U 2016. godini umjetnička organizacija SODABERG KOREOGRAFSKI LABORATORIJ obilježava 10 godina rada

unnamedooProjekt se bavi posebnim pogledom na samu proizvodnju plesne umjetnosti amplificirajući pitanje što je nužno urgentno kao predmet takve proizvodnje te gdje su čvorišta i nakupine urgentnosti i nužnosti. Zanima nas kako pristupiti okolišu u kojem smo djelovali i radili, upogonjujući različite faze nastanka i promišljanja o radu. Također želimo istražiti: što je to što je preostalo od rada, nakon prolaska određenog vremena, i u kojim anatomijama razmišljati o radu i njegovom okruženju; o njegovim tragovima, percepcijama, pojavnostima i fokusima. Također nas zanima skupna umjetnička gesta određenog perioda i kako je ona u datom trenutku artikulirala samu sebe. Na kraju bismo zajednički htjeli ispitati kako angažiran način konstruirati daljnje moguće perspektive umjetničkog plesnog rada koji je intenzivno u dijalogu sa svojom društvenom i intuicijskom okolinom.

KONSTRUKCIJA PERSPEKTIVE odvija se 18. i 19. ožujka 2016. u Zagrebačkom plesnom centru, a uključiti će umjetnike, suradnike i teoretičare koji su doprinijeli radu organizacije ili su na bitan način djelovali u samom okruženju te indirektno profilirali relevantne umjetničke misaone fokuse.

Ulaz na sva događanja je slobodan.

KONSTRUKCIJA PERSPEKTIVE

RASPORED

Petak, 18. ožujka 2016.

18:00 Andrej Mirčev: uvod i promocija publikacije O PLESU I IZ(A) PLESA
18:30 Koautorska inicijativa OOUR: IZMEĐU NAVODNIH ZNAKOVA I ZAGRADA
19:30 Matija Ferlin: POSLJEDNJIH SEDAM GODINA
20:30 Marko Kostanić: (NE)MOGUĆE INSCENACIJE: DRAMATURGIJA ZAOBILAZNOG PUTA
21:00 Marjana Krajač: PRIRUČNIK ZA PRAZNE PROSTORE – ULAZAK U PREDSTAVU

Subota, 19. ožujka 2016.

12:00 Hrvoje Hiršl: POZICIJA TIJELA U PROSTORU EKSPONENCIJALNOG SKRAĆIVANJA
13:00 Nina Kurtela: ODRŽAVANJE NEVIDLJIVOSTI
14:00 Krešimir Purgar: APORIJE SLIKE – REPREZENTACIJA, DOGAĐAJ, POJAVLJIVANJE
15:00 – 16:00 pauza
16:00 Nikša Gligo: MUZIČKI BIENNALE ZAGREB I KOMORNI ANSAMBL SLOBODNOG PLESA MILANE BROŠ – OSVRT
17:00 Lana Hosni, Irena Mikec, Sara Piljek: rad u nastanku & studija pokreta za KALEIDOSKOP IM NEBEL/Perspektive (V. Globokar, iz suradnje s Cantus Ansamblom)
18:00 Nikolina Pristaš & Marjana Krajač: KOREOGRAFSKI PROTOKOLI, PREFERENCE
19:00 Barbara Matijević: KAKO (P)OSTATI MEĐUNARODNI UMJETNIK U TRI JEDNOSTAVNA KORAKA
20:00 LAGANI SOIRÉE: druženje & domjenak

PROGRAM

Koautorska inicijativa OOUR:
IZMEĐU NAVODNIH ZNAKOVA I ZAGRADA

“Autori koji rade na pronalasku strategija obnavljanja rada per se, svjedoci su agoničnog nastojanja umjetnosti ovih prostora da bude samoodrživa, ostane samoupravljačka i da se odupre uvjetima u kojima nastaje, koristeći pritom svejedno resurse tržišta, da bi se prema njima potom postavila neprijateljski. Umjetničke radove OOUR grupe možemo tumačiti kao nastojanje jednog takvog opiranja, hrabar čin i preduvjet za preživljavanje. Sloboda postoji onoliko koliko joj je potrebno da se uspostavi. Dok je god prisiljena obnavljati se, sloboda OOUR-a to sigurno jest.” (Petra Zanki, OOUR monografija, 2010.)

