno djelo u Republici Hrvatskoj protekloj godini – TOMISLAV OLIVER, laureat za 2015. godinu

Čakovec, 10.-12.5.2016.

PROGRAM:

Utorak, 10.5.2016.
19.00 sati – Centar za kulturu – Izložbeni prostor
RUSA TRAJKOVA „Vrijeme bez vremena mjeri se satom“
Izložba slika
Glazbeni program: Pjevački zbor „Josip Štolcer Slavenski“

20.00 sati – Centar za kulturu
ZAGREBAČKA FILHARMONIJA
Krešimir Batinić, dirigent
Iva Krušić, sopran

Srijeda, 11. 5.2016.
19.00 sati Muzej Međimurja – izložbeni salon
IZLOŽBA „Vrag vas skeljil Međimurci idemo pljesat!“

20.00 sati Centar za kulturu
ZBOR I ORKESTAR MUZIČKE AKADEMIJE U ZAGREBU
Josip Štolcer Slavenski:
CHAOS i RELIGIOFONIJA
Matija Fortuna, dirigent
Jasenka Ostojić, zborovođa
Tea Kulaš, orgulje

Četvrtak, 12.5.2016.
20.00 sati – Centar za kulturu
VEČER LAUREATA
Tomislav Oliver: Complex Poetry
ANSAMBL CANTUS
Berislav Šipuš, dirigent

JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI – skladatelj

Josip Štolcer Slavenski 1919

Josip Štolcer Slavenski rođen je 11. svibnja 1896. u Čakovcu, kao najstarije dijete u obitelji pekara Josipa Štolcera, rođenog u Zlataru, kamo se njegov pradjed doselio iz Frankfurta na Majni, a od majke Julije rođene Novak.
Od oca, seoskog citraša i «ishitrioca» naslijedio je izrazit glazbenički dar, a od majke «živog muzikalnog arhiva» kako piše J. Barle, duboku vezu s međimurskim i hrvatskim pučkim melosom. Građansku školu i ispit za pekarskog kalfu završio je u rodnom gradu, a prvi glazbeni nauk stječe 1912.-13. u Varaždinu kod A. Stohra i D. Simona. Nakon neuspjela pokušaja upisa u Muzičku školu Hrvatskog glazbenog zavoda odlazi na daljnje školovanje u Budimpeštu (1913.-16.) gdje studira u klasi V. Herzfelda i Z. Kodaly, koji upravo u to vrijeme zajedno sa B. Bartokom započinje intenzivna istraživanja glazbenog folklora, što (dakako posredno) ostavlja traga i na načinu kojim Slavenski počinje umjetnički oblikovati svoju iskonsku vezanost uz nacionalni glazbeni idiom. Nakon dvogodišnjeg vojevanja na rumunjskim i mađarskim frontama (1916.-18.), te nakon prvih skladateljskih uspjeha (praizvedba NOKTURNA za ork. 10.5.1920. u Zagrebu) J. Š. Slavenski se 16. studenog iste godine upisuje na 

ODLUKA OCJENJIVAČKOG SUDA NAGRADE GRADA ČAKOVCA „JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI“ ZA GLAZBENO DJELO U REPUBLICI HRVATSKOJ U 2015. GODINIkonzervatorij u Pragu, gdje tri godine kasnije stječe diplomu iz kompozicije kao učenik V. Novaka i J. Suka. Sljedeći značajni uspjeh doživljava PRVIM GUDAČKIM KVARTETOM na prvim izvedbama u Pragu i Zagrebu, te na Danima suvremene muzike u Donaueschingenu 1924. godine. Godine 1923./24. predaje na Srednjoj školi Kraljevske muzičke akademije u Zagrebu, a od 10.9.1923. djeluje kao nastavnik na Muzičkoj školi u Beogradu (današnja škola «Mokranjac»). Od jeseni 1925. do proljeća iduće godine nalazi se na studijskom boravku u Parizu i potpisuje ugovor s izdavačkom kućom «B. Shoot’s Sohne» u Mainzu koja od 1926. do 1932. tiska 12 instrumentalnih opusa i 21 zborsku skladbu. Po povratku u Beograd preuzima uz dotadašnju još službu učitelja vještina na Drugoj muškoj gimnaziji. Godine 1930. ozakonjuje prezime «Slavenski», koje već od vremena studija u Pragu češće nalazimo u sklopu skladateljeva potpisa. U novom boravištu šire se i rasponi njegove vezanosti uz nacionalni glazbeni idiom, a glazba što tako nastaje iznenađuje i domovinu i svijet (BALKANOFONIJA, Beograd 1928., Berlin 1929., DRUGI GUDAČKI KVARTET Frankfurt 1929., RELIGIOFONIJA, Beograd 1934., MUZIKA 36, Baden-Baden 1936.; MUZIKA 38, Venecija 1938.; itd.). Od osnutka Muzičke akademije u Beogradu 1937. Slavenski djeluje prvo kao nastavnik na njezinoj Srednjoj školi (današnja škola «J. Slavenski»), a potom od 1945. kao izvanredni, a četiri godine kasnije kao redoviti profesor kompozicije.
Umro je 30. studenog 1955. u Beogradu.
Stotinu i sedamdesetak što duljih što kraćih skladbi svjedoči o pomaknutoj poziciji Josipa Štolcera Slavenskog u glazbenom prostoru u kojem je djelovao i gdje se nastojao ponašati u skladu sa svjetskim glazbenim vremenom; svjedoči o osobnosti i osobitosti načina kojima je predviđao novi razvoj glazbe, o njegovu prijedlogu za budućnost, suviše radikalnom a da bi bio dovoljno praktičan, te mu daje biljeg vizionara autsajdera. Povijest hrvatske i jugoslavenske glazbe pamti ga kao «fenomen Slavenski» i to polazeći prvenstveno od posebnosti njegovih skladateljskih postupaka, a manje od realnog iskustva o samoj glazbi, dijelom i zato jer je zbog nesređenosti skladateljeve ostavštine, nedostataka suvremenih izdanja i zbog iscrpljenosti postojećih «Schottovih» naklada put do nje do danas bio nedovoljno prohodan.

