Izložba naslova PRIMA MATERIA otvara se ovoga petka (15. 4.) u 20 sati u galeriji Decumanus na otoku Krku
Diptih iz priloga naslova PRIMA MATERIA dio je ovdje predstavljenoga ciklusa EX NIHILO. Slika prikazuje jezgru u kojoj je komprimiran sav život koji je ikada postojao u svemiru. Skoro pa je znanstvena je činjenica da sav život potječe iz od istoga pretka, a kada bi se vratili dalje u prošlost čini se da sva materija u svemiru potječe iz istoga izvora, iz singulariteta koji se ekspandirao u prostor i vrijeme manifestacijom nazvanom Veliki prasak. Zapravo čitavi ciklus slika EX NIHILO pokušava proniknuti u ovu misteriju pravremena. Diptih se može rekombinirati u svim smjerovima te se teoretski, multipliciranjem i repeticijom može stvoriti slika beskrajnih dimenzija, svojevrstan nepregledan ornament života. Zamisao je da se otisnu reprodukcije ovoga rada u realnoj veličini te se stvori dimenzijama najveća slika na svijetu. To se naravno ovom prigodom neće dogoditi. 🙂
Forme nesporazuma
Igor Gržetić
Fantazmogorične ikonografije česte su u materijaliziranim vizijama, bilo da se materijaliziciju priziva riječju iliti slikom, skulpturom, fotografijom, filmom, a ponegdje ritualnim plesom i performansom. Upravo nam na to ukazuju svjetovi koji svoje uporište pronalaze u prizorima geneze i apokalipese, njihovim alternativama i beskrajnom nizu alternacija što ih vode snoviđenja, halucinacije i magijsko-evokacijske prakse. Dante Alighieri, John Milton, Hieronymus Bosch, Jan Mandyn ili Giuseppe Arcimboldo, samo su neki od drevnih vizionara na čijem su nasljeđu gradili predstavnici novijih struja fantastike i nadrealizma poput Yvesa Tanguyja, Dade Đurića, Ernsta Fuchsa, Gigera, Matthewa Barneyja ili Ridleyja Scotta, dok u posljednje vrijeme – vrijeme hipermodernističkog neorealizma – sve češće susrećemo (ikonografski) srodne sadržaje redefinirane mitom o biologiji sukreiranoj injekcijom genetskog inženjeringa. Sve nas to vodi do jedne sasvim drugačije fantazme (izmišljenog svijeta i njegovog sadržaja), koja prema lacanovskoj teorijskoj psihoanalizi predstavlja čvor u kojem se spajaju želja i njezin imaginarni objekt, a u čijoj strukturi naziremo dvije istine: sadržaj opisiv riječima i ono na svjesnoj razini neizrecivo – nesimbolizirano. Prema tome, lacanovski gledano, fantazam se, govorimo li o svijetu likovnosti, definira kao ekran koji promatrača odvaja od njegove realnosti, postajući tako svojevrsnom formom nesporazuma, što znači da slika, u širem smislu značenja te riječi, ne može vizualizirati stvarnost (čemu u prilogu idu i Gombrichova zapažanja), već, naprotiv, promatrača i svijet koji ga okružuje razdvaja putem vizualne konstrukcije.
Barijera koju u djelima Vice Tomasovića čini slikarsko platno potvrđuje spomenuto. Njegove vizije ne predstavljaju svijet kakvim ga vidimo, ili barem to mislimo, već je on uokviren fantazmom. No, o kakvoj se fantazmi radi? Nadovezujući se na sjevernjački manirizam opterećen začudnošću i skrivenim simolizmom te najčešće dijaboličke predodžbe suvremenih predstavnika fantastičke umjetnosti, poput onih Gigerovih, koje u posve novu relaciju, zaobilazeći etiku, dovode estetiku i erotiku, Tomasović stvara pjezaže lišene konkretnog prostora, ali ispunjene serijom hibridnih entiteta međusobno povezanih fizičkom interakcijom koja naposljetku navodi na jedno drevno načelo – horror vacui. Taj temeljni princip u aristotelovskoj fizici koji tumači kako je sav prostor u cijelosti ispunjen, motivirao je mnoge da se, u pokušaju njezina dokidanja, suoče s prazninom. Tako i Tomasović svoje slikarske površine, od ruba do ruba, ispunjava kišom humanoidnih bića, isprepletenih varijacijama na teme povezane s modificiranim oblicima flore i faune. Taj pomno iskreiran panteon, kojem dodatnu neobičnost osigurava prihvaćanje načela (hiper)realizma, mogao bi biti akterom geneze iz zasad još uvijek nepoznate verzije Petoknjižja koja otkriva evoluciju hibrida u oblike života kakve danas znamo. Međutim, ako priču postavimo inverzno, Tomasovićeve kreacije svjedoče nam o budućnosti u kojoj smo s eksperimentimranjem otišli predaleko, stvorivši možebitne bio-kiborke, agresivnu fuziju životinje i biljke iliti biljke i čovjeka. A možda su baš takvi entiteti nekad nastanjivali Pannotiu, Rodiniu i Pangeu, očuvavši se sve do danas u formi arhetipa, kao nasljeđene tendencije ljudskog uma da formira mitološke motive. Kako bi ih što vjernije kanalizirao, jer umjetnici raspolažu tom vještinom, Tomasović polazi od upečatljivih kolorističkih kompozicija čija nemirna struktura neprestance bježi promatračevu pogledu, a čemu u prilog ide i njihova monumentalnost (Iz ničega I i II), da bi se potom okrenuo istraživanju monokromoje (Mi i oni), koja ga je dovela do gotovo u potpunosti sivih rješenja, bliskih hladnom gigerovskom bio-mehaničkom univerzumu (Iz ničega III), što je dodatno potencirano, kako sve većom zbijenošću naslikanih tijela, tako i likovima prijeteće ekspresije.
Odmaknemo li se sada od riječima opisivog segmenta fantazme, dolazimo do trenutka u kojem se suočavamo s onime što ne možemo vidjeti, ali ipak možemo dokučiti! To je istina o energetskim obrascima (kao simbolima aktivnim u sferi kolektivnog nesvjesnog) koji u slučaju Tomasovićevih kozmogonijskih i/ili apokaliptičnih kreacija formiraju zaista jedinstveni imaginarni red.
