Vjerojatno svatko od nas zna barem jednog psihopata jer se procjenjuje da se između 1 – 4% stanovništva može smjestiti negdje na psihopatsku ljestvicu

Untitled 23

Ti ljudi često su pretjerano samouvjereni, manipulativni i nedostaje im empatije i osjećaja kajanja. Neki su čak i nasilni, ali ne svi. Većina bi se njih pak mogla vrlo lako prilagoditi životu u zajednici – doista, za neke profesije, biti psihopat čini se gotovo kao prednost. No, psiholozi sve manje na psihopatiju gledaju kao na način postojanja, a sve više kao na mentalnu bolest.

Često psihopate povezujemo s kriminalcima i ubojstvima, poput Andersa Breivika ili Teda Bundyja, ali mnogi ljudi pokazuju neke znakove zbog kojih bi ih se vrlo lako moglo svrstati u istu kategoriju. Većina njih vodi sasvim normalan život, nikada nisu ubili ili povrijedili nekoga. Osobine kao što su tendencija dosađivanju, patološko laganje, površan šarm i impulzivnost, samo su neki od 20 znakova PCL-R testa, psihološke procjene koja se koristi za određivanje je li neka osoba potencijalni psihopat. Kao i kod bilo koje druge ljestvice, granice između onoga što se smatra normalnim i onoga što možemo nazvati psihopatijom, prilično su nejasne.

To je jako dobro poznato neuroznanstveniku Jamesu Fallonu. On je za potrebe svojih istraživanja skenirao mozak ubojica i kriminalaca, uspoređujući njihove aktivnosti u područjima odgovornima za suosjećanje s aktivnostima onih ljudi koji su smatrani normalnima. Ova regija obično će zasvijetliti na PET skeniranju kod onih ljudi koji osjećaju empatiju, ali ostaje neaktivna kod psihopata. Istodobno je, na temelju tih skenova, Fallon također bio u potrazi za znakovima Alzheimerove bolesti.

Kad je gledao skenove za potrebe Alzheimerove studije, primijetio je nešto čudno. Jedan je sken izgledao kao da je iz studije o psihopatima jer područje mozga odgovorno za empatiju nije bilježilo nikakvu aktivnost. Uz pretpostavku da je zabunom počeo promatrati krivu hrpu skenova, odlučio je bolje provjeriti i vidjeti čija je to slika mozga bila. Pokazalo se da je njegova. Kad je razgovarao s kolegama, složili su se da on zna pokazivati neke znakove u ponašanju tipične za psihopate.

Prema Xanthe Mallett, forenzičkoj antropologinji i kriminologinji sa Sveučilišta New England, postoje određeni znakovi koje je ona tražila kod osoba za vrijeme intervjua kako bi prosudila bi li netko mogao biti psihopat. Često bi gledala podudaraju li se njihovi verbalni i fizički znakovi jer, iako su psihopati često vrlo dobri glumci, na kraju se obično ‘poskliznu’. Drugi je znak invazija osobnog prostora, gdje je jedna studija pokazala da „pojedinci s niskom razinom empatije preferiraju kraće međusobne udaljenosti”.

Dakle, ako ekstremni psihopat može biti prepoznat i obilježen, može li se i liječiti? Odgovor je – vjerojatno ne. Prvo, vrlo je vjerojatno da oni neće sami tražiti pomoć, stoga se to obično dijagnosticira tek kada je netko uhićen. I drugo, oni jednostavno nemaju empatiju, a to ništa ne može promijeniti. Izvor: IFLScience, znanost.geek

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.