Zorana Šprajca pamtimo još dok je na HRT-u u središnjem Dnevniku prekrojio snimke Tuđmanovih telefonskih razgovora tako da je ispalo da Tuđman bešćutno vraća vukovarsku djecu u okupirani Vukovar i ne želi razgovarati sa Dedakovićem nego mu s visoka odgovara da mu sve što ima faksira. A sve to u kontekstu već dokazano lažne teorije o prodaji Vukovara

26159

Sada se ponovno istaknuo, ali na RTL-u. Pustio je snimku sa sprovoda umirovljenog brigadira HV-a Mirsada Bakšića iz 2012. godine.

Iz snimke je vidljivo da Zlatko Hasanbegović kaže: „Rahmetli Mirsad je pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine.“

Šprajcova istina vs. stvarnost

Ustvrdio je da više nije u pitanju ni mladost ni ludost, nego dosljednost, te da ministar Hasanbegović ovom prigodom, ni manje ni više, žali za NDH. Dodatan „dokaz“ je izjava o porazu 1945., dok istovremeno premijer Orešković za Hasanbegovića tvrdi da je ovaj antifašist.

Očito, Šprajc tu vidi neku opasnost od ustašluka. Unatoč tome što je nedavno i SDP-ov Komadina priznao da niti Karamarko nije ustaša, niti Milanović partizan, i da je SDP sve to režirao za potrebe izbora i mobiliziranja birača, kako ne bi nestali sa scene. O da, rekao je to javno, u mikrofon.

A sad pogledajmo stvarnost

Mirsad Bakšić rođen je 1936., što znači da je 1945. imao 9 godina. Očito je da Bakšić dolazi iz hrvatske muslimanske obitelji. Zbog svojih prohrvatskih stavova u Jugoslaviji je bio proganjan.

Logično se može zaključiti da nije iz partizansko-komunističke obitelji. Stoga je i potpuno razumljivo i vrlo precizno reći da je „svojim dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945.“

To nije žaljenje ni za Pavelićem, ni za rasnim zakonima, pa ni za ustrojstvom NDH, niti za njenim imenom. To je žaljenje za državom hrvatskog naroda, za prilikom da Hrvati nakon rata imaju svoju državu, umjesto da budu vraćeni u onu istu Jugoslaviju iz koje su 4 godine ranije pobjegli glavom bez obzira.

I kad pišem „istu Jugoslaviju“, treba imati na umu da Tito nije osnovao novu Jugoslaviju, već je pod Staljinovim patronatom oslobodio okupiranu Jugoslaviju, a vlast je prenesena s kralja i vlade u progonstvu na jugoslavenske komuniste. Upravo zato se to naziva oslobođenje, jer je oslobođena država koja je već i ranije imala međunarodno priznanje.

Dakle, Staljin na čelu Kominterne, i Tito, njegov podređeni, na čelu jedne sekcije Kominterne, oslobodili su Jugoslaviju, a ne Hrvatsku. To je uostalom vidljivo i iz svih dostupnih dokumenata, svjedočanstava, kao i danas poznate povijesti. To su uostalom i oni sami govorili. Ciljeve borbe određuju vođe, a ne pojedinac koji misli da se bori za „raj na zemlji“, „prava radništva“ itd.

Po Šprajcu je valjda Hasanbegović trebao reći da je Bakšić dječačkim očima vidio pobjedu Hrvatske koja ga je progonila jer je imao prohrvatske stavove?

A o Šprajcovom argumentu nedosljednosti može se reći samo da je Hasanbegović već odavno nedvosmisleno osudio sve zločine režima NDH, i zastupa stav da je Hrvatska pobijedila 90-ih, a ne niti 1941., niti 1945. Očito je Hasanbegović dosljedan.

Vjerojatno je Šprajcu sporno i što je Hasanbegović govorio o našoj najvećoj nacionalnoj tragediji. Pa kako drukčije nazvati pokolj ili progon tolikog broja Hrvata, i tragediju kakvu nam nisu priredili niti dotadašnji okupatori zajedno?

To je po Šprajcu pobjeda? Pobjeda čega ili koga nad kime ili čime? Pobjeda Staljinove vojske? Netko će reći da vojska nije Staljinova nego Titova. Međutim, Tito je Staljinov, i ostao je bespogovorno njegov sve do 1948.

Nisu problem zločini već hrvatska država?

Čini se da Zoran Šprajc ima isti problem kao i povjesničar Hrvoje Klasić: nisu problem zločini NDH, niti zločini općenito (jer druga strana je činila i veće zločine), nego je problem hrvatska država. I to svaka hrvatska država. Jer čak i kad bismo prihvatili ovaj Šprajcov „nestašluk“, kako naći razumijevanja za prekrajanje snimki Tuđmanovih razgovora kako bi im se u potpunosti promijenio smisao?

Za kraj pitanje: Zašto je brigadir Mirsad Bakšić, musliman, Hrvat, svjedok događaja iz 1945., proganjan zbog svojih prohrvatskih stavova u Jugoslaviji, bio dobar dok je bio časnik HV-a, a čovjek koji mu je držao govor na sprovodu i rekao ono što je očito, dakle poznate činjenice u ispravnom kontekstu, proglašen je ustašom? Nismo li time upravo i Bakšića proglasili ustašom? Ovo ludilo ide toliko daleko, da sve češće čujem i same branitelje da su oni antifašistička vojska iz antifašističkog Domovinskog rata, i borili su se protiv srpskih fašista…

Naravno, ako objašnjavate ovo nekome u SDP-u ili HNS-u, morate se služiti isključivo ovakvom terminologijom jer oni drukčije ne razumiju. Ali da to počinjemo javno isticati, pa to je izgleda naš poraz i nakon Domovinskog rata.

Sa zgražanjem odbijam da se članovi moje obitelji i obitelji mojih prijatelja, koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, nazivaju antifašistima, ili fašistima, ili ustašama, jer oni to nikada nisu bili, niti su se borili za antifašizam, ili fašizam, ili ustaštvo, ili NDH.

Naprotiv, kao i 40-ih, tako i 90-ih, običan hrvatski čovjek koji je pristupio hrvatskoj vojsci, krenuo je s ciljem stvaranja hrvatske države i obrane svog doma. A na drugoj strani, kako 40-ih, tako i 90-ih, ispriječile su se postrojbe zvane „partizani“, „jugoslavenska (narodna) armija“, „četnici“, boreći se za Jugoslaviju.

Razumijem odlazak malog običnog čovjeka u partizane, ali to ne opravdava njihovu vojsku, djelovanje i cjelokupnu organizaciju i vojni vrh.

Razlika ipak postoji, jer 40-ih su neke četničke skupine podržale NDH i okrenule se borbi protiv komunizma kao zajedničkog neprijatelja. Sada su pak masovno bili uz komuniste, kako to i priliči službeno priznatim antifašistima pobjedničke vojske 1945. Zapravo uvijek su bili samo na jednoj strani – onoj koja je Srbiji nudila najviše. To se zove lojalnost. Izvor: Narod.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published.