Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba dodijelilo je Nagradu „Marija i Stjepan Radić“ češkom arhitektu Vladi Miluniću  prigodom njegovog 75. rođendana, zbog naročitih zasluga kojima je uvelike doprinosio razvoju i jačanju hrvatsko-čeških odnosa u cjelini ali i posebnim rezultatima koji su od svjetskog značaja i koje je kao vrstan arhitekt izražavao u arhitekturi, čime je potvrđeno njegovo višegodišnje raspoznajno djelovnje kao osobe s međunarodnim umjetničkim identitetom što je sebi priskrbio oblikujući univerzalne trajne vrjednote svijetske kulturske baštine koje danas postaju od nacionalnog Češkog, europskog i globalnog kulturskog značaja

milunic2

Autor: Ivan Raos

Najznamenitiji postmodernistički simbol Praga zapravo je Milunićeva Kuća koja pleše, makar ona na određen način simbolizira na dobre prijateljske hrvatsko-češke odnose koje su tijekom stoljeća razvijali i obilježili pojedini Hrvati koji su više godina živjeli i djelovali u Češkoj, među kojima se poglavito ističu Faust Vrančić, Josip Filipović, Vlaho Bukovac, Vladimir Prelog, Branko Gavella i Zvonimir Rogoz. Među taj niz hrvatskih velikana nezaobilazno se nametnuo ugledni i poznati arhitekt i intelektualac Vlado Milunić koji se rodio 1941. u Zagrebu a, kojem su od 1956. Češka i Prag postali trajno prebivalište

Spomenut ćemo i skupinu hrvatskih slikara „Prašku četvoricu“ koju čine Varlaj, Trepše, Gecan i Uzalac koji nakon što su u Pragu školovani za likovne umjetnike donjeli u Zagreb izgrađene subjektivno moćne stvaralačke izričaje izražavanja, čime su u međuraću znatno podigli razinu umjetničkog likovnog stvaralaštva u Hrvatskoj, makar nisu ostavili značajnijeg traga u Češkoj likovnoj umjetnosti. Ali zato su se „Praška četvorica“ tijekom nekoliko destljeća u Hrvatskoj likovnosti stvaralački raspoznajno izražavali, ostvarivši u tom razdoblju moćan dominantan trag umjetničkog djelovanja na kojeg smo kao stari europski naraod i nacija Hrvata izrazito ponosni, baš kao što smo ponosni i na arhitekta Vladu Milunića.

Vlado Milunić cjeloživotno se dokazao u struci javno prihvatljivim djelovanjem kojeg češka javnost poznaje kao poznatog češkog arhitekta hrvatskog podrijetla, koji doprinosi popularizaciji Hrvatske u Češkoj, pritom njegova Kuća koja pleše jedan je od sveprimjetnijih graditeljskih umjetničkih izričaja uzajamnog kulturskog prožimanja Hrvata i Čeha koje je spajalo i oplemenjivalo oba naroda stvarajući ne samo remek djela trajnih vrjednota već i jedinstven duh prijateljstva i zajedništva zasnovan na zajedničkim civilizacijskim i ljudskim vrjednotama.

kuca koja plese
Kuća koja pleše

Kuća koja pleše uvrštena je među najznačajnija kulturska dobra i vrjednote kakve postoje u Češkoj i svijetu, jer takvu spomeničku znamenitost s pravom svrstavaju među najveća graditeljska poststrukturska arhitektonska djela ovodobne svjetske kulturske baštine. Ujedno zgrada dojmljivo promiče i trajno pokazljivo znanira prijateljstvo i zajedništvo Hrvata i Čeha kao relevantan fenomen u europskim i svjetskim razmjerima koji može služiti za primjer drugim narodima, naročito u ovodobnici velikih kriza, napetosti i novih izazova. Kako je istaknuto u obrazloženju o dodjeli Nagrade kojom Hrvatsko-češko društvo želi dati prinos popularizaciji Vlade Milunića u njegovoj domovini Hrvatskoj.

