Na pitanje tko uništava likovnu struku u Zagrebu i Hrvatskoj teško je dati jednoznačan odgovor, no ponekad se čini kao da to rade – i sami umjetnici, oni rijetki privilegirani, koji su se iz nekog neshvatljivog nedostatka profesionalne solidarnosti – okrenuli protiv vlastitih kolega!
Krešimira Gojanović
Ovaj problem nije od jučer, i zagrebački likovni umjetnici puno su puta pokušavali upozoriti i javnost, ali i kulturne institucije da se neke posve nezdrave stvari dešavaju u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu u posljednjih 6 – 7 godina, no očito je da se nitko oko ovoga nije zabrinuo, pa se iste problematične pojave nastavljaju dešavati i dalje. No krenimo redom. Prije svega je veliki problem kada za ravnatelje u neku strukovnu umjetničku udrugu uporno i uporno dolaze ljudi, koji umjetnike uopće ne razumiju, koji nikad nisu imali iskustvo rada po umjetničkim udrugama, i koji, na kraju krajeva, ne razumiju ni osnovne postavke te struke, sa kojom se likovni umjetnici u Hrvatskoj bave, i onda će to naravno uvijek rezultirati sa raznim oblicima neprofesionalizma, amaterizma, nereda i velikog nezadovoljstva među samim umjetnicima, o kojemu smo također ovih dana mogli čitati i na Facebook-u.
Ove godine napr. u Zagrebu, likovni umjetnici i članovi HDLU-a izgubili su i svoju tradicionalnu ljetnu likovnu koloniju na Strossmayerovom šetalištu, zato jer prema neslužbenim informacijama, Turistička zajednica Grada Zagreba nije prihvatila projekt te kolonije od strane HDLU-a, i tako će jedna zanimljiva likovna manifestacija, koja se održavala čak šest godina za redom preko čitavog ljeta u Zagrebu, ove godine ipak biti ugašena, a likovni umjetnici ostati će bez još jednog mjesta u gradu gdje bi mogli prezentirati svoj rad, nakon što su već početkom godine izgubili i galeriju Karas.
Naravno, u oba ova slučaja možemo reći da je HDLU sam sebi kriv, i na toj Stross koloniji Uprava HDLU-a napravila je u prošlosti neke loše stvari, vezano uz netransparentnost u financijama pred svojim vlastitim članovima ! – a zatim vezano i uz to što su se na koloniji zadnjih godina kao voditelji zapošljavali i ljudi, koji blage veze nisu imali ni sa udrugom HDLU, ni sa likovnom strukom, ni sa likovnim kolonijama, ali je moguće da su bili ” podobni ” trenutnoj upravi udruge HDLU.
Iritantno je opet da će najviše u svemu ipak ispaštati oni likovni umjetnici, koji su sve ove godine vrijedno i pošteno na toj zagrebačkoj koloniji stvarali i zabavljali svojim raznolikim kreativnim radionicama i građane i turiste, i iznad svega je još iritantno što nikoga u Gradu za ovaj gubitak likovnih umjetnika naprosto kao da nije briga. Svi samo upiru oči u neke ” velike investicije ”, maglovita obećanja u stilu ” kad na vrbi rodi grožđe ”, raskopavaju se stare ulice u centru grada pred samu turističku sezonu – lokali propadaju, galerije se zatvaraju, umjetnici se izbacuju na cestu, ali eto, svijet se i dalje vrti: novine su nam prepune Političara i od njih, izgleda, kao da nitko drugi ne može doći na red sa svojim realnim ljudskim i građanskim problemima.
U moru puno težih problema koji ovih dana muče naše građane, problemi zagrebačkih likovnih umjetnika mogu se činiti beznačajni, no tu se ipak radi o par tisuća ljudi, učlanjenih u razne strukovne likovne udruge, kao i o velikom broju umjetnika izvan bilo kakvih udruga, koji danas polako i sustavno sa svih strana bivaju blokirani i onemogućavani u svom radu. Prije svega tu moramo upozoriti i na iznimno težak položaj samostalnih likovnih umjetnika: od svih umjetničkih struka, jedino profesionalni likovni umjetnici nisu plaćeni za svoj rad i nastupe, odnosno, na svojim izložbama koje priređuju kao kulturna događanja u različitim državnim i od države dotiranim galerijama, likovni umjetnici rade – potpuno besplatno ! Da, dobro ste čuli: glumci su plaćeni za svoje nastupe u svojim predstavama, književnici su plaćeni i honorirani kad izdaju svoje knjige, plesači u kazalištima imaju plaće, muzičari su plaćeni za svoje koncerte, novinari za svoje članke, kustosi su plaćeni po galerijama, po državnim galerijama i muzejima uredno su plaćeni i portiri i čistačice, svi dakle, osim školovanog likovnog umjetnika, od kojega se očekuje da radi – besplatno !