Matija Ferlin:
POSLJEDNJIH SEDAM GODINA

“Pa ja i najčešće zaplešem u svojim predstavama kada je jedina intencija da to nešto bude čitano jedino kao ples. Tada to gubi bilo kakvo drugo značenje i postaje samo ples. Ostaje P-L-E-S i ne ide dalje od toga. Nije mi interes određenu informaciju prenositi kroz filter apstraktnog tijela ako to mogu reći, otpjevati ili napisati, i u tom slučaju, sve mi je puno lakše reći drugačijim metodama nego tijelom. Onda za tijelo koje pleše ostaju samo one stvari koje nisu u mogućnosti biti napisane, projicirane na neki drugačiji način. Po meni to onda postaje ples kao posljednje utočište komunikacije.” (15.12.2008.)

“Ponekad plešem u svojim predstavama, najčešće kad želim da tijelo bude čitano kao višeznačno. Tada ono (p)ostaje za nekog samo ples, za druge mnogustruko polje značenja. (P)ostaje P-L-E-S i ide dalje od toga. Iako određenu informaciju mogu prenijeti govorom, pjevanjem ili pisanjem, još uvijek postoji određeni interes da istu fizikaliziram preko apstraktne forme. Iako danas sve više težim komunikaciji vođenoj drugim medijem, a ne plesom, cijenim tijelo koje pleše ono što ne može biti napisano ili izgovoreno. To onda (p)ostaje ples kao posljednje utočište komunikacije.” (24.2.2016.)

Ja sam autor ovih dvaju tekstova. U jednom tekstu imam 26 godina u drugom 33. Ovaj raskorak djeli isprekidana crta. Sedmogodišnja. U tekstu možete uočiti nekolicinu razlika: konceptualnih, značenjskih, misaonih, poetskih i gramatičkih.
Pukotina od sedam godina.
O toj pukotini bi volio govoriti.
Plesati.

Marko Kostanić: (NE)MOGUĆE INSCENACIJE: DRAMATURGIJA ZAOBILAZNOG PUTA

Polazeći iz domene ekonomske i političke teorije pokušao sam tijekom dramaturškog rada na predstavi PRIRUČNIK ZA PRAZNE PROSTORE (čija je prva verzija nastala tijekom 2012. godine), vidjeti koji bi obrasci takvih znanja mogli biti zanimljivi samoj strukturi predstave te da li teorijski upliv neke druge provenijencije može doprinijeti estetičkoj dimenziji plesa. Odnosno, može li se koreografskim procedurama pridonijeti impulsima iz neočekivanih izvora. Kroz izlaganje ću predstaviti mehanizme posredovanja tih znanja i izazove na koje smo nailazili.

Marjana Krajač: PRIRUČNIK ZA PRAZNE PROSTORE – ULAZAK U PREDSTAVU

Svaki pokret, svako stanje ljudskog tijela neposredno je uvjetovano protokolima koje upogoni prostor u kojem tijelo biva. Povratno, kinestetička tenzija faktičkog prostora omogućava tijelu njegovo referentno polje. Arhitekturni, zamišljeni ili ideološki prostori pune se alatima različitih modusa koreografskog promišljanja. Forenzikom uvjeta koji prvobitnog praznog prostora omogućeni su različiti strukturalni pejzaži od kojih je sačinjena osnovna potka koreografskog rada. Dobivenu faktografiju koja je na razmeđi osobnog i sustavnog inducirana je povratno u koreografsku strukturu. Umjesto sagledavanja koreografskog procesa u linearnoj perspektivi nastanka, ovdje se svi dijelovi procesa upogonjuju simultano, oblikujući specifičan format između osobne povijesti, povijesti prostornog sustava i ekscesa fikcije.