Hrvatsko-češki arhitekt Vlado Milunić, autor Kuće koja pleše, slavi 75. rođendan

Vlado Milunić, češki arhitekt hrvatskog podrijetla u četvrtak 3. ožujka slavi 75. rođendan, stoga mu je tom prigodom Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba dodijelilo Nagradu „Marija i Stjepan Radić“, pritom su podsjetili hrvatsku donekle i češku javnost na ovog vrsnog i svjetski uglednog arhitekta koji već 60 godina živi u Češkoj, u kojoj je ostvario svjetski vrjedna djela postmoderne arhitekture, među kojima se kao najpoznatija u europskim i svjetskim razmjerima pokazljivo ističe i ubraja poslovna zgrada na obali Vltave u Pragu poznata kao Kuća koja pleše dovršena prije 20-ak godina.

Kuća koja pleše (Tančící dům) znamenita je ikona praške postmoderne arhitekture koju je Vlado Milunić projektirao 1992. zajedno sa svjetski poznatim kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem, a koju je očito u srcu i mislima ponio sa sobom iz Zagreba (za koju je polazne ideje pronašao u znamenitoj Planićevoj zgradi moderne Napretkove štedionice u ulici Gajeva / Bogovićeva u Zagrebu), koja mu je sigurno uvelike poslužila kao prihvatljivo uobličen objekt arhitekture moderne u kojoj je pronašao podlogu za vizuru i oblik zgrade kojeg će izgraditi u Pragu.

with Havel
Vlado i Havel

Očito je baš tu Planićevu zgradu moderne Milunić sa sebi svojstvene umjetnikove raspoznajne razine dekonstrukcijskim idejama razigrao i poststrukturski rasplesao u univerzalni projekt. Zapravo Milunić je takvom obliku pridodao svoje dekonstrukcijske ideje kojima je zaista uvjerljivo uobličio najpoznatiju zgradu praškog postmodernizma koja skladno djeluje kao plesni par, pritom je stvoren novi oblik graditeljske dekonstrukcije kojeg je zajedno „osmišljao“ i razvijao sa svojim prijateljem češkim predsjednikom Václavom Havelom. Zgrada simbolizira slobodu i dinamičnost češkog društva nakon Baršunaste revolucije, koja od kad je izgrađena stekla je veliku popularnost među posjetiteljima Praga, pa se uz Hradčane i Karlov most, smatra jednom od tri praške znamenitosti koje turisti učestalo fotografiraju. Zgrada i njezini autori dobili su mnoge nagrade i povelje u Češkoj i inozemstvu.

Ovu nagradu Hrvatsko-češkog društva do sad su dobili violist, glazbeni pedagog i diplomat Zlatko Stahuljak (2012.) i češki kroatist Dušan Karpatský (2015.), a nazvana je u čast hrvatskog političara Stjepana Radića koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio najznačajniji promicatelj hrvatsko-češkog prijateljstva i njegove supruge Čehinje Marije Radić.

Vlado Milunić, češki arhitekt, umjetnik i entuzijast hrvatskog podrijetla, tako ga nazivaju u stručnoj literaturi i medijima, zapravo je jedan od uspješnijih i uglednijih hrvatskih iseljenika i osoba iznimno zanimljivog i burnog životopisa. Rodio se 3. ožujka 1941. u Zagrebu, samo mjesec dana prije nego li je Drugi svjetski rat zahvatio i hrvatska područja. Otac Josip Milunić (1912. – 1981.), rođen u Bobovcu kod Sunje, a majka Atena rođena Radošević (1914. – 1999.), rodom iz Velike Gorice. Bili su oboje liječnici, međutim samo nekoliko mjeseci nakon što im se rodio sin Vlado otišli su u rat. Tijekom kojeg je Vlado zajedno sa sestrama Martom i Nevom djetinjstvo proveo na Trešnjevci u Zagrebu, s bakom Mirom Radošević i prabakom Sofijom Vučinović. Na kraju rata 1945. zajedno su se svojoj obitelji vratili Atena i Josip Milunić s tek rođenom kćerkom Rajnom, ali ni tad obitelj nije zadugo bila na okupu, jer roditelji su nedugo potom otišli na službu u Ministarstvo zdravstva, nakon čega su nedugo zatim 1946. dobili dvogodišnju stipendiju i otputovali u SAD. I nakon Drugog svjetskog rata Vlado Milunić je sa sestrama i bakom Mirom bez odstutnih roditelja živio u Zagrebu u Gregorijančevoj ulici (današnja Grškovićeva), školu je polazio na Kaptolu. Roditelji Atena i Josip Milunić zaputili su nakon stipendijskog usavršavanja u Americi ljeti 1948. kući k svojoj djeci u Hrvatsku, ali zbog novonastalih otežavajućih političkih okolnosti vidjet će ih tek za osam godina. Zato jer zrakoplov je na povratku iz Amerike umjesto prema Zagrebu ili Beogradu pristao u Pragu, baš u trenutku kad je bila objavljena Rezolucija Informbiroa koju su oni (naivno i ne sluteći posljedice nepromišljeno potpisali, pa im je povratak u tadašnju Jugoslaviju postao nemoguć), pogotovo kad su doznali da su mnogi njihovi prijatelji stradali na Golom otoku i u drugim Titovim logorima. Nije im preostalo drugo nego se nastaniti u Češkoj, u kojoj su ih komunističke vlasti, pod sumnjom da su Titovi špijuni, najprije internirale u Hradecu Králové, ali potom su ipak kao ugledni liječnici dobili zaposlenja u praškoj bolnici. Pritom su istodobno jugoslavenske komunističke vlasti izbacile iz stana baku Miru Radošević koja se s četvero unuka preselila u Opatiju sinu Hanibalu Radoševiću.