Da stvar bude gora, mnogim mladim likovnim umjetnicima danas kad izađu sa svojih akademija, otežan je i rad na tržištu, jer Država od njih očekuje da otvaraju obrte kako bi mogli legalno prodavati svoja djela, i u ovom izjednačavanju umjetnika i obrtnika, totalno nerazumijevanje i nezainteresiranost za probleme pokazuju podjednako i fino uhljebljeni profesori na likovnim akademijama i predsjednici / ravnatelji raznih strukovnih udruga i brojne nadležne kulturne institucije, kao po svemu sudeći – i dio javnosti, jer se svako malo pojavljuju razni zabrinuti ” kulturni analitičari ”, koji će ” dušebrižno ” upozoriti javnost kako su umjetnici nepotrebni Hrvatskoj i valjda kao neki ” Paraziti na proračunu ”, no pri tom nitko nikada neće pitati te iste likovne umjetnike – kako oni danas uopće uspjevaju preživjeti, kad im se u Hrvatskoj postepeno zatvaraju sva vrata, kao i sve mogućnosti da se bave svojom strukom, za koju su se i školovali ?
Neki će reći da u Hrvatskoj ionako ima previše umjetnika i da to sve treba ukinuti, odnosno ” staviti na tržište ”, što je savjet za razmatranje, u slučaju kad bi kod nas uopće i postojalo bilo kakvo pažnje vrijedno ” tržište ” ! Naime, kad su likovni umjetnici u pitanju, tu se mora reći da je ova struka već godinama u nas živjela u groznim, potplaćenim i gotovo ropskim uvjetima rada, na način da su im brojne prodajne galerije po godinu i više dana znale kasniti sa honorarima za prodana djela, ako bi u današnjoj recesiji uopće nešto i uspjele prodati, jer je umjetničko djelo postalo luksuz, a obezvrijeđena srednja klasa više nema novaca da kupuje umjetnost, budući da se mora boriti za golo preživljavanje.
I dok naši Političari troše novac na preskupe i luksuzne automobile, bez imalo stida pred javnošću koja ih gleda, hrvatski likovni umjetnik od prvih dana svoga školovanja prolazi svojevrsnu Golgotu…….njegovi profesori na umjetničkim akademijama u pravilu mu uopće neće reći kakvo je pravo stanje ” na terenu ” – jer kad bi profesori na likovnim akademijama to pošteno rekli, onda im se na umjetničke akademije nitko više ne bi ni upisivao, pa bi uskoro i sami bili prisiljeni otići na Burzu rada. Iz tog razloga onda svi ” mudro ” guraju stvari pod tepih i prave se da je sve u redu, a najveće posljedice takvog ignorantskog ponašanja trpe danas upravo oni najranjiviji: mladi likovni umjetnici na početku svoje karijere, koji izlaze sa raznih umjetničkh akademija po Hrvatskoj.
Upravo i tu leži jedan od glavnih problema: danas svaki veći grad u Hrvatskoj ima neku umjetničku akademiju ili umjetničku školu i svake godine iz tih institucija izlazi sve veći broj umjetnika, a sve više i više profesora na tim akademijama se uhljebljuje, pa onda logično, moraju primati i više studenata i proizvoditi sve više i više – budućih gladnih umjetnika. Posla po školama nema, jer je kod nas već odavno satnica likovnog odgoja spala ispod svih razina kreativnog odgoja, kakav je napr. uobičajen u razvijenim europskim državama. Tada umjetnicima samo ostaje jedna mogućnost, a to je da krenu na put profesionalnih umjetnika i upišu se u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, koja se kroz godine za mnoge starije generacije profesionalnih likovnih umjetnika pokazala kao jedna velika prevara i svojevrsni simbolički ” zatvor za umjetnike ”. Jer zaista, nitko danas nije manje slobodan od – tzv. ” slobodnog umjetnika ” !!
Jer kako drugačije da mi objasnimo jednu više-desetljetnu, sveopću Muklu Šutnju hrvatskih likovnih umjetnika, kada su u pitanju njihovi profesionalni problemi – kako drugačije to objasniti, nego upravo sa izuzetno zloćudnim i posve nepoticajnim utjecajem nekih strukovnih udruga na likovnu umjetnost u Hrvatskoj ??
Kada je u pitanju onaj tamo HDLU, ta udruga ama baš nikakve strategije nema kako da pomogne likovnim umjetnicima u njihovoj struci, nego se bave posve drugim stvarima, pa se u zadnje vrijeme iz Društva likovnih umjetnika polako i sve više pretvaraju u Društvo etnologa, ali i društvo Plesača i koreografa…….da nije žalosno, bilo bi smiješno: najveća strukovna udruga u kulturi koja dobija goleme dotacije od Ministarstva kulture i od Grada Zagreba – uprkos i golemim dugovima koje stalno vuku za sobom ! – ovih dana, kao i svih prijašnjih godina, izbacuje zagrebačke likovne umjetnike sa Zagrebačkog salona u pripremi, a uopće nisu zagrebačko društvo, nego se predstavljaju kao tzv. ” krovni ” HDLU – i o ovome smo također ovih dana mogli čitati na Facebook-u.