Tomislav Oliver laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2015. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Iva Lovrec Štefanović (predsjednica), Trpimir Matasović, Petra Pavić, Krešimir Seletković, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, u razmatranju je najkvalitetnijih novih djela hrvatskih skladatelja praizvedenih prošle godine imao zadaću odabrati laureata između brojnih uistinu kvalitetnih autora, čija su djela bila praizvedena u okviru 28. Muzičkog biennala Zagreb, 40. Osorskih glazbenih večeri, 52. Glazbene tribine Opatija, ali i u sklopu redovnih koncertnih programa diljem Hrvatske. U najuži izbor ušlo je petero skladatelja: Srećko Bradić (Requiem), Srđan Dedić (Puhački kvintet), Margareta Ferek-Petrić (Ordinary Madness), Davorin Kempf (Simfonijski stavak za orgulje i orkestar) i Tomislav Oliver (Complex Poetry).

Na sjednici održanoj 9. travnja 2016. jednoglasno je odlučeno da je dobitnik Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2015. godinu Tomislav Oliver. Nagradu za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno u 2015. godini Oliver je dobio za skladbu Complex Poetry (Kompleksna poezija), plesna suita za komorni ansambl, koju je u sklopu programa 28. Muzičkog biennala Zagreb 25. travnja 2015. praizveo ansambl Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uz Komorni ansambl Orkestra Opere HNK-a u Zagrebu pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera. Nagrada će laureatu biti uručena 12. svibnja 2016. u Čakovcu, u sklopu programa 43. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski.

Obrazloženje

Nastala na narudžbu Muzičkoga biennala Zagreb i praizvedena u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, skladba Complex Poetry Tomislava Olivera osmišljena je kao sedmerostavačna plesna suita, prvi dio glazbenoga diptiha koji čini baletnu predstavu Kraljevi bogova, ostvarenu u koreografiji Pascala Touzeaua. Autonomija koju su pritom imali skladatelj i koreograf, svaki u svom segmentu pripreme predstave, Oliveru je omogućila skladanje djela koje nije strogo uvjetovano unaprijed zadanim dramaturškim i/ili scenskim elementima, pa stoga ovo djelo može funkcionirati i u prvotnom okviru scenskog projekta, ali kao posve samostalno koncertno djelo.

Polazeći od ideja preuzetih iz spisa U pohvalu sjenâ Jun’ichira Tanazakija, Oliver u Kompleksnoj poeziji glazbom oslikava, propitkuje, sučeljava, ali i sjedinjuje naizgled nepomirljiva japanska i zapadnjačka poimanja života i umjetnosti – japansku smirenost i pritajenost nasuprot zapadnjačkoj prodornosti i aktivnosti. Ne robujući tradicionalnim skladateljsko-tehničkim konvencijama, Oliver stvara djelo koje neprestance istražuje sâm zvuk, a formalnu strukturu gradi dramaturgijom zvukovnih situacija, nadovezujući se tako idejno – premda ne nužno i estetički – na opus svojeg nekadašnjeg učitelja Marka Ruždjaka. Zvukovnost je ove inovativne partiture istodobno i glazbena i intelektualna – skladba se tako razvija od početne “zapadnjačke” dijalektičnosti do zaključne “japanske” apologije sjene.

Trpimir Matasović

O PROGRAMIMA

Centar za kulturu – izložbeni prostor
utorak, 10.5.2016. u 19,00 sati
RUSA TRAJKOVA
Vrijeme bez vremena mjeri se satom
Izložba slika
Glazbeni program
Pjevački zbor „Josip Štolcer Slavenski“

…„Gledano kroz prizmu energičnih, ekspresivnih i naizgled nasumičnih zahvata bojom, razvidni su figurativni prikazi koji kroz plohe upečatljivih boja izranjaju iz tamne pozadine. Iz brzine pokreta rađa se motiv. Naglasak na svakom platnu postignut je kroz specifičnost tretmana površine i izbor kolorita koji varira od izrazito toplih do pretežito hladnih boja. Plošnost i dubina živopisnih prizora, čija izražajnost evocira intimnu impresiju, nedjeljive su. Lica sa platna izlaze iz zadanih okvira. Ona ne samo da se prividno rastaču po platnu dobivajući pritom gotovo metafizičku kvalitetu, već ih autorica odabirom forme diptiha ili triptiha i fizički razdvaja. Višedimenzionalnost izričaja nije ostvarena isključivo kroz crtačku i slikarsku kvalitetu radova već svaka slika sadržava i naličje na kojem autorica koristi tekst kao materijalizaciju misli što kroz struju svijesti prodire do platna.“…

Tanja Karas, povjesničarka umjetnosti

Rusa Trajkova rođena je 12. svibnja 1983. godine. Završila je Gimnaziju u Čakovcu, a 2002. godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je diplomirala na Odsjeku grafičkog dizajna. Trenutno je na magistarskom studiju iz područja tipografije na istoj akademiji. Godine 2008. počela je raditi kao grafički dizajner u marketinškoj agenciji Bruketa & Žinić u Zagrebu, a nakon toga kao profesor strukovnih predmeta u Gospodarskoj školi Čakovec te kao vanjska suradnica na čakovečkom Učiteljskom fakultetu. Radovi joj, osim slika i računalne grafike, obuhvaćaju instalacije, konceptualne video radove, kostimografije, scenografije, kazališne lutke. Sudjelovala je na brojnim tuzemnim i inozemnim izložbama. Dobitnica je nekoliko međunarodnih nagrada u području grafičkog dizajna, video radova i likovne umjetnosti. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Centar za kulturu
Utorak 10.5.2016. u 20 sati
ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

Program

Josip Štolcer Slavenski: Nokturno
Jakov Gotovac: Pjesme čeznuća
Jakov Gotovac: Uveritra operi Đerdan
Jakov Gotovac: Arija Petrice iz opere Đerdan
Felix Bartholdy-Mendelssohn: 4. simfonija u A-duru, op. 90 – Talijanska
Stavci: Allegro vivace
Andante con moto
Con moto moderato
Saltarello. Presto