milunic

Daljnja sudbina obitelji bila je čvrsto vezana za zbivanjima u jugoslavensko-sovjetskim odnosima u kojima je nakon Staljinove smrti srećom došlo do normalizacije. Nakon što je Nikita Hruščov 1955. posjetio Tita koji mu je iduće godine uzvratio posjet, Atena je Milunić uputila pismo Hruščovu i zatražila da se kao gesta dobre volje njezinu djecu pusti roditeljima u Čehoslovačku. Pismo je polučilo uspjeh pa su u listopadu 1956. Vlado Milunić i njegove sestre Marta, Neva i Rajna zrakoplovom iz Beograda napokon se uputili odletjevši prema Pragu. Onodobni nemirni politički događaji i nedaće zamalo su se na tom putovanju odrazile i na život obitelji Milunić, jer zrakoplov kojim su se zaputili trebao je najprije sletjeti na međupostaji u Budimpešti. Međutim piloti su samo koji tren prije slijetanja dobili vijest da je sovjetska vojska u tom trenutku okupirala tamošnju zračnu luku pa su nastavili letjeti direktno prema Pragu, u kojem se obitelj Milunić nakon više od deset godina napokon opet našla na okupu. Stanovali su u vili u kojoj je živjelo još 11 diplomatskih obitelji iz tzv. Juge koje je baš kao i Miluniće, sukob Tita i Staljina zatekao u Čehoslovačkoj.

Koju godinu kasnije obitelj Milunić preselila se u zgradu na desnoj obali Vltave koja je prije dolaska komunista na vlast pripadala bogatoj poduzetničkoj obitelji Havel. U susjednom stanu živjeli su roditelji kasnijeg češkog predsjednika Václava Havela i njegov mlađi brat Ivan. Baš ta činjenica potom će sudbonosno utjecati na karijeru Vlade Milunića koji je u Pragu završio gimnaziju i 1966. studij arhitekture na Češkom tehničkom sveučilištu (ČVUT) , nakon čega se tri godine usavršavao u Parizu.

Zatim što se Milunić vratio u Prag (1969.) zaposlio se u atelijeru arhitekta Karela Pragera u kojem je pronašao svog fakultetskog kolegu Jana Líneka s kojim će tijekom iduća dva desetljeća kao specijalizirani dvojac za javne objekte naveliko surađivati. U Pragu su projektirali nekoliko domova umirovljenika i dom kulture, stacionar za hendikepiranu djecu, a u Češkim Budějovicama sredinom osamdesetih godina Milunić je dobio angažman i od tadašnjeg vodećeg češkog disidenta i svog svojedobnog susjeda Václava Havela koji ga je 1986. zatražio da mu projektira stan kojeg treba podjeliti s bratom a kojeg je naslijedio nakon smrti roditelja. Ipak projektirati stan „državnom neprijatelju broj jedan“ nikako nije moglo mimoići bez posljedica, nakon čega je Milunića učestalo saslušavala tajna policija, pritom ni on ni Havel nisu posustajali duhom.

veleposlanstvo svi

Milunić je Havelu u šali dnevni boravak od njegovog radnog stola odijelio rešetkom i skromnim ležajem kako zbog čestih boravaka u zatvoru ne bi kod kuće imao šokove, a u jednom razgovoru dotakli su se i susjedne prazne parcele na uglu Rašínove obale i Jirásekova trga na kojoj je svojedobno bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. Milunić i Havel maštali su o tomu kako bi se na toj parceli mogla izgraditi zgrada s kulturskim sadržajima (knjižnicom, kazalištem i kavanom), koja bi nastavila niz značajnih kulturskih objekata koji se protežu uzduž Vltave.

