Suran Noel 01Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
subota/sabato, 5. III. 2016. u 19.00 sati

Noel Šuran: QUOD FATUM EST OVIUM, samostalna izložba

otvorenje/apertura:
subota/sabato, 5. III. 2016. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Kustos projekata: Eugen Borkovsky

QUOD FATUM EST OVIUM

…“Ja ne vidim da se ima mnogo od toga što je netko najviši oblik života“… Ogden Nash
Noel Šuran nudi neuobičajen pristup izboru motiva, oblikovanju i plasmanu likovnog promišljanja. Neophodno je spomenuti njegov intenzivan kreativan put na kojem se određuje kao promotor ekološko-etnografskih tema s područja glazbe i likovnosti. Očituje se povezivanje ruralnog i urbanog tematskog promišljanja. Autor se opet obraća okruženju koje mu mnogo znači. Boraveći i brinući se o poljoprivrednom domaćinstvu, od tuda uzima i materijal za problematizaciju. Iako na prvi pogled možda slični, svaki od njegovih projekata obrađuje drugačiju temu. I ovaj put nam podastire „krokije iz ovčjih života“. Služeći se njemu bliskom materijalu, metaforično ilustrira suvremeno povijesno vrijeme.

Ova Šuranova ponuda na neki je način završna prezentacija definiranih oblika work in progressa gdje autor predstavlja svoje višemjesečno ili čak višegodišnje istraživanje. Umjetnik nas okružuje s tri vrste predmeta. Tu su fotografski portreti ovaca, uz njih njihove kože te zapisi. Vrlo brzo shvatimo da su sva tri elementa u vezi. Portret je svojevrsni hommage pokojnoj ovci, koža je njen ostatak, a zapisi su pojašnjenja koja, umjesto imena, odaju karakteristike ponašanja životinja dok su bile na životu. Ove sarkastične komentare autor bilježi narodskim jezikom, jednim od istarskih narječja.

Čitajući zapise, postaje nam jasno da su sve ove, na neki način žrtvovane ovce, zapravo iskazale neposluh krdu i pastiru. Preneseno na ljudski rod, to bi bio građanski neposluh. Neskrivena i ispoljena drugačijost je osnovni razlog zašto su određene životinje ubijene. Uviđamo da ovaj postav zapravo komentira ljudski rod. Jer, povijest je prepuna eliminacija nepodobnih osoba ili grupa. Nažalost, sličnosti nalazimo u suvremenosti, a ovakve isključivosti, žrtvovanje ili likvidiranje drugačijih, u povijesti su se često događale. Na prvom mjestu su religijska, stroga smišljena pravila koja kroz raniju povijest nisu dozvoljavala drugačijost. U svježijoj povijesti svjedočilo se fašizmu ili real-socijalizmu sovjetskog modela. I tu su se likvidirali neposlušni, svojom glavom misleći i liberalni ljudi.

Suran Noel 03Portreti ovaca i njihova povijest koju iščitavamo iz izloženih artefakata, metafore su recentnog stanja civilizacije. Mi svjedočimo umjetničkom angažmanu na rubu provokacije. Likovi ovaca koje nalazimo na fotografijama, naročito ljubiteljima životinja, izazivaju zabrinutost. Postavljeni uz ostale atribucije, uznemirujući su. Bez obzira što se radi o ovcama, kao da se neko čuđenje provlači kroz likove. Uspoređujući likove s humanoidima, prisjećamo se da se većina ljudi, prepušta uobičajenim i uvriježenim oblicima ponašanja radi boljeg prihvaćanja okoline. Eventualne drugačijosti ili iskakanja prikrivaju se jer uobičajenost postaje alibi sistema. Možemo se upitati jesmo li postali promatrači ili smo ipak akteri civilizacije, društva, okoline u kojoj funkcioniramo? Jesmo li pozicionirani u poslušnog, pasivnog promatrača koji ne riskira već slijepo i bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja?