Zagrebačka filharmonija

Krešimir Batinić, dirigent
Iva Krušić, sopran

Zagrebačka filharmonija orkestar je 145-godišnje tradicije, vrhunskog muziciranja u Zagrebu i Hrvatskoj. Promotor glazbene umjetnosti i kulturni veleposlanik Hrvatske u svijetu.
Od 1920. orkestar nosi današnji naziv. Od tada pa do danas njeguje glazbenu kulturu naše sredine pod vodstvom svojih glasovitih šefova dirigenata: Friedrichom Zaunom, Milanom Horvatom, Lovrom von Matačićem, Mladenom Bašićem, Pavlom Dešpaljem, Kazushijem Onom, Pavelom Koganom, Alexanderom Rahbarijem i Vjekoslavom Šutejom.
Mnogi proslavljeni dirigenti iz cijeloga svijeta ravnali su Zagrebačkom flharmonijom: Leopold Stokowski, Carlo Zecchi, Igor Stravinski, Krzysztof Penderecki, Dmitrij Kitajenko, Lorin Maazel, Leopold Hager, Valery Gergiev, Sir Neville Marriner, Ennio Morricone i mnogi drugi, a od glasovitih povijesnih domaćih imena ističu se Milan Sachs, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Stjepan Šulek, Milko Kelemen…
Muzicirali su uz Filharmoniju i mnogi čuveni solisti: Yehudi Menuhin, Antonio Janigro, Mstislav Rostropovich, Leonid Kogan, Montserrat Caballe, Luciano Pavarotti, José Carreras, Inva Mula, Alexander Rudin, David Garett, Julian Rachlin, Shlomo Mintz, Boris Berezovski, a među njima i naši Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica, 2 cellos i još mnogi drugi….
U srpnju 2012. g. u Areni Zagreb, te u Ljubljani, orkestri Zagrebačke i Slovenske filharmonije s osmero vokalnih solista i zborom sastavljenim od gotovo tisuću pjevača iz Hrvatske i Slovenije pod vodstvom slavnoga ruskog dirigenta Valerija Gergijeva izveli su glazbeni megaspektakl -Simfoniju Tisuće Gustava Mahlera u kojoj je sudjelovalo ukupno 1135 izvođača – najbrojnija izvedba te simfonije ikada.
Zagrebačka filharmonija nastupala je u gotovo svim zemljama Europe, u Rusiji, SAD-u, Meksiku, Kini, Južnoj Koreji, Japanu, Omanu, a u gotovo sve od navedenih zemalja pozivana je i po više puta. U Hrvatskoj svake godine izvede više koncerata izvan matičnog grada – od Dubrovnika do Vukovara.
Prvoga siječnja 2017. godine održat će svoju drugu uzastopnu Novogodišnju matineju u čuvenoj Grosses Festpielhaus u Salzburgu.

Krešimir Batinić jedan je od najtalentiranijih hrvatskih dirigenata mlađe generacije. Studij dirigiranja završio na Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ u klasi maestra Miroslava Homena, a usavršavao se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi maestra Vjekoslava Šuteja. Surađivao s Gradskim kazalištem Trešnja („Ljepotica i zvijer“), „Komedija“ gdje je danas stalno zaposlen kao korepetitor i dirigent predstava. Posebnu pažnju poklanja radu s djecom i mladima. Redovito dirigira koncertima u sklopu Tjedna glazbe za mlade. U travnju 2014. dirigira koncertima (domaći autori „Od Lisinskog do Olivera“) u tjednu za Hrvatsku glazbenu mladež, a u travnju 2015. dirigira koncertima Od operete do rock opere 100% hrvatsko. S ansamblom Cantus u lipnju 2014. dirigira „Putovanje filmskom glazbom“, a s Acoustic Project ansamblom 2015. g. „Melodije velikog ekrana“ u sklopu manifestacije Noć hrvatskog filma i novih medija. Sa Zagrebačkom filharmonijom kontinuirano surađuje. Osobito je uspješna suradnja na projektu Filmskog ciklusa. Projekcije kultnih nijemih filmova uz live pratnju orkestra, polučile su velik uspjeh u hrvatskoj javnosti. U veljači 2016. g. ravnao je Zagrebačkom filharmonijom na gala koncertu održanom na najprestižnijoj američkoj glazbenoj adresi, njujorškom Carnegie Hallu.

Iva Krušić, studentica je pete godine pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Martine Zadro. Godine 2011. osvaja prvu nagradu na državnom natjecanju u solo pjevanju u organizaciji HDGPP-a u Dubrovniku, te 2014. godine prve nagrade na međunarodnim natjecanjima Lazar Jovanović u Beogradu, Bruna Špiler u Herceg Novom te Lav Mirski u Osijeku. Polufinalistica je međunarodnog natjecanja Papandopulo održanog 2013. u Zagrebu.
Dobitnica je Dekanove nagrade za akademski uspjeh u 2014/2015. godini.
U operi G. F. Händela – Ottone 2015. utjelovljuje Ottone-a, utjelovila je Madame Buffault u istoimenoj operi B. Papandopula u HNK Zagreb, Kuharicu u operi Slavuj I. Stravinskog – projektu Muzičke akademije u Koncertnoj dvorani V. Lisinski u sklopu Zagrebačkog biennala i Lisinski subotom, Katu u A. Kabiljovom Casanova u Istri te Cherubina u Le nozze di Figaro W. A. Mozarta u Narodnom pozorištu Tuzla te Zorin domu u Karlovcu.
Nastupala u ulozi Paža u R. Wagnerovom Lohengrinu u HNK Zagreb.
Trenutno studijski priprema ulogu Cherubina u HNK Zagreb.
Surađuje s dirigentima kao što su mo. P. Dešpalj, mo. L. Hager, mo. N. Bareza, mo. M. Tarbuk, mo. S. Dešpalj, mo. F. Trinca i mo. D. Danzmayr.
Kao solistica nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije, Samoborskim gudačima te Zagrebačkim solistima.
Nastupa na svečanostima kao što su Filharmonijski bal, Pasionska baština i Samoborska glazbena jesen u izvedbi Stabat Mater J. Haydna, u izvedbi Glorije A. Vivaldija u Dubrovniku, Misse brevis u B-duru W. A. Mozarta u Koncertnoj dvorani V. Lisinski te mnogim drugim svečanostima.

Srijeda, 11.5.2016.

Muzej Međimurja Čakovec – izložbeni salon – 19.00 sati
VRAG VAS SKELJIL MOJI MEĐIMURCI IDEMO PLJESAT!
Trajanje izložbe: 11.5.2016. – 15.7.2016.
U izložbenom salonu Muzeja Međimurja postavljena je dokumentarna izložba pod nazivom: „Vrag vas skeljil, moji Međimurci, idemo pljesat!“ Naslov je skovan prema poštapalici kojom se od milja poznati skladatelj obraćao svojim Međimurcima unutar vokalno-plesne skupine, kojoj je bio umjetnički voditelj, a koja je djelovala u sklopu Hrvatskog prosvjetnog društva Međimuraca u Beogradu između dva svjetska rata. Izložba daje presjek njegovog životnog puta kao čovjeka i stvaralačkog puta kao umjetnika. Autorica izložbe je viša kustosica Maša Hrustek Sobočan. Osnova izložbe su predmeti memorijalne zbirke, od kojih su neki po prvi puta prikazani javnosti. Otvorenje izložbe dio je službenog programa Majskog muzičkog memorijala, a pada na dan skladateljeva rođenja, 11. 5.2016. Izložba ostaje otvorena do 15. 7.2016.
Muzej Međimurja organizira i dodatni sadržaj uz izložbu, tribinu „Josip Slavenski i čakovečki kulturni krug“, u suradnji s Centrom za kulturu, Gimnazijom Čakovec i Muzičkom akademijom u Zagrebu. Tribina će se održati 18.5.2016. na Međunarodni dan muzeja, u prostorijama MIC-a (muzejskog informativnog centra) s početkom u 11 sati.