Baršunastom revolucijom u studenom 1989. srušen je zauvijek komunistički režim, nakon čega je Havel postao predsjednik Čehoslovačke, pa se zamisao o kulturskom objektu mogla početi ostvarivati. Kad ga je posjetio direktor praške stambeno-komunalne tvrtke kako bi razgovarali o povratu njegove obiteljske kuće, Havel je spomenuo da je 1986. s Milunićem razmišljao o tomu da se na susjednoj praznoj parceli sagradi zgrada s kulturskim sadržajima. Nakon toga direktor nije puno čekao i otezao pa je žurno Miluniću poslao službenu narudžbenicu.

milunic2015

Milunić je 1990. otvorio privatni arhitektonski Studio VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje, iako su VM i Milunićevi inicijali), u kojem je započeo osmišljavati kuću koja bi u zbilji dočarala svrhu slobodnog društva. Makar se ideja za zgradu nalik na plesni par rodila koju godinu prije i postupno se razvijala. Makar je Milunić i prije razmišljao o toj lokaciji na kojoj bi izgradio zgradu s kupolom nalik na raspuklu ljusku graha, o zgradi sa spuštenom crvenom zavjesom (ili gaćama), kao simbolom „striptiza“ totalitarnog režima, i o „Zgradi slobode“ s likom mlade djevojke kao simbolom revolucije („Čehoslovačka Ivana Orleanska). „Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije kad se od totalitarnog statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je odlazio u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus“, prisjeto se Milunić.

Međutim kad je javnosti predstavio svoju projektnu ideju izazvao je negativnu reakciju javnosti, uključujući i stručnjake, koji nimalo nisu bili spremni prihvatiti ovako smjeli arhitektonski projekt u historicističkom dijelu Praga. Ipak Kuća koja pleše dopala se Pavelu Kochu, predstavniku nizozemske tvrtke Nationale Nederlanden koja je na kraju i bila investitor izgradnje. Dok se kao rješenje za neutralizaciju negativnih reakcija nametnula ideja da se javnosti nedovoljno poznatom Miluniću kao suautor Kuće koja pleše priključi kakav slavni svjetski arhitekt. Koch je najprije kontaktirao svog prijatelja francuskog arhitekta Jeana Nouvela koji je suradnju odbio s obrazloženjem da je parcela premala za dvojicu arhitekata, ali i stoga jer već je vidio da Milunić ima gotov koncept i maketu zgrade. Ipak se kao drugo slavodobitno riješenje pojavio Frank Gehry iz Los Angelesa koji se igrom slučaja u veljači 1992. zatekao u Ženevi kao član žirija jednog natječaja. Milunić tad je Gehryju pokazao svoje skice objekta kojeg je on dobro shvatio kao i okolnosti pa je s radošću prihvatio suradnju. Ali ipak nije poznato što je bilo presudno da je Gehry prihvatio s Milunićem suradnju, je li to što je kao Kanađanin veliki ljubitelj hokeja i češkog hokejaša Jaromíra Jágra pa je pritom kazao : „Za državu koja je Americi dala Jaromíra Jágra učinit ću sve“. Izgradnja Kuće koja pleše počela je 1994. a dovršena je 1996. suprotno prvotnoj ideji, umjesto zgrade namijenjene kulturi postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na zadnjem katu na čijoj se terasi nalazi metalna konstrukcija nazvana Meduza. Kuća koja pleše i njezini autori dobli su mnoge ngrade, a američki časopis Time proglasio ju je 1996. zgradom godine u svijetu.