HZSU, pak, koji ” udomaljava ” mlade umjetnike, dajući im Status samostalnih umjetnika, već 20 godina svojim članovima ne želi reći – na šta se točno troše njihove članarine ??? Veliki je to novac: umjetnik koji, na primjer, svoju članarinu plaća i u HDLU i u HZSU mora svake godine od usta odvojiti 500 kuna, no kad želi pitati na šta se te članarine troše u njegovim udrugama, morate znati da je postavljanje ovog pitanja gotovo najveći zločin, koji može napraviti likovni umjetnik u svojim strukovnim udrugama, zbog čega će ga osuditi razni ” Časni sudovi ” i kojekakvi ” Upravni i Nadzorni odbori ” – u najboljoj maniri iz onih nekih starih vremena, po sibirskim tajgama i logorima……
Mi smo kao ” izašli iz komunizma ”, ali u brojnim stvarima se još nismo pomaknuli ni za milimetar, kad razni ” Komesari ” domaćem umjetniku i intelektualcu u nekim likovnim udrugama brane slobodan govor ! Umjetnicima se prijeti sa sudovima i raznim ” sankcijama ” kada oni, po mišljenju neke Uprave – ” previše pitaju ”, pa u tom smislu, nikako nije pravedno kada neki novinari danas pišu da su baš svi likovni umjetnici ‘ društveni paraziti ‘. Jer definitivno nisu svi, nego su to samo neki, tzv. privilegirana manjina u nekim strukovnim udrugama, uglavnom ljudi većinom zaposleni na fakultetima sa redovnim državnim plaćama, ali uz to još često puta vole raditi i na autorske ugovore sa poreznim olakšicama, namjenjene profesionalnim umjetnicima, i onda tako, uprkos i velikoj državnoj plaći, uzimaju kruh iz usta upravo – samostalnim umjetnicima.
I nepravedno je što će u ovoj državi uvijek svi zagalamiti na Samostalnog umjetnika, pod ama baš svakom vlašću koja nam se do sada izredala – ali zanimljivo je da nitko neće uperiti pogled u one malobrojne i privilegirane, i njih nikad nitko neće pitati za ” porijeklo imovine ”, nego će za porijeklo imovine pitati obespravljenog domaćeg umjetnika u mučkom, prekarnom radu.
Dakle, na pitanje – tko točno uništava likovnu struku u Hrvatskoj, možemo samo reći: to radi privilegirana manjina onih ” umjetnika ” u sprezi sa nekim birokratima, koji na državnim plaćama i te kako sebi znaju naplatiti svoj rad, dok pravi likovni umjetnik pod njihovim jarmom besplatno radi svoje izložbe, na koje se onda dolaze naslikavati razni Političari i ” elita ”, a likovni umjetnik tu uvijek iznova ostaje zadnja karika u hranidbenom lancu.
Pa ima li onda uopće ikakve nade za našu likovnu struku u Hrvatskoj ? Ima nade. Ako hrvatski likovni umjetnik skupi snage da jasno i glasno progovori o svim ovim anomalijama u svojoj struci, bez straha od toga da će biti ” izopćen ”, jer mi kao struka već jesmo ” izopćeni ”, na dnu svih imovinskih cenzusa, godinama smo stvarali u nemogućim uvjetima, na nikakvom tržištu, a na našoj grbači svi živi su profitirali: dobro uhljebljeni profesori na akademijama, kustosi po državnim galerijma, razne državne komisije, razni ” savjetnici ministara ”, galeristi svi mogući – predsjednici i šefovi strukovnih udruga – svi su oni bili dobro plaćeni na svojim pozicijama, gdje se iskorištavao prekarni rad hrvatskoog likovnog umjetnika, kao na nekom imaginarnom Balu Vampira, a paradoksalno, onaj koji je tu trebao biti najvažniji – upravo likovni umjetnik ! – po svom položaju ostao je na kraju kolone, zgažen od svih.
Ima li nade za nas ? Ima nade samo u slučaju ako ne budemo padali poniženi, pokradeni i prevareni, nego skupimo snage da uprkos današnjem teškom socijalnom položaju likovnih umjetnika, ostanemo čvrsti, i jasno, hrabro progovorimo o tome kakav je stvarni položaj likovnih umjetnika u Hrvatskoj, i posebno da pokažemo jaku samosvijest upravo onda kad nas krenu napadati da smo mi ” slobodni umjetnici ” valjda krivi za propast ove države…. Tada jasno moramo reći: NE – mi nismo upropaštavali ovu državu, ali ova Država definitivno jeste uništavala svoje umjetnike – da bi njezini birokrati bolje živjeli preko muke i truda obespravljenih Kreativaca.