Centar za kulturu u 20,00 sati
ZBOR I ORKESTAR MUZIČKE AKADEMIJE U ZAGREBU

Program

Josip Štolcer Slavenski: CHAOS
za veliki orkestar i orgulje
Solistica: Tea Kulaš, orgulje

RELIGIOFONIJA
za soliste zbor i orkestar

Pogani / Židovi / Budisti / Kršćani / Muslimani / Glazba / Rad

Matija Fortuna, dirigent
Jasenka Ostojić, izv. prof. art. (MA), zborovođa

Solisti:
Margareta Matišić, alt / usavršavanje, (MA)
David Šeb, bariton / 4.g. integriranog studija pjevanja (MA)
Tomislav Tukša, tenor / 3.g. integriranog studija pjevanja (MA)
Teo Visintin, bas

Mentori solista (MA):
Vlatka Oršanić, red. prof. art. (Margareta Matišić, David Šeb)
Giorgio Surian, izv.prof. art. (Tomislav Tukša,)

SIMFONIJSKI ORKESTAR MUZIČKE AKADEMIJE SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Georg Draušnik, red. prof. art. (MA), voditelj orkestra
Nikša Gašpardi (MA), nadzornik orkestra
Nikša Gašpardi (MA), poslužitelj orkestra

Korepetitori zbora:
Darijan Ivezić, ass. (MA)
Barbara Babić, 5. godina integriranog studija klavira (MA)

Jasenka Ostojić, izv. prof. art. (MA), zborovođa
Jurica Petar Petrač, 1. godina integriranog studija dirigiranja (MA), asistent voditeljice zbora