Vlado Milunić

Kuća koja pleše globalno je Milunića proslavila, ali i donjela mu mnoge druge poslove pa je u Pragu uz niz obiteljskih kuća projektirao stambeni kompleks Zvijezda (Hvězda), građen od 1994. do 2000., Dom djece i mladih Modřany (2005.), radar u praškoj zračnoj luci (2009.), a s još četiri arhitekta autor je Češke četvrti u Šangaju (2003.). Uredio je i Galeriju glavnog grada Praga restauriravši staru baroknu zgradu pored Starogradskog trga, a radio je i na preuređenju novijih stambenih naselja u Pragu gradeći zgrade od panela. Milunić je prije nekoliko godina sudjelovao i na međunarodnom natječaju za uređenje centra Rijeke, u kojoj je tijekom života u Opatiji pohađao gimnaziju, putujući brodom preko Kvarnerskog zaljeva, i predložio rješenje inspirirano toskanskim srednjovjekovnim gradićem San Gimignanom. Po Milunićevom bi se planu na delti Rječine izgradilo nekoliko tornjeva koji bi dominirali Kvarnerskim zaljevom, uz središnji park s kulturskim i športskim sadržajima i plažom uz more, ali projektni plan nije prihvaćen. Milunić je desetljećima vezan uz Rijeku jer u noj živi njegova sestra Neva, po zanimanju statičarka, a najstarija sestra Marta živi u Zagrebu koja je po struci liječnica, makar se bavi keramikom kao slobodna umjetnica. Najmlađa sestra Rajna živi u Pragu i bavi se grafikom.

Vlado Milunić redovito održava prijateljske kontakte s djelatnicima u hrvatskom veleposlanstvu u Pragu, nadalje dobro govori svojim materinskim hrvatskim jezikom, ujedno mu je žao jer njegovih troje djece ne govore ga, Danilo, Rita i Ester (arhitektica). Prisjeti se svog rodnog Zagreba, kako skromnih kućica na Trešnjevki, tako i malo otmjenijeg Medveščaka, ljetovanja na Jadranu, poglavito djeda Antuna Milunića iz Bobovca kod Sunje koji je bio ljubitelj konja, i kojega bi brižno kao student rado posjećivao. Milunić nadalje dinamično projektira kadkad i na svoju inicijativu ne očekujući uvijek i poziv investitora, ujedno je djelatan predavač i pedagog na Češkom tehničkom sveučilištu. Poglavito se ističe kao britak kritičar divljeg kapitalizma i kojekakvih nepromišljenosti koje svugdje u svakoj državi postoje pa je više nogo dobro poznat češkoj javnosti. Učestalo održava predavanja bilo Češkoj tuzemnoj ili inozemnoj publici najčešće o svom životnom djelu Kući koja pleše s kojom je dobio mjesto trajnog velikana u kulturskoj povijesti Praga i Češke, ali i status znamenitog hrvatskog iseljenika.

Vlado Milunić rođen je 3. ožujka 1941. u Zagrebu, a 1956. zajedno sa svoje tri sestre doselio se u tadašnju Čehoslovačku u kojoj su od 1948. živjeli njegovi roditelji, liječnici Atena i Josip Milunić, odvojeni od svoje djece zbog sukoba Jugoslavije s ostalim državama pod komunističkom vlašću. U Pragu je 1966. završio studij arhitekture na Češkom tehničkom sveučilištu, a zatim se do 1969. usavršavao u Parizu. Od 1969. do 1990. radio je zajedno s kolegom Janom Línekom, a od 1990. djeluje u svom privatnom Studiju VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje). Mnoge je javne zgrade projektirao, među njima ističe se nekoliko domova umirovljenika u Pragu, Dom kulture Sedlec-Prčice, Dom djece i mladeži Modřany, stambeni kompleks Zvijezda, stacionar za hendikepiranu djecu u Českim Budějovicama ali i više obiteljskih kuća. Uvjerljivo se iskazao pri rekonstrukciji pojedinih dijelova stare gradske jezgre i panelnih stambenih naselja u Pragu i Bratislavi. Jedan je od autora Češke četvrti u Šangaju, među njegova djela spada i radarski toranj u Zračnoj luci Václava Havela u Pragu, praška galerija Ungelt, Gallery Club Radost FX , ali prijedlog za novi centar grada Rijeke. Djeltan je predavač na Češkom tehničkom sveučilištu u Pragu.

Tančící dům

„Globalna prepoznatljivost Kuće koja pleše pozicinira to prijateljstvo i zajedništvo Hrvata i Čeha kao relevantan fenomen u europskim i svjetskim razmjerima koji može služiti za primjer drugim narodima, naročito u današnje doba velikih kriza, napetosti i novih izazova“, kaže se u odluci Hrvatsko-češkog društva o dodjeli Nagrade „Marija i Stjepan Radić“ Vladi Miluniću.

with Gehry 2

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.