Umjetnik komentira: „Sudbina ovaca gotovo je jednaka sudbini ljudi. Pojedinci odlučuju o većini, tako i ovčar odlučuje koje ovce će zadržati, a koje će prodati/zaklati. Najprije idu na klanje one ovce koje odudaraju od stada, koje su malo “pametnije”, pa idu svojeglavo u bolju ispašu…“. Noel Šuran nam poručuje kako je naše ponašanje u većini slučajeva uvjetovano običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Da ne koristimo ili da se bojimo koristiti misao u njenom mogućem opsegu. Umjetnik nas dovodi na rub rezignacije. Jer, znamo da je identitet ili, bolje rečeno, osobnost, važna odrednica osobe. Kad se probudimo iz anestezije, ukoliko smo izgubili pamćenje, mi postajemo nitko, netko – osoba bez identiteta. Ako nema sjećanja, ne postojimo. Okolina nas mora uvjeriti tko smo i kome nešto značimo, ali i kako se moramo ponašati. Vlade i religije tako nas truju uvjeravanjima o nacionalnom identitetu. Zar nije strašno da se ratovi vode zbog ove apstraktne ideje? Inzistiranjem na razlikama u odnosu na druge (religijske) zajednice, otvaraju se sukobi. Ovaj projekt otvara mnoga pitanja. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Edukacija bi pomogla, ali je i suvremeni sistem školstva pao na upitne kondicije sakupljanja poena i specijalizacije zanemarujući opće i široko znanje koje bolje oblikuje percepciju osobe.

Drugi aspekt ove izložbene prezentacije je činjenica da je kasna postmoderna vrijeme intenzivne umjetničke djelatnosti gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i aktera suvremenog društva. Estetika kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Uočena je prekomjerna potrošnja, hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi duboko zadovoljstvo. Uviđamo da su od silne proždrljivosti za profitom izgubljeni smisao i kriterij. Forsira se potrošnja kako bi se moglo proizvoditi, prodavati, pa opet tako ukrug. Izmišljaju se dizajni, oblici i na kapaljku, kontrolirano dodaju kvalitete tek toliko da se može poskupiti proizvod. Ritam i neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije sredstava za ugodu, manjak kvalitete u odnosu na vijek uporabe i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuju agresivnost koju moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost za naše pojmovanje i našu psihu. Snižavanje praga tolerancije nije pridonijelo našoj senzibilnosti, već upravo suprotno, gasi naš senzibilitet i emocionalnu osjetljivost. To utječe i na našu međusobnu komunikaciju koja postaje sve formalnija i sve više sakriva prave dojmove i osjećaje.

Autor poseže za tehnikom/materijalom izvan tradicionalne umjetničke prakse. Integriranje stvarnih predmeta postaje umjetnička akcija koja rezultira artefaktom što postaje umjetničkim predmetom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju cjelina. On oblikovanju, a kasnije predstavljanju, prilazi kao kolekcioniranju. Stvoren je niz mikrosvjetova koji su, svaki za sebe, logično uvjerljivi. Bjelina galerijskog mira postaje kuća uspomena na pokojne životinje. Predstavljeni objekti impliciraju nesporazume u komunikaciji. Doživljavamo ih kao snažne znakove upitnosti konvencijama i sadašnjem vremenu. Noel odlučuje o trenutku kojeg želi predstaviti. Podastire jedno od mogućih stanja u finalnom trenutku. Sudbina ovaca gotovo je jednaka sudbini ljudi. Noel Šuran se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove: doživljava li ovce ili ljude.
Eugen Borkovsky, III. 2016.

Suran Noel 06Noel Šuran rođen je 1986. godine u Puli. Završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Trenutno završava poslijediplomski doktorski studij kulturne antropologije i etnologije u Zagrebu. U njegovom umjetničkom radu evidentan je antropološki kontekst. Dugi niz godina bavi se nematerijalnom kulturom. Uključen je u nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih i umjetničkih projekata. Zapaženo je sudjelovao na mnogim manifestacijama, susretima, stručnim i znanstvenim skupovima, simpozijima, izložbama, smotrama, memorijalima vezanim uz prezentaciju i edukaciju vizualne kulture. Dobitnik je nekoliko priznanja i nagrada. Likovni, multimedijalni nastupi: Bol, Beli, Grožnjan, Metković, Osijek, Vinkovci, Ivanić Grad, Mrkopalj, Kršan, Labin, Pazin, Pula, Rijeka, Volovsko, Svetvinčenat, Sinj, Šibenik, Viškovo, Volosko, Zagreb, (HR); Beč (A), Szentendre (H); Barcelona (E); Bruxelles (BE); Portugal (P); Koper, Ljubljana (SLO); Beograd, Novi Sad, Senta, Zrenjanin (SRB), Sarajevo (BIH), Skopje, Ohrid, Bitola (MK), Brindisi, Bari, Ancona, L’aquila, Lecce, Firenze, Milano, Trieste, Pordenone (I), Plzen (CZ); Sofija (BG); Paris (F); New York (USA)… Član je HDLU Istre. Živi u Lindaru (Istra).

 

 

 

POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA

 

 

GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 – 2016 GRISIGNANA Cittá degli artisti

Leave a Reply

Your email address will not be published.