Josip Štolcer Slavenski: Chaos i Religiofonija

“Toliko je političkog i ideološkog tereta svaljeno na ramena tog nesretnog čovjeka da bilo kakvo razumijevanje njegove glazbe postaje gotovo nemoguće.” Ovim je riječima muzikolog Bojan Bujić sažeo problem razumijevanja glazbe i osobe Josipa Štolcera Slavenskog. Iako je rođen u Čakovcu 1896. godine, Slavenski značajan dio svog života provodi izvan Hrvatske zbog školovanja na konzervatorijima u Budimpešti i Pragu, a kasnije djeluje u Beogradu (od 1925. pa do smrti 1955. godine predavač je na srednjoj glazbenoj školi i muzičkoj akademiji). Zbog toga, kao i zbog tadašnje političke situacije, primjer Slavenskog pokazuje koliko politika i mjesto školovanja i djelovanja mogu utjecati na poimanje, ali i karijeru samog skladatelja. S jedne strane, pojedini autori skloni su isticati njegovu prisutnost u inozemstvu, uzdižući ga kao skladateljsku osobnost europskih razmjera (praizvedba njegova Prvog gudačkog kvarteta na festivalu suvremene komorne glazbe u Donaueschingenu 1924. godine, ugovor s uglednom izdavačkom kućom Schott ili kratkotrajni boravak u Parizu samo su neki od detalja iz njegove biografije koji ga vežu uz europske glazbene centre). S druge strane, položaj se Slavenskog u ovdašnjoj glazbenoj sredini pokazuje problematičnim. Nakon ”zatišja” u izvođenju njegovih djela, šezdesetih se godina, osnivanjem Muzičkog biennala Zagreb, unekoliko mijenja horizont njihova motrenja, pa tako tadašnja mlada generacija skladatelja i muzikologa, zalažući se za Novu glazbu, u Slavenskome prepoznaje nekovrsna prethodnika vlastitih nastojanja. Devedesetih godina, kada se uslijed ojačanih nacionalnih osjećaja naglasak u recepciji Slavenskog u našim krajevima seli s njegovog stvaralaštva na pitanje “Čiji je on skladatelj?”, ponovno dolazi do svojevrsne stagnacije u izvođenju njegovih djela. Posljedice toga u određenoj se mjeri osjećaju i danas, zbog čega je jedino mjesto gdje je Slavenski ostao izvođenim skladateljem njegovo rodno Međimurje, odnosno Čakovec.
Iako se sam Slavenski htio ograditi od etiketiranja svojih glazbenih djela prema raznim političkim strujama i situacijama, to mu nije uvijek polazilo za rukom. Primjerice, s dolaskom nacionalsocijalizma njegova umjetnost u Njemačkoj postaje nepoželjnom. Njegov glavni izdavač Schott tada je odbio tiskanje Religiofonije zbog “internacionalnog obilježja” te ponajviše zbog stavka čiji je naslov Židovi. U Kraljevini Jugoslaviji ova je skladba pak naišla na osudu zbog posljednjeg stavka, koji tekstom zastupa ideju bratstva i slavi rad. Naslov stavka tada je promijenjen iz Pesma radu u Pesma životu pa se tako mogao shvatiti kao izraz “radnog čovjeka koji teži k višem i traži boga” (Rikard Schwarz), ako već nije izazivao kritike zbog “krajnje ljevičarske bezobzirnosti” (Miloje Milojević). S druge strane, u socijalističkoj Jugoslaviji problematičan je bio naslov djela u cjelini, koji je iz Religiofonija promijenjen u Simfonija Orijenta, a ideja djela protumačena je kao nadilaženje religijskih zabluda i prijelaz u socijalizam kao zadnji stadij evolucije čovjeka (Dušan Plavša).
No, bez obzira na ideološka pitanja, samim bi se slušanjem Štolcerovih kompozicija lako moglo zaključiti da je njihova najznačajnija crta doista posezanje za folklornom građom, koja je u razdoblju i prostoru u kojem je Slavenski djelovao nerijetko implicirala neku vrst nacionalnog stajališta. Međutim, folklorni prizvuk u njegovim djelima manje je rezultat povođenja za idejom nacionalnog, a više njegova osobnog interesa. Ovakav Štolcerov stav dobro opisuje njegov suvremenik Rikard Schwarz, nazivajući skladatelja “romantičarom po ukusu i instinktu”, ali u smislu njegova ”oduševljenja za Balkan, za orijentalni i specifični muzički neiskorišteni svijet balkanskog poluotoka koji ga je tajanstvenošću i svojim misticizmom moćno privlačio.” Odnosno, u njegovim je skladbama folklorni predložak prisutan tako da ne djeluje kao neko posebno sredstvo, već kao sastavni dio njegova prirodnog glazbenog izraza. Stoga se u kritičkim osvrtima o Slavenskom uloga folklora u njegovoj glazbi ponekad potiskivala u drugi plan, kako bi se naglasio njegov interes za istraživanjem novih zvukovnosti, inovativnost i suvremenost. No, Slavenski se nikada ne lišava folklornog izvora. Njegovo korištenje folklornih elemenata ne sastoji se od harmonizacije folklornih tema, odnosno uvrštavanja folklorne građe u tradicionalni slog, koji bi se mogao dijeliti na melodijski i harmonijski dio, nego mu ova građa postaje ishodištem za drukčiji slog, za glazbu koja nije sazdana melodijsko-harmonijski, nego se usmjeruje prema samome zvučanju. Slavenski ovo postiže uklanjanjem klasičnog motivsko-tematskog rada i stvaranjem svojevrsne zvukovne plohe građene od repetitivnih ritamskih i/ili melodijskih (folklornih) obrazaca, koja se, kako glazbeno vrijeme protječe, podebljava uvođenjem novih, bilo ostinatnih bilo ležećih elemenata.
Spomenuti način rada s materijalom prisutan je i u Religiofoniji (1934.), skladbi u kojoj Slavenski ponavljanjem, ostinatom i gradacijom stvara svojevrsne zvučne slike. Materijal koji se koristi ovisi o naslovima pojedinih stavaka, odnosno o dotičnoj religiji, pri čemu nije izravno preuzet iz postojeće obredne glazbe, nego svojim zvukom samo podsjeća na opći slušni dojam što ga obredna glazba pojedine religije ostavlja. Tako u prvom stavku, Pogani, solisti i zbor ponavljaju samo slog ha!, koji ne zvuči kao pjevanje, nego kao neartikulirano vikanje, čime se stvara atmosfera predcivilizacijske, predreligijske i predglazbene prvobitne ljudske zajednice. Osim naslova koji označava pojedine religije, svaki stavak ove skladbe ima i svoj glazbeni podnaslov; u slučaju prvog stavka posrijedi je naslov Musica ritmica. On upućuje na glazbu u kojoj gotovo i ne postoje određene tonske visine ni razvijena melodija – dominiraju ritam i boja glasa te dvije udaraljke (ksilofon i timpani, jedini instrumenti što se čuju u ovome stavku).
Drugi stavak, Židovi, podijeljen je u dva dijela. U prvome, instrumentalnom dijelu, dionica harfe ostinatno ponavlja karakterističan ljestvični niz. Postupno se uključuju drveni puhači, stvarajući instrumentacijsku i melodijsku gradaciju. U drugome dijelu najviše se ističe bariton solo, donoseći tekst molitve Kadiš, čije stihove povremeno prekida zbor. Cijeli stavak završava riječju Amen koja simbolizira završetak molitve. Podnaslov stavka je Musica coloristica, što se odnosi na suprotstavljanje različitih boja: boje solista i zbora, ali i na boje tradicionalnih židovskih instrumenata, ponajprije harfe, instrumenta što ga svira kralj David.
Sljedeći stavak nosi naslov Budisti – Musica architectonica. Sastoji se od nekoliko jasno odijeljenih dijelova, od kojih svaki predstavlja gradaciju u odnosu na prethodni. Prvi je dio instrumentalan, stvarajući ponešto stereotipnu zvučnu sliku istočne Azije. U ovome je stavku možda najviše razvidno Štolcerovo pomalo naivno razumijevanje religija. On ih, naime, više vezuje uz kulturu, krajolik i tradicijsku glazbu određene lokacije, imitirajući je npr. korištenjem penatatonike ili zvukom pojedinih instrumenata (ovdje su to čelesta, ksilofon, gong i flauta), nego uz samu vjeru. Nakon toga dolaze pravi religijski dijelovi (kao da se izvana ulazi u hram), u kojima se postupno stvara gradacija na temelju budističke mantre Om mani padme hum. Prvotno je iznosi bariton solo uz minimalnu pratnju, koja se od jednog tona postupno razvija i obogaćuje poprimajući konture melodije, što je tipičan primjer Štolcerova razvoja glazbene misli. Mantru zatim preuzimaju zbor i alt solo, uz već razvijenu melodiju, a postupno se uključuju i instrumenti. Naposljetku čitav zbor, kao u vjerskom zanosu, pjeva mantru uz bogatu instrumentalnu pratnju.
Četvrti stavak nosi naslov Kršćani – Musica melodica. Simboliku vjere ovog stavka Slavenski prikazuje uglazbljenjem teksta Kyrie eleison koristeći tehniku kanona u zboru i pritom oblikujući melodijske misli u starocrkvenim ljestvicama odnosno modusima. Peti stavak, Muslimani – Musica articulata, sastoji se od tri dijela. U prvome dijelu (Ezan) bogato ornamentirana dionica solista prikazuje mujezinov poziv na molitvu. Slijedi instrumentalni dio, Taksim, oblikovan poput improvizacije karakteristične za tursku i arapsku glazbu. Na to se nadovezuje posljednji dio, Ples derviša, u kojemu se ističe ponavljanje riječi Hu, koja znači On, a odnosi se na Alaha.
Za razliku od prethodnih, šesti stavak, naslovljen Muzika – Musica dinamica, slobodnije je pisan budući da se skladatelj ovdje nije morao pridržavati pravila kako valja prikazati određenu religiju. No, bez obzira na to, i u ovome je stavku zamjetan njegov karakterističan način razvijanja glazbenog materijala, koji se ne temelji na načelu tematsko-motivskog rada u klasičnom smislu, već na postupnoj gradaciji manjih zaokruženih glazbenih misli. Posebnost je ovoga stavka u tome što u njemu ne nastupa ljudski glas, što formalno i slušno zaokružuje kompoziciju čiji se vrhunac nalazi u posljednjem stavku.
Sedmi je stavak, Rad – Musica harmonica, jedini u kojemu Slavenski koristi svoj jezik. Bez obzira na razne konotacije što ih je ovaj stavak dobivao ovisno o političkim okolnostima, u glazbenom je smislu riječ o svojevrsnoj završnici Misterija, odnosno kompozicije koja završava jasnim, odrješitim i uzvišenim stavkom u svijetlom i stabilnom C-duru, predstavljajući tako svojevrstan izvor u koji utječu sve religije.
Ideja o velikom djelu, u kojemu bi se ozbiljile težnje prema mističnom, univerzalnom i svetom, Slavenskoga je zaokupljala još od rane mladosti. Premda skladatelj ovo djelo, nazivajući ga Misterijem, nikada nije realizirao, pronađene su odgovarajuće skice koje upućuju na pojedine dijelove, od koji su se neki kasnije razvijali u samostalne kompozicije. Misterij je utoliko ishodištem i Religiofonije i Chaosa. Orkestralna skladba Chaos dovršena je 1932. godine. Obilježjem je i ovoga djela, u izvedbi kojega uz veliki orkestar sudjeluju i orgulje, orijentacija na zvučanje udružena s gestom bujanja ili napredovanja zvuka, odnosno postupne gradacije. U Chaosu ova je crta čak naglašenija nego u Religiofoniji. Instrumentalni slojevi i ovdje su oblikovani tehnikom ostinata koji, zbog gustoće orkestracije, nakon stanovita vremena počinju poprimati obilježja zvučne plohe. Nad njom se, doduše, pojavljuje i prepoznatljiviji tematski materijal, no on se nikada ne razvija, nego se pojavljuje ili kao svojevrstan ornament ili s vremenom urasta u zvučnu plohu, čime je dodatno ojačava, stapa se s njom i tako nestaje. Čak ni tema, inače folklornog prizvuka, ne dolazi tako do nekog samoostvarenja, već se utapa u moru zvučanja.
Ideja kaosa u skladbi se pojavljuje dvojako: s jedne strane kretanjem u domeni tonske sveukupnosti, tj. kromatskog totala, a s druge strane utjelovljena u metafizičkoj koncepciji kozmogonije (ishodištem koje je već spomenut Štolcerov nacrt Misterija). Djelo upravo u ovoj drugoj dimenziji predstavlja svojevrstan prijestup, iznevjeravajući temeljni moment kozmogonije, hod od kaosa ka uređenu kozmosu, budući da kaotičnost tijekom skladbe neprestano jača, trijumfirajući završnim akordom. Na završetku se, naime, glazbeni materijal pojavljuje u svom najkaotičnijem stanju, stanju tonske sveukupnosti – kromatskom totalu.
Misao o tome da biografije, stilske i kulturno-političke analize često ostavljaju po strani slušanje, i samome je Slavenskom bila bliska, kada je o svojoj Religiofoniji rekao sljedeće: ”Bez obzira na ono što bi se o njoj moglo reći – ja znam da je ona jedno monumentalno djelo. A i svi mi, bez obzira na dnevni kurs, na muzičku politiku, znamo vrlo dobro između sebe ko šta vredi. Zar ne?’

Vedran Lesar, 4. g. intergriranog studija muzikologije (MA)
Helena Skljarov, 5. g. intergriranog studija muzikologije (MA)
Jelena Sviben, 5. g. intergriranog studija muzikologije (MA)
MENTOR: Dalibor Davidović, izv. prof. dr.sc. (MA)

MATIJA FORTUNA
Matija Fortuna rođen je 06.12.1985. godine u Koprivnici. Godine 2001. maturirao je na odsjeku za tamburu u Glazbenoj školi Alberta Štrige u Križevcima, kao prvi maturant u povijesti Hrvatske na tom instrumentu. Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je u rujnu 2009. godine na studiju Glazbene teorije pod mentorstvom profesora Berislava Šipuša. U listopadu 2011. godine diplomirao je i Orkestralno dirigiranje u klasi profesora Vjekoslava Šuteja i Uroša Lajovica. Dobitnik je «Top stipendije» za akademsku godinu 2010/2011. U okviru Erasmus programa za razmjenu studenata, 5. godinu studija dirigiranja proveo je na Akademiji za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču. Matija živi u Beču gdje je u lipnju 2013. godine završio poslijediplomski studiju dirigiranja na Akademiji za glazbu i primijenjenu umjetnost, u klasi profesora Uroša Lajovica. Operno dirigiranje učio je kod profesora Konrada Leitnera, opernu korepeticiju kod profesora Mariusa Burkerta, a studirao je i na postdiplomskom studiju klavira, komorne glazbe i „lieda“ u klasi profesorice Roswithe Heintze.
Za vrijeme postdiplomskog studija u Beču imao je priliku raditi s dva velika svjetska dirigenta (Bertrand de Billy i Fabio Luisi), te su ga obojica odabrala da dirigira orkestrom «Pro arte» na završnim koncertima dirigentske klase u Beču. 31. siječnja 2013. dirigirao je uvertiru Egmont Ludwiga van Beethovena, a 24. lipnja 2013. godine dirigirao je Čarobnjakov učenik Paula Dukasa.
U listopadu 2015. godine Matija Fortuna bio je polufinalist međunarodnog dirigentskog natjecanja «Lovro von Matačić», a za nagradu je dobio koncert sa Varaždinskim komornim orkestrom u sljedećoj sezoni.
Od prosinca 2015. godine Matija je zaposlen na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, kao asistent na Odsjeku za dirigiranje.
U studenom 2015. godine Matija je asistirao maestru Villi Matvejeffu u pripremi opere «Andrea Chenier» Umberta Giordana. U lipnju 2016. dirigirat će dvije predstave.
U srpnju i kolovozu 2015. godine Matija Fortuna asistirao je maestru Georgu Fritzschu na austrijskom opernom festivalu «JOPERA» u pripremi opere «Der Freischütz» Carl Marie von Webera.
U svibnju 2015. godine asistirao je maestru Mladenu Tarbuku u projektu «Ljubav i zloba» Vatroslava Lisinskog, sa zborom i simfonijskim orkestrom HRT-a.
U studenom 2014. dirigirao je i pripremio operu «Der Freischütz» Carl Marie von Webera, kao i rock-operu «Black rider» Toma Waitsa u suradnji s Odsjekom za glazbeni teatar na Muzičkoj akademiji u Beču.
U travnju 2013. godine, u istoj suradnji, dirigirao je operu «Mavra» i balet «Pulcinella» Igora Stravinskog.
U svibnju 2012. godine pripremio je i dirigirao operu «Der Schauspieldirektor» Wolfganga Amadeusa Mozarta, također u suradnji s Odsjekom za glazbeni teatar na Muzičkoj akademiji u Beču.
Matija Fortuna sudjelovao je na raznim dirigentskim seminarima u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima valja istaknuti seminare u Moskvi s poznatim ruskim dirigentom i pedagogom Yurijem Simonovim, gdje je imao priliku dirigirati Moskovskom Filharmonijom (2013. i 2014. godine).
Usavršavao se kod mnogih uvaženih dirigentskih pedagoga: Nicolas Pasquet, Colin Metters, Georg Fritzsch, Mark Heron, Clark Rundell, Ralf Weikert, Gianluigi Gelmetti, David Reiland, Alun Francis, Karolos Trikolidis, Stephen Cleobury, Gerald Wirth i dr.
U razdoblju od 2009. do 2011. godine bio je dirigent Oratorijskog zbora Crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci s kojim je ostvario brojne koncerte u Hrvatskoj i inozemstvu. U tom razdoblju bio je i dirigent Tamburaškog orkestra Glazbene škole Alberta Štrige. U travnju 2009. godine s istim je orkestrom osvojio prvu nagradu na Državnom natjecanju orkestara srednjih glazbenih škola u organizaciji HDGPP-a u Dubrovniku, te ostvario nastup na završnom koncertu. Osvojio je i prvu nagradu s pohvalom („cum laude“) na Europskom natjecanju orkestara u Neerpeltu (Belgija). Komorni sastav tambura pod Matijinim mentorstvom osvojio je također prvu nagradu na natjecanju komornih sastava srednjih glazbenih škola, u organizaciji HDGPP-a. Iste je godine primio nagradu Agencije za odgoj i obrazovanje za izvrsne rezultate u radu s učenicima.