Hrvoje Hiršl: POZICIJA TIJELA U PROSTORU EKSPONENCIJALNOG SKRAĆIVANJA

Počelo je industrijskom revolucijom: parni stroj i pokretna traka – progresivno skraćivanje vremena, prostora i mogućnosti reakcije – u digitalnom dobu je došlo do skale atoma i pikosekunde – optički kabeli prenose podatke brzinom svjetlosti. Eksponencijalno skraćivanje vremena, a time i prostora, uvjetovano pojavom digitalnih tehnologija te sve bržom obradom i prijenosom podataka, mijenja poziciju tijela u tom prostoru, a time i prostor tijela. Ako su prostor i vrijeme kontinuum, onda se skraćivanjem vremena skraćuje i prostor u kojem djelujemo te je izvan našeg odnosa veličine. Za koga je namijenjen taj prostor u nastajanju, odnosno, manjak istog?

Nina Kurtela: ODRŽAVANJE NEVIDLJIVOSTI

(tekst koji je priložen je nevidljiv)

Krešimir Purgar: APORIJE SLIKE – REPREZENTACIJA, DOGAĐAJ, POJAVLJIVANJE

Ako krenem od pretpostavke da slika uvijek prethodi tumačenju, tj. da su tekst i slika ne samo različiti oblici pojavljivanja nekog sadržaja nego i različite vrste pojavljivanja, tada je svako tumačenje zapravo čin konverzije neusporedivih i načelno nesumjerljivih ontoloških entiteta. Ono što je izraženo slikom, prema toj tezi, ne može se bez ostatka značenja i vrijednosti izraziti nekim drugim komunikacijskim sredstvom (tekstom, pokretom…). Iz te perspektive možemo uočiti nerazdvojivost bitka i pojavnosti slike kao ključnu slikovnu aporiju. Problem vrijednosti i značenja ostavljam po strani kako bih otvorio mogućnost razdvajanja dvije temeljne vrste slikovnog pojavljivanja: onoga koje je neodvojivo od sadržaja slike na jednoj strani od pojavljivanja-kao-slike, tj. slike kao vrste pojavnosti, na drugoj.

Nikša Gligo: MUZIČKI BIENNALE ZAGREB I KOMORNI ANSAMBL SLOBODNOG PLESA MILANE BROŠ – OSVRT

MBZ se ne bi mogao označiti kao festival koji je gajio neki posebni koncepcijski obzir prema plesu i pokretu. No situacija na domaćoj plesnoj sceni djelomično ga je prisiljavala da o tome ponekad izrazitije povede računa. Na temelju oskudne i škrte sačuvane dokumentacije pokušat ću prikazati na koji su se recipročni način prožimale djelatnosti MBZ-a i KASP-a. Moje opservacije i sudovi su sudionički i bez pretenzija na teorijski diskurs te bi ih htio smjestiti u domenu memorijskog osvrta.

Lana Hosni, Irena Mikec, Sara Piljek: rad u nastanku & studija pokreta za KALEIDOSKOP IM NEBEL/Perspektive (V. Globokar, iz suradnje s Cantus Ansamblom)

Na poziv Cantus Ansambla, koreografkinja Marjana Krajač u suradnji s plesnim umjetnicama Lanom Hosni, Irenom Mikec i Sarom Piljek oblikuje rad za skladbu Vinka Globokara naziva Kaleidoskop im Nebel. Ova izvedba rada u nastanku fokusirana je na studiju pokreta i nekoliko koreografskih postavki prema susretu s glazbenom kompozicijom.

Nikolina Pristaš & Marjana Krajač: KOREOGRAFSKI PROTOKOLI, PREFERENCE
Koreografkinje i autorice Nikolina Pristaš i Marjana Krajač razmjenjuju koreografske preference, otvarajući uvide protokole, procedure i procese, kao i njihove zamke i nejasna mjesta artikulacije i nastanka.

Barbara Matijević: KAKO (P)OSTATI MEĐUNARODNI UMJETNIK U TRI JEDNOSTAVNA KORAKA

Sažeti uvid u nekoliko strategija opstanka na međunarodnoj izvedbenoj sceni.

ZAGREBAČKI PLESNI CENTAR
Ilica 10, 10000 Zagreb, HR
Tel: 01/4833-083, 01/4621-967
E-mail: info@plesnicentar.info
Web: http://www.plesnicentar.info
Radno vrijeme info-pulta: radnim danom od 11-15 sati

Leave a Reply

Your email address will not be published.