Irena Gayatri Horvat: Kreposti i mane

image001Što podrazumijevamo pod krepostima, a što pod manama?

Imaju li one danas jasnu granicu ili je „krepost“ danas postala arhaičan pojam koji nas asocira na davna, srednjevjekovna vremena kada se javno „moraliziralo“, uzimajući upravo kreposti i njihove suprotnosti – mane kao „alate“ odgoja, nerijetko stoga prisutne na mjestima prosvjetljenja i nauka – u crkvama. Stoga se odabir vugrovečke crkve sv. Mihaela arkanđela iz 13.st., tj. njezinog interijera Ireni Gayatri Horvat činio idealnim mjestom za umjetničku intervenciju likovno-glazbenim događajem kojim će približiti negdašnju potrebu srednjevjekovnog čovjeka za takvom vrstom predstavljanja koje u sebi nije imalo samo dekorativnu svrhu, već je bio i dragocjeno edukativno sredstvo od koristi cijeloj zajednici.

Kreposti su stalna raspoloženja razuma i volje koja ravnaju našim činima. Danas rijetko korištena, krepost u nazivu ima svoj ekvivalent u pojmu vrlina, a zadržana je u kršćanskim moralnim dogmama. To „stabilno raspoloženje za činjenje dobra“ ima svoja tri očitovanja koja proizlaze iz čvrstog odnosa s Bogom. To su bogoslovne kreposti: ljubav, vjera i ufanje koje se temelje na Božjem daru. One uređuju naš odnos prema Bogu i posebno nas povezuju s Njime. Vjera – kao sudioništvo u božanskoj istini kojom čovjek cijelog sebe slobodno predaje Bogu. Ufanje – kao pouzdanje u Kristova obećanja, posljedica Božje pomoći nama, teologalna je krepost prema kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom. A Ljubav je najveća krepost. To je sudioništvo u Duhu Svetom. Nju je Isus proglasio novom zapovjedi, njome Boga ljubimo iznad svega, a bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu. Ove tri kreposti oživljavaju i prožimaju sve naše djelovanje. A četiri su stožerne ili kardinalne kreposti: Razboritost koja upućuje praktički razum da razlikuje istinsko dobro i bira sredstva da ga izvrši; Pravednost kao postojana i čvrsta davanja Bogu i ljudima onoga što im pripada; Jakost koja u poteškoćama osigurava postojanost i snagu u traganju za dobrom i Umjerenost koja obuzdava naslade i osposobljava nas za ravnotežu u upotrebi materijalnih stvari i osigurava vladanje voljom nad nagonima. No te kvalitete evidentne u svojim učincima: snazi duha, čvrstoći stavova, staloženosti, koordiniranosti razuma i volje, upravljanju strastima imaju, nažalost i svoje suprotnosti – mane. I kao što po krepostima čovjek gospodari sobom u slobodi čineći dobro, slabosti nama gospodare nagoneći nas na da činimo loše. Kao što Ljubav natkriljuje sve kreposti, tako iz njezina nedostatka nastaju sve mane. Najopasnija i zasigurno najstarija mana jest Oholost. Kao nedostatak ljubavi, bila je glavnom odlikom Lucifera koja ga je i stajala pada, nastala u njegovom nastojanju da se uzdigne iznad Boga Oca. U Gayatrinim prikazima slijede ju Zavist, Pohlepa, Bludnost, Očaj, Malodušnost i Ludost. U likovnim prikazima kreposti i mane nerijetko su prikazivane kao suprotnosti ljudske osobnosti – crno i bijelo, dobro i zlo, Božje i vražje. Naglašene određenim vizualnim atributima, tj. znakovima i simbolima. Bile su kao motivi često zastupljene unutar vizualizacije ćudorednih tema osobito rasprostranjenih u srednjem vijeku prikazivane u likovima antropomorfnih ženskih obličja, tretiranih plošno, ornamentalnim stilom izrazite linearnosti i bez trodimenzionalnosti.

Accidia

Sistematizirajući njihovu ikonografiju i prilagođavajući je osobnom izričaju Irena Gayatri Horvat u realizaciji svojih kreposti i mana vodila se specifičnošću odabranog prostora koji je zbog samog postava diktirao i format i morfologiju slika, prispodobljujući ih ondašnjim likovnim ali i arhitektonskim kanonima. Odabire uski pravokutni format, prekrivajući platno zlatnim listićima, tretirajući podlogu virtuoznim crno-bijelim crtežom i njoj karakterističnim slovnim znakom, no sada, za razliku od njoj uvriježene glagoljice, latinicom ispisujući latinske nazive kreposti i mana. Konkretizirane u četrnaest samostojećih slika, ove „ljudske karakteristike“ olakšavaju vlastito iščitavanje i autoričinom implementacijom znakova i simbola, zapravo likova raznorodnih pojava, stvari i životinja kao neophodnim rekvizitima, vukući porijeklo upravo iz srednjevjekovnih likovnih prikaza gdje su svim likovima unutar sakralnih tema pridavani određeni atributi kako bi ih se lakše „čitalo“. Slijedeći tu dramaturgiju, Gayatri smiruje razigranu liniju i crtačku vještinu u stiliziranoj formi kojoj je jasna namjera privući, a potom educirati gledatelja. Cijelu vizualnu priču upotpunjuje i ona auditivna. Kao dio hrvatsko-slovenske suradnje, slovenski suvremeni kompozitor Simon Skalar izvodi vlastitu kompoziciju na temu Ljubavi i Oholosti praćen glasom opernog pjevača Marka Mandira, stvarajući tako jedinstven ambijent, zaposjedajući prostor nekom čudesnom mističnošću koja priziva davna vremena, izvlačeći iz njih kvalitete koje osiguravaju vječnost. Jer djela Irene Gayatri Horvat progovaraju uvijek o nama, našim egzistencijalnim i etičkim dvojbama, o kauzalnosti odnosa čovjeka i Boga. One su opća mjesta, simboličke prikaze, aktualne i danas kao i u ona vremena u kojima Gayatri pronalazi svoje inspirativno ishodište.

Sanda Stanaćev Bajzek

Caritas

Iustitia

Superbia

Temperantia

Vera Fides