ZBOR I ORKESTAR MUZIČKE AKADEMIJE
Djelujući od osnutka Muzičke akademije 1921. godine, Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu okupljaju studente svih odsjeka i studijskih godina te su njezini reprezentativni ansambli. Okušavajući se u stilski raznolikom i složenom repertoaru, Zborom i Simfonijskim orkestrom ravnali su dirigenti poput Nikše Bareze, Igora Kuljerića, Zorana Juranića, Vladimira Kranjčevića, Uroša Lajovica, Milana Horvata, Igora Gjadrova, Pavla Dešpalja, Aleksandra Kalajdžića, Aluna Francisa, Mladena Tarbuka i drugih. Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije publici se redovito predstavljaju interpretativno zahtjevnim djelima, poput Bachove Muke po Ivanu, Brahmsova Njemačkog rekvijema, Mendelssohnovih oratorija Ilija i Pavao, Mahlerove Druge simfonije, Beethovenove Devete simfonije, Mozartova Rekvijema, Orffovih Carmina Burana, Istarskih freski Borisa Papandopula, dramatskog oratorija Ivana Orleanska na lomači Arthura Honeggera, Mahlerove Osme simfonije, Brittenova Ratnog rekvijema, itd. Uz Zbor i Simfonijski orkestar Muzičke akademije, solisti pjevačkog odsjeka u posljednjih su pet godina ostvarili velike operne projekte, kao što su Ljubavni napitak Gaetana Donizettija u koprodukciji s Gradskim kazalištem Komedija. U suradnji sa studentima i mentorima Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta realizirane su scenske izvedbe opera Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva, Carmen Georgesa Bizeta, Slavuj Igora Stravinskog te praizvedba opere Madame Buffault Borisa Papandopula u režiji naših vrhunskih redatelja Dore Ruždjak Podolski, Borne Baletića i Krešimira Dolenčića. Potaknuta visokom razinom izvođenja Simfonijskog orkestra i mješovitog zbora, Muzička akademija u Zagrebu, u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, od 2001. godine organizira Akademski ciklus u kojemu nastupaju isključivo ansambli Muzičke akademije.

Četvrtak, 12.5.2016.
Centar za kulturu u 20,00 sati
VEČER LAUREATA
Tomislav Oliver
Complex Poetry (Kompleksna poezija)

ANSAMBL CANTUS
Berislav Šipuš, dirigent

Tomislav Oliver (Zagreb, 1987.) diplomirao je muzikologiju (2009.), a zatim i kompoziciju u razredu profesora Marka Ruždjaka (2011.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je stipendist Rotary Cluba Zagreb, a 2010. primao je stimulaciju fonda Rudolf i Margita Matz Hrvatskog društva skladatelja, za poticanje stvaralaštva mladih skladatelja. Za skladbu Obsidienne za komorni orkestar primio je 2011. godine Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, a osim u sezoni Cantus Ansambla, skladba je iste godine izvedena i na festivalu Unicum u Ljubljani te na 47. Glazbenoj tribini u Opatiji. Godine 2012. za istu je skladbu primio nagradu Stjepan Šulek. Autor je skladbi za solističke instrumente, komorne ansamble, instrumente i elektroniku te simfonijski orkestar. Usavršavao se na radionicama Međunarodne ljetne akademije Prag – Wien – Budapest, pod vodstvom Nigela Osbornea i Michaela Wendeberga (gdje je osvojio nagradu za skladbu III: Dancers to a Discordant System) te na skladateljskom seminaru International Week u Ljubljani, pod vodstvom Klausa Agera i Gyula Feketea. Od 2011. zaposlen je kao asistent na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

