Četiri godine u krvi i željezu – Veliki rat naziv je dojmljive putujuće izložbe Vojnopovijesnog muzeja i instituta u Budimpešti koja se održava u Muzeju grada Rijeke i koja je otvarena u četvrtak, 18. veljače 2016. Na otvorenju nakon pozdravnih riječi domaćina ravnatelja Muzeja Grada Rijeke Ervina Dubrovića i veleposlanika Mađarske u Zagrebu Józsefa Magyara govorili su i izložbu otvorili Vojko Obersnel, gradonačelnik Grada Rijeke i pukovnik Vilmos Kovács, voditelj Vojnopovijesnog muzeja i instituta u Budimpešti
Po koncepciji Vojnopovijesnog muzeja i instituta u Budimpešti izložba o Prvom svjetskom ratu sastoji se od 32 roll up-a i putuje po Mađarskoj i inozemstvom točno toliko koliko je trajao sam rat. Shodno toj zamisli izložba je originalno otvorena 21. lipnja 2014. prilikom Noći muzeja u Budimpešti i od tad putuje 52 mjeseca od mjesta do mjesta sve do 2018. godine. Riječ je o gostujućoj izložbi koja dokumentarno i slikovito uvjerljivo progovora o Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.), a organizrali su je Mađarski institut u Zagrebu, Veleposlanstvo Mađarske i Vojnopovijesni muzej i institut u Budimpešti.
Na roll up-ima se prikazuju fotografije, detalji pisama i snimke karakterističnih predmeta onoga doba, a svrha njihova prikazivanja je predstaviti publici mnoštvo lica rata od rovova do života civila u pozadini. Autori su namjeravali izložbom predočiti dostojno sjećanje na tragične događaje i čuvanje uspomena na žrtve Velikoga rata.
Slike na roll up-ima zapravo nam govore o onodobnim pričama, tehničkim izumima tog razdoblja, o detaljnim i lako razumljivim pojavama u politici, ali i o ulozi žena i djece u ratu. Nije bilo zapravo ni jedne obitelji u Europi, a tako i u našoj srednjeeuropskoj regiji, na čiji život nisu utjecala ratna zbivanja i mnoge od njih čuvaju uspomene, pisma, fotografije, predmete.
Za naše čitatelje smatramo potrebnim mimo autora izložbe Četiri godine u krvi i željezu – Veliki rat ukazati iz ovodobnice na pojedinosti o kojima se zapravo ne govori a, došle su s dotad nepoznatim strahotama koje je donio taj ratni sukob koji je počeo 1914. i prerastao u Velik rat onodobnce koji se proširio na čitav europski kontinent pa i šire, naročito je zahvatio područje Srednje Europe. Igrom slučaja na ovom području počeo je rat, donekle se i odvijao tako rekuć pored i uz područje Trojedne kraljevine Hrvatske koja je bila u državnom savezu s
Onodobna Trojedna Hrvatska nakon Velikog rata koji je završio 1918. jedva se kao dražava održala, našavši se voljom nekolicine bezglavih hrvatskih pojedinaca u novoj integrirajućoj političkoj zbilji tzv. Kraljevine SHS (u koju su je na prjevaru odveli „članovi” tzv. Jugaslavenskog odbora). Hrvati u tzv. Kraljevini SHS u poraću Velikog rata bivavali su izloženi negiranju svoje hrvatske narodnosti, otimanju, komadanju ali i prodaji svojih vjekovnih prostora o čemu nisu ni smjeli govoriti, pa su je s pravom nazivali okrutnom „Tamnicom naroda”.Mađarskom. Iako se Veliki rat odvijao diljem europskog kontinenta, strahote rata proživjeli zapravo svi europski narodi kako gdje s većim ili manjim nedaćama u ratnim okolnostima kakve su bile onodobnoj Europi.
Prvi rat nije mimoišao ni Mađarsku a ni Hrvatsku, jer su se nalazile u sredini kontinenta, tj. u žaršitu ratne zbilje u kojoj su činile udarni dio vojnih snaga Podunavskog carstva. Okrutno su u Velikom ratu stradala oba naroda i obe države, jer su izgubile rat u kojem je potpuno nestala do tad moćna Podunavska monarhija koja je otišla zauvijek s političke scene.
Veliki rat bio je poguban za sva europska carstva i narode, ali i za pojedine države članice koje su činile carstva. Hrvatska i Mađarska bile su sudionice rata pa su kao takve poglavito bile izložene nedaćama i svim strahotama koje rat donio sa sobom. Zapravo od posljedica Velikog rata, tj. ljudskih žrtva i materijalnih razaranja u potpunosti se još nisu oporavile ni Hrvatska a ni Mađarska. Nakon okončanja Prvog rata u kojem su se velika carstva raspala, iz njega je Hrvatska izišla uz nezibrojive ljudske žrtve i razaranja, pa se nametnulo pitanje novih povezivanja i integracija u onodobnoj Europi. Ali ne samo po sebi (već kako to uvijek biva), po volji pojedinih sila pobjednica koje su tad bile predvodnice i odlučivale o novim okolonostima poratne Europe i svijeta, a u kojima su nametnule pitanja novih povezivanja i prekrajanja, ali i nestabila politička pitanja koja još i dan danas imaju repove. Stoga jer su djelovi narodnih zajednica i prostornih cjelina mimo volje naroda našli se u novim državama bilo prijeko ili iza tad skrojenih novih granica. Danas takve narodne zajednice koje žive