O neodgovornoj slobodi u medijima, to jest slobodi vrijeđanja i provociranja u srpskome tjedniku ″Novosti″ – prilog pripremio Marito Mihovil Letica

novosti lijepa nasa haubico 1

Postoje li situacije u kojima se pravo na slobodu govora odnosno izražavanja smije ili čak mora ograničiti? Odgovor (naslućen iz samoga pitanja) jest potvrdan. Sloboda u medijima ne smije biti razumijevana kao difuzna i ničim ograničena, kao ″sloboda od″, sloboda od ograničenja, negativna sloboda – nego kao pozitivna odgovorna sloboda, kao ″sloboda za″, sloboda za promicanje istine i činjenje dobra. Dobra koje je dobro u činu i učinku. Učinku za zajednicu, društvo, za sve nas.
I tako dospijevamo do stanovitoga tjednika koji izlazi u Hrvatskoj. Riječ je o političkoj, prežitcima srboslavijske unitarističke ideologije kontaminiranoj tiskovini koja, bivajući izdašno podupirana novcem Republike Hrvatske, uporno i beskrupulozno vrijeđa nacionalne svetinje Hrvatâ: Domovinski rat, hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku, himnu, državne praznike itd.

Riječ je o ″Novostima″, tjedniku Srpskoga narodnog vijeća. Nikomu razboritu i dobrohotnu ne bi taj tjednik smio smetati stoga što je srpski – ali mu treba biti zazoran zato što je protuhrvatski. Među brojnim izgredima i prijestupima dotičnoga tjednika spomenut ću samo neke.

Naime, tjednik ″Novosti″ donio je dvaput zaredom, 1. i 8. listopada 2010., na naslovnici veliki natpis ″Obadva, obadva su pala!″. Bijaše to zlurado naslađivanje, likovanje nad gubitkom dvaju hrvatskih vojnih zrakoplova tipa MIG-21; srećom u nesreći, bez ljudskih žrtava. Dotični je tjednik iste 2010., u broju izišlom nakon Dana domovinske zahvalnosti, podastro ilustraciju hrvatskoga vojnika koji vampirskim zubima kolje ženu, Srpkinju, iz čijega se vrata krv istočila u lokvu – taj je prilog naslovljen: ″Olujom do mira″.

A godine 2015., u broju koji je otisnut 7. kolovoza, nakon hrvatskoga vojnog mimohoda, nahodi se izrugivanje s hrvatskom himnom. Citiram prvih nekoliko redaka, uz smjernu ispriku što će ta neukusna i nedolična rugalica izazvati ljutnju i ogorčenje u Hrvatâ: ″Lijepa naša haubico, / Oj ti švapska cijevi mila, / Stare salve djedovino, / Da bi vazda sve pobila! // Mila, kanonado slavna, / Sila si nam ti jedina. / Mila, kuda si nam ravna, / Mila si neselektivna!″ Pitam: Treba li Ministarstvo kulture odnosno Republika Hrvatska financirati glasila koja likuju nad nesrećama Hrvatske vojske te demoniziraju Domovinski rat i hrvatske branitelje – temelj suvremene hrvatske države? Treba li financirati glasila koja se izruguju s hrvatskom državnom himnom?

Glede hrvatske vojno-redarstvene akcije ″Oluja″, podsjetio bih na davno spjevane, umnogome proročanske stihove čestitoga i lucidnoga srpskog pjesnika Branka Miljkovića: ″… ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju″. Zatim bih podsjetio na činjenicu da je pjesmu Antuna Mihanovića ″Horvatska domovina″ uglazbio hrvatski pravoslavac Josip Runjanin. Tako dobismo hrvatsku državnu himnu ″Lijepa naša″. Posrijedi je jedan od simbola hrvatske identitetske samosvijesti te je izrugivanje s himnom ne samo nemoralan čin nego i kazneno djelo. Tako u Kaznenome zakonu (″Narodne novine″ 125/11″), u članku 349., čitamo: ″Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu / kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.″

Zanimljivim biva istaknuti da u priopćenju Hrvatskoga novinarskog društva stoji među inim i ovo: ″… satirički komentari legitiman su oblik slobode govora. Dakle, u konkretnom slučaju, svojevrsno parafraziranje hrvatske himne može nekoga vrijeđati i šokirati, ali se svakako radi o govoru koji u demokratskom društvu treba uživati zaštitu i ne smije podlijegati ograničenjima.″ Prežalostan je to primjer shvaćanja slobode kao nekakve amorfne mogućnosti bez ikakvih ograničenja odnosno korektiva koji bi je normirali i formirali, dali joj etiku i estetiku. Zaista se s pravom možemo zapitati o kriterijima etike i estetike Hrvatskoga novinarskog društva, kada njegov predsjednik Saša Leković nesuvislo i bezobzirno naziva parafrazom onu činidbu koja je normirana kao kazneno djelo. Iz Lekovićevih riječi dakle proizlazi da u demokratskome društvu vrijeđanje i šokiranje treba uživati imunitet od zakonskih odredbi odnosno da je u demokratskome društvu legitimno biti nelegalan. Ako sam dobro razumio, sugerira se nekovrsno novinarsko pravo na protupravnost (?!)

A Milorad je Pupovac na konferenciji za medije, održanoj 21. siječnja 2016. u Srpskome narodnom vijeću, na novinarsko pitanje ″Mislite li da vrijeđanje himne Hrvatâ ne pogađa njihove osjećaje?″ odgovorio: ″Ja ne mislim da je parodija vrijeđanje.″ Sveučilišnoga profesora Pupovca, jezičara, koji je prečesto sklon prodikovati i docirati, treba podsjetiti na okolnost da se u (već citiranome) članku 349. Kaznenoga zakona izrijekom spominje ″izvrgavanje ruglu″ himne, te ga k tome valja podsjetiti na etimologiju riječi ″parodija″. Naime, pokojni Bratoljub Klaić u svome ″Rječniku stranih riječi″, toliko prihvaćenu i cijenjenu da je premnoga doživio izdanja, veli da riječ ″pàrōdija″ dolazi od grčkoga ″parōdéō″ – što znači ′krivo pjevam; podrugujem se′. Iz toga proishodi, budući da su ″podrugivanje″ i ″vrijeđanje″ gotovo istoznačnice, kako je Pupovčeva izjava ″Ja ne mislim da je parodija vrijeđanje″ izraz njegova krivog mišljenja. Dvije su mogućnosti: ili epistemolog lingvistike profesor Pupovac ne zna značenje dotične riječi; ili je htio obmanuti tobože neuku javnost. ″Tertium non datur″. hr.radiovaticana.va