ANSAMBL CANTUS
Započevši s djelovanjem 2001., u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, Cantus Ansambl nastavio se razvijati kao visokokvalitetni ansambl za suvremenu glazbu, izvodeći samo ono što je i u međunarodnom kontekstu najbolje od najboljeg i najnovije od najnovijeg. Iz tog je razloga Cantus Ansambl sve do danas uspio zadržati ulogu predvodnika, ali i najaktivnijeg sudionika novoglazbene (hrvatske, regionalne, ali i međunarodne) scene. Istodobno je odlučio proširiti repertoar sve do početaka Novoga zvuka Stravinskog i Hindemitha, kako bi svojoj publici nadoknadio neke propuštene partiture. Od sezone 2006./2007. domaćin je vlastitog koncertnog ciklusa Cantus&Lisinski koji je postao živo sjecište ljubitelja glazbe. U suradnji s nizozemskom zakladom Gaudeamus, festivalom Gaudeamus Musik Week i Hrvatskom glazbenom mladeži održavao je radionice za mlade dirigente i skladatelje u Međunarodnom kulturnom centru u Grožnjanu, a sudjelovao je i u projektu Re: New Music te New Music: New Audience, u suradnji sa studentima Odsjeka za animirani film i nove medije ALU, te Muzičkim salonom SC-a. Gostovanje ansambla u Švedskoj 2006., u sklopu međunarodnog projekta Musical Links te „put oko svijeta“ koji je Cantus Ansambl odveo u Peking i Toronto, gdje je uspješno predstavio desetak partitura hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća, utrli su put međunarodnim suradnjama. Ansambl je u 2008. proglašen službenim ansamblom Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM). U sezoni 2009./2010. održao je uspješan koncert u sklopu festivala BEMUS u Beogradu i prvi put gostovao u Velikoj Britaniji, na festivalu Sounds New u Canterburyju, a u sezoni 2010./2011. u koncertnom ciklusu pariškoga kompleksa Dôme des Invalides, u dvorani Tonhalle Düsseldorf, na festivalu Ensemblia u Mönchengladbachu te kao gost Centra “Paul Klee”u Bernu. Godine 2012. Cantus Ansambl je nastupio u sklopu jednog od najvećih svjetskih glazbenih festivala – Svibanjskog festivala kineskog Nacionalnog centra za izvedbene umjetnosti (NCPA May Music Festival). Za koncert u sklopu 58. splitskog ljeta 2012. Cantus Ansambl nagrađen je nagradom “Judita” koju dodjeljuje Slobodna Dalmacija. Nakon gostovanja na festivalu Culturescapes u Švicarskoj, te nastupa na Kogojevim danima u Sloveniji, ansambl je u studenom 2014. gostovao u Kanadi, gdje je na koncertima u Torontu, Ottawi, Montrealu i Kitcheneru predstavio glazbu 14 hrvatskih skladatelja.

Berislav Šipuš, dirigent, skladatelj. Usporedo sa studijem povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je i diplomirao kompoziciju (1987.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Stanka Horvata. U kompoziciji se usavršavao kod Gilberta Bosca u Udinama (1986.) te François–Bernarda Machea i Iannisa Xenakisa u Parizu (1987.).
Dirigiranje je usavršavao kod Vladimira Kranjčevića, Željka Brkanovića, Krešimira Šipuša i Milana Horvata.
Od 1979.–1982. stalni je pijanist–korepetitor Baleta HNK u Zagrebu, od 1987.–1989. nastavnik teorije glazbe na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu, od 1988.–1989. je pijanist–korepetitor u Bermuda Civic Ballet, a 1989. producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. 1989. započinje suradnju s Teatro alla Scala u Milanu, gdje je pijanist–korepetitor u Baletu (1989.– 1999.), dirigent orkestra u produkcijama Baleta (1997.–1999.), pijanist–korepetitor i asistent dirigentima u Operi (1999.–2001.). Istodobno je aktivan i u Zagrebu, osobito na Muzičkoj akademiji, gdje je predavač teorijskih predmeta (1988.–1989.), od 2008. docent, od 2005. izvanredni, a od 2009. redovni profesor na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju. Također je producent Muzičkog biennala Zagreb (1987. i 1989.) i umjetnički direktor (od 1997. do 2011.).
Od 2001. do 2005. bio je ravnatelj Zagrebačke filharmonije i umjetnički voditelj ansambla Cantus. Od 2012. godine počasni je umjetnički voditelj tog ansambla. Od godine 2007. voditelj je i prvi dirigent Hrvatskog komornog orkestra. Bio je umjetnički direktor Osorskih glazbenih večeri (od 2009. do 2011.) te predsjednik–volonter Hrvatske glazbene mladeži. Od prosinca 2011. zamjenik je ministrice kulture Republike Hrvatske, od travnja 2015. do siječnja 2016. ministar.
Član je Hrvatskog društva skladatelja, a od svibnja 2012. i član suradnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU.

Dosadašnji dobitnici nagrade Josip Štolcer Slavenski

1970. Boris Papandopulo, Stanko Horvat, Vladimir Krpan
1971. Stanko Horvat, Pavica Gvozdić
1972. Branko Sakač, Zagrebački kvartet
1973. Igor Kuljerić, Mladen Bašić
1974. Natko Devčić, Josip Klima
1975. Milko Kelemen, Franjo Paulik
1976. Milo Cipra,Nikša Bareza, Miljenko Prohaska
1977. Marko Ruždjak, Noni Žunec
1978. Ruben Radica, Vladimir Kranjčević, Arsen Dedić
1979. Frano Parać, Milan Horvat, Gaby Novak, Boško Petrović
1980. Slavko Zlatić, Zagrebački solisti, Ozren Depolo
1981. Stjepan Šulek, Vladimir Ruždjak, Ivo Robić
1982. Željko Brkanović, Branka Beretovac, Stjepan Mihaljinec
1983. Ivan Brkanović, Lovro Matačić, Drago Diklić
1984. Anđelko Klobučar, Kazalište “Komedija”, Zvonko Špišić
1985. Davorin Kempf, Baletni ansambl HNK Zagreb, Alfi Kabiljo
1986. Bruno Bjelinski, Tonko Ninić, Drago Mlinarec
1987. Igor Kuljerić, ansambl Opere HNK Zagreb, Pero Gotovac
1988. Krešimir Fribec, Ruža Pospiš-Baldani, Mario Kinel
1989. Ivo Maček, Pavle Dešpalj
1990. Stanko Horvat, Udaraljkaški ansambl “SUPERCUSSION”
1991. Ruben Radica, Gudački kvartet “KLIMA”
1992. Zoran Juranić, Opera HNK OSIJEK
1993. Milko Kelemen, Miro Belamarić, Dunja Vejzović
1994. Petar Bergamo, Maja Dešpalj-Begović
1995. Berislav Šipuš, Zagrebački gitarski trio
1996. Igor Kuljerić
1997. Ivo Maček
1998. Tomislav Uhlik
1999. Zoran Juranić
2000. Frano Parać
2001. Mladen Tarbuk
2002. Miroslav Miletić
2003. Dubravko Detoni
2004. Frano Đurović
2005. Olja Jelaska
2006. Josip Magdić
2007. Anđelko Igrec
2008. Krešimir Seletković
2009. Mladen Tarbuk
2010. Dalibor Bukvić
2011. Srđan Dedić
2012. Mladen Tarbuk
2013. Mirela Ivičević
2014. Mladen Tarbuk
2015. Tomislav Oliver

TOMISLAV OLIVERTomislav Oliver