Umjetničke slikarije na Krauthakerovim bačvama dojmljivo predstavljaju vina i vinograde Zlatne doline. Izložba se održava u Muzeju Mimara od 15. – 23. travnja 2016.
Ivan Raos
Vinogradarstvo i podrumarstvo Krauthaker iz Kutjeva i Likovna kolonija Krauthaker predstavljaju zanimljive umjetničke izraze uglednih likovnih hrvatskih umjetnika izražene na bačvama izložbom Vino, boje i oblici Zlatne doline koja se otvara u petak 15. travnja 2016. u 19 sati u Muzeju Mimara, na kojoj su zastupljeni Petar Barišić, Josip Karežić, Vatrosav Kuliš, Tihomir Lončar, Antun Krešić, Stanko Marinković, Bane Milenković, Stipe Nobilo, Ivo Raič, Hrvoje Šercar.
Vino je radost kojeg u kulturskim tradicijama pa i religijskim obredima bogovi dijele s ljudima prožimljući osjećajem besmrtnosti njihovu prolaznost. Vino je piće bogova kojeg piju ljudi kako bi u svakom gutljaju kapljicama vječnosti okrijepili trenutke kratkoga života. Zapravo kad govorimo o vinu trebamo govoriti o staroj kulturskoj civiliziciji Ilira koje su sljedbnenci ovodobni Hrvati koji žive i obitavaju oduvjek ovdje na svojemu ozememlju duž istočne strane Jadrana i u Srednoj Europi, a genetika je ustvrdila 27 tisućljeća. Opće poznato je da su stari Iliri u prijeantičkom razdoblju bili dobri vinari. Jedno od čvršćih ilirskih plemena zapravo su Hrvati, koji su se kasnije organizirali i identificirali kao narod i, koji su to što su danas, a to su oduvijek i bili, svoji na svom ozemlju kojeg krase raznovrsni trsovi loza u rajskom podneblju, bilo na razasutim otocima diljem hrvatskog primorija, na brdima Zagore, brjegima Zagorja, Plješivice ili Slvonije baš kao i u plodnim dolinama među mnogim uzrječjima. Hrvati su Iliri, a sve druge teorije o podrijetlu Hrvata besmislene su amaterske izmišljotine i laži. Stoga jer nikad tijekom prošlosti nije bilo nikakvih a kamo li tzv. „slavenskih“ doselidbi na hrvatske prostore. Pogotovo su isprazne i nebulozne priče o tzv. „Slavenima“ koje su se naveliko izmišljale još u 19. st., naročito nakon što je zabranjen 1843. Ilirski pokret, pa sve do danas.
Više je razloga zašto danas treba istinuto govoriti o Ilirskim plemenima, tj. o narodima: Poljacima, Česima, Rusima, Slovacima, Slovencima, Bugarima … pa i Hrvatima, baš kao i o njihovim jezicima, ali samo kao o pojedinim narječjima jednog ilirskog jezika, jer tako je bilo voljom Crkve kažimo u 17. i 18. ali i 19 stoljeću. Zar ćemo danas u digitaliziranoj ovodobnici nadalje lažima obmanjivati sebe i govoriti besmislice kakve govorimo stoljeće i pol izmišljajući koje kakve lažne pričice o tzv. „slavenskim“ jezicima i narodima.
Vjerojatno bi bilo zanimljivo ne samo Hrvatima doznati postoji li uščuvana stara zajednička ilirska sorta grožđa koja je i dan danas rasprostranjeno postojana diljem svojedobnih ilirskih prostranstva, na prostoru između Alpa, Germana, Baltika, Karpata, Rumunja i diljem istočne strane Jadrana. Hrvati kao baštinici civilizacije Ilira i kao staro ilirsko pleme žive ponosno tisućljećima uzduž istočne strane Jadrana, smješteni između Albanske i Italske civilizacije. Zato u ovodobnici Hrvati imaju više svjetski popularnih sorti grožđa, jer su ih naslijedili od Ilira, koje su potom kao organiziran narod pomno tisućljećima navrtali i brižno čuvali održavajući sorte. Sa sortama s kojima bi ovodobna Hrvatska država mogla bolje razvijti svoj vinarski i gospodarski potencijal, međutim za to treba samo malo umjeća i odlučnosti ali i prihvatljiv slogan s kojim bi se u EU i svijetu ozbiljeno mogli idetificirati.
Genetika tvrdi na ozemlju Hrvata postoji loza više od sedam tisućljeća
Genetika je ustvrdila kad je u pitanju loza zaista puno toga, na što Hrvati mogu kao stara europska nacija i dobri vinari treba li bi biti ponosni, jer spoznaje i dokazi govore da je na hrvatskom tlu trs loze nastao. Zato, jer su u hrvatskom Podunavlju, u Gomolavima, u Srijemu pronađeni najstariji tragovi trsa loze, tj. o prijeilirskoj tradiciji postojanja lozjih trseva. Makar je riječ o pronađenom tragu divlje loze, za koju su nizozemski genetičari pouzadno dokazali da je stara 5. 500 godina prije Krista. Ipak koliko god možemo biti ponosni na genetiku, tako i na znamenitog hrvatskog genetičara Milislava Demereca, još uvijek nije pouzdano odgovoreno na pitanje od kud loza potječe?, pa i gdje je loza kao takva i kako je nastala, i u kojem su području pronađeni i otkriveni uzorci najstrajih sorti loze.
Zagorska belina stara je autohtona zagorska sorta grožđa
Hrvatska nacija pa i svijetska javnost bolje bi se trebali upoznati sa zagorskom belinom kao autohtonom starom zagorskom sortom grožđa koju su pronašli na odrini rodne kuće Ljudevita Gaja, i koja je jedan od roditelja najpoznatije svjetske vinske sorte chardonnay. Stoga s ponosom možemo govoriti o zagorskoj belini, jer govorimo o sorti loze koja je genetski postojana u više od 70 poznatih svjetskih vinskih sorta, i koja je zbog svog darivanja genetskog materijala (stara krapinska belina) prozvana zagorskim Casanovom. Pritom čak djed i baka glasovitog chardonnaya također su Zagorci.
Zaboravljena stara hrvatska sorta Crljenak kaštelanski američka je sorta Zinfandel
Crljenak kaštelanski stara je skoro zaboravljena hrvatska sorta grožđa koja zadnjih desetljeća naveliko zaokuplja tuzemnu a još više inozemnu vinogradarsku javnost. Stoga, jer dokazano je da Crljenak kaštelanski i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, i da je riječ o istoj sorti gržđa, čime je razriješen misterij njezinog podrijetla. Pod imenom Zinfendal ova je sorta iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su bile kolekcionirane brojne sorte iz onodobne Podunavske monarhije) introducirana u SAD (Long Island) u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća. U Americi ubrzo je postala dobro prihvaćena sorta naročito na njezinom sjeveroistoku, makar najprije kao zobatica, a u hladnijim područjima uzgajana je i u staklenicima. Tridesetak godina potom prenešena je u Kaliforniju kojom se ubrzo sveprihvatljivo proširila, naročito u doba tzv. zlatne groznice. U osamdesetim godinama 19. st. Postala je najraširenija sorta u Americi. Popularnost Zinfandela, prije svega u Americi, traje i do danas. Zauzima goleme površine, više 23% od ukupnih površina pod vinogradima koje uzgaja više od 200 proizvođača. Vrlo je omiljena sorta u SAD-u i uobičajeno daje jaka i intenzivno obojena vina.
Milan Bešlić – Izričaj o vinaru Vladi Krauthakeru, umjetnicima i vinu iz Zlatne doline
Ipak kad se danas govori o vinima ujedno se govori o Grčkoj i njezinoj kulturi, tj. i o neizrecivoj čežnji za tim razdobljem radosnog djetinjstva ljudske povijesti kad je čovjek čvrsto koračao zemljom nogama bogova i pio vino kao nebeski napitak. U svim stihovima, slikama i skulpturama, u arhitektonskim zdanjima, u filozofiji i glazbi, svugdje čitamo, vidimo i čujemo da su bogovi živjeli s ljudima zajedno stvarajući duhovne vrjednote na kojima je izgrađena naša europska kuća, njezina humanistička načela i svekolika uljudba.
Iz svega i svugdje razvidno je da je božansko i ljudsko prožimalo nebo i zemlju stvaralačkim duhom, i da su iz jednog pehara u bratskom zajedništvu pili isto vino i bog, i čovjek. U tom mitskom ozračju Bakhus je grčki bog vedrine i razigranosti, radosti i raspjevanosti, raskalašenog veselja i razuzdanosti, a od mirisnoga vina i božanskog pijanstva. S visoko uzdignutim čašama punim rujnoga vina baš takvoga boga Bakhusa srdačno su pozdravili i oduševljeno prihvatili u Rimu kao Dioniza. Njegov kult Boga vina pod tim drugim imenom nije promijenjen, a ni zanemaren, još je intenzivnije nastavio živjeti i strastvenije slaviti pa i bizarno obožavati. Samo su listovi loze počeli zaklanjati sunce svečanoj i produhovljenoj grčkoj gozbi i pokrivati tamnim sjenama i crnim strastima rimske orgije, jer Dioniz je u Bakhusov vrč čistoga vina dolijevao krv.
Plodne vinograde na prostoru zelene doline Rimljani su nazvali Vallis Aurea – Zlatna dolina
Ovjenčan Dioniz slavom krenuo je osvajati svijet sve tamo dok rastu trsevi loza koji su Rimskom carstvu određivali granice. Zaputio se učvrstiti baš te granice ne kratkim i vještim mačem, već sočnim i opojnim vinom prostranog Dionizijskog carstva. A te duboke tragove njegova puta nalazimo i po sunčanim kosinama Psunja, Ravne gore, Papuka, Krndije, Požeške gore i Dilja… u kojima plodni vinogradi zatvaraju jedinstven prostor zelene doline od Rimljana nazvanom Vallis Aurea – Zlatna dolina.
Baš tu su rajsku prirodu oduvijek nastanjivali i kulturski razvijali Hrvati koji već stoljećima čuvaju i njeguju tradiciju proizvodnje čuvenih vina od najvrsnijega grožđa u opjevanim berbama iz suncem obasjanih vinograda Zlatne doline. Slavu hrvatskih vinara diljem svijeta najviše pronosi Graševina – vrhunsko bijelo vino plemenite Slavonije kojeg najugledniji vinari Dionizijskom radošću svake godine uzvisuju i promiču na Festivalu graševine u Kutjevu.
U to maleno Kutjevo smješteno na pitomim padinama Papuka i Krndije dolaze u 13.stoljeću redovnici Cisterciti, puku još poznatiji kao „bijeli fratri“, i grade opatiju Vallis Honesta de Gotho. Tad je baš tu izgrađen prvi vinski podrum 1232. godine koji je stoljećima na glasu kao jedan od najuglednijih i ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, već visoko vrjednovan i u Europi.
Dolaskom fratara učvrstila se i kršćanska vjera koja svoju temeljnu istinu Kristove žrtve u Euharistiji prikazuje kruhom i vinom: “Uzmite i pite iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza…“ Njegove su riječi na Posljednjoj večeri koje svećenik izgovara na Svetoj misi. Poznato je da vino u kršćanstvu ima više nego simboličko značenje, pa i u ovim Kristovim riječima, ali i stoga, jer se u kršćanskoj tradiciji svakodnevno za stolom vinom časti besmrtna duša i smrtno tijelo.
Na stoljetnom iskustvu tamošnjih vinara kojih su prožimale kršćanske vrjednote i običaji Vlado Krauthaker razvio je raspoznajan vinogradarski identitet ozbiljnijeg hrvatskog vinara koji je uvelike zasnovan na specifičnostima kutjevačke vinarske tradicije i hrvatskog podneblja.
Vlado Krauthaker 1992. godine sadi svoj vinograd, ujedno gradi i vinski podrum, pa od tad započinje identitet njegovih vinograda i njegova ugleda među hrvatskim vinarima, koji je u ovodobnici zapaženiji dio sadašnjeg izričaja kutjevačke vinarske tradicije, postavši jedan od najuglednijih među hrvatskim vinarima.
Vlado Krauthaker od početka prozivodeći izvrsna vina vješto se snalazio na vinskom tržištu u Hrvatskoj. Ubrzo se povezuje i surađuje s europskim vinarima, pa i s onima iz domovine vina u Francuskoj, s kojima je proširio enološko znanje baš kao i kulturske spoznaje, pa je u svoj dobro znani vinski podrum u kojem već stoluje Dioniz pozvao na suradnju i Apolona koji je došao u društvu s hrvatskim umjetnicima, slikarima i kiparima.
Zapravo Krauthaker je inicirao suradnju s likovnim umjetnicima pozvavši ih da u njegovoj vinariji u Kutjevu likovno oblikuju svoja djela na barique bačvama koje više nisu u upotrebi. Prvi susret s likovnim umjetnicima vodio je Ivo Raič kao likovni suradnik vinarije Krauthaker. Uspješan voditeljski posao započet 2013. godine u mjesecu lipnju o prigodi održavanja Dana graševine u Kutjevu, Raič je nastavio i 2014. i 2015. godine pozivajući slikare i kipare na suradnju. Njegov su poziv prihvatili i sudjelovali u radu ove jedinstvene stvaralačke produkcije poznati hrvatski slikari i kipari, kao i oni čija su djela vrjedna likovna nastojanja u interpretaciji Dionzijevih atribucija: Stipe Nobilo, Hrvoje Šercar, Josip Karežić, Antun Krešić, Bane Milenković, Tihomir Lončar, Petar Barišić, Stanko Marinković, Milan Hercigonja, Ivo Raič, Višnja Jakšić i Petra Barač.
Ujedno se podsjetiti na dobro znanu činjenicu o simboličkom bogatstvu bačve koja u tom značenjskom obilju uglavnom upućuje na hedonističke konotacije: na životnu radost i energiju vitalnosti, na pokretanje dubokih ćutila u ljudskomu biću i emocijske zanose, na radosne ushite veselja i tajanstvene žudnje… i na Apolona kako doziva Kupida da zajedno otvore bačvu vina…
Oslikane bačve raspznajnim kolorističkim izrazima hrvatskih slikara
Na bačvama slikovito progovaraju dojmljivi koloristički izrazi hrvatskih slikara kao značajnijih autora s hrvatske likovne scene. Uz dojmljive slikrske izraze slikara na bačvama, primjetnim se kiparskim izričajem ističe kipar Petar Barišić: rezanjem bačve načinio je nejednake elemente koje je kraćim i dužim letvicama učvrstio na polukružnoj formi druge, donje bačve, u snažnu kiparsku okomicu. U drugoj je bačvi Barišićeva pikturska značajka poentirala njegovu kiparsku izražajnost plavom, zelenom, ružičastom, ljubičastom, crvenom bojom….
Pratimo li krivudavi vodtok rijeke na površini zemlje tad vidimo nepravilno kretanje crte po ravnoj površini papira, kože, drveta…kojeg je ostavila ruka jednog od najizvornijih crtača u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća – Hrvoja Šercera. Treba govoriti o prirodnosti njegova crteža jer tako ponovo naglašavamo činjenicu da je crtom oblikovao nevidljivu duhovnost u vidljivo likovno djelo.
Unatoč činjenici da su slikari Dubrovačkog likovnog kruga, poglavito Dulčić, Pulitika, Masle… tangirali izraz Stipe Nobila njegova autorska specifičnost nije time zasjenjena već osnažena i ( dijelom!) ukorijenjena u vitalan koloristički kontekst. A ni bliska suradnja s prvakom među njima – divovskim i diviniziranim Dulčićem – nije savila Nobilovu slikarsku osobnost, naprotiv, osnažila ga znanjem i ohrabrila stvaralačkom slobodom da od Lumbarde napravi veliku likovnu temu – i svoju i hrvatskog slikarstva.
Slikar značajnog opusa Tihomir Lončar precizirao je svoju poziciju na ovodobnoj likovnoj sceni kolorističkom paletom prepoznatljivih autorskih obilježja. Inventivnim varijacijama na temu krajolika Lončar je sustavno produbljivao stvaralački prostor i istraživao svoje slikarske mogućosti koje se otkrivaju u brojnim i neiscrpnim inačicama.
Antun Krešić svoj je motiv pronašao u pokrovitelju ovog umjetničkog projekta u, Vladi Krauthakeru nastojeći uobličiti njegov portret u bačvi, ali i od bačve kako bi tu činjenicu naglasio i simbolički. Čime je autor izjednačio značenjske vrjednosti vješto izbjegavši tautološku klopku niveliranjem narativnih elemenata u likovnoj sintezi djela s jasnim značajkama portreta.
Nalazeći uporište u velikoj slikarskoj baštini Ivo Raič koncipirao je floralske i animalske motive: grožđe, listove loze, srnu, zeca… u skladno izražene forme. Tradicijske elemente slikarskoga umijeća Raič asimilira u osobni slikarski postupak stvarajući na tim zasadama likovno djelo. Na iskustvu postmodernističke prakse Josip Karežić znalački istražuje likovne mogućnosti tog naslijeđa u mediju slike stvarajući osobni prinos s prepoznatljivim autorskim obilježjima.
I u multimedijskom kontekstu ovodobne scene pokazuje se suptilna poetika Stanka Marinkovića vitalskim likovnim jezikom, jer je sustavan dionik u aktualnom stvaralačkom procesu. Tijekom ove tri godine suradnje umjetnika i vinarije Karuthaker može se izvesti zaključak da je svima zajednička poveznica u kreativnoj komponenti, i umijeću u različitim medijima, u proizvodnji vrhunskih vina i umjetničkih djela. U ovom bogatstvu različitosti vidi se i povlastica koju daruju bogovi samo onima koji su u njihovoj milosti da mogu biti i piti za istim stolom sa Dionizom i Apolonom.
Govoreći opširno naročito u uvodu, u kojem osobno spominjem stare zaboravljene hrvatske sorte grožđa, baš kao i tisućljećima dugu tradiciju proizvodnje vina u Hrvata, što nije u svezi s ovom izložbom, ali ipak sve to oznanjujemo predočavajući suradnju Krauthakera s likovnim umjetnicima. Dok u drugom dijelu ovog teksta većinu iznešenog, zapisao je u izložbenom katalogu kritičar Milan Bešlić koji je osvrtom dojmljivo progovoro o izložbi Vino, boje i oblici Zlatne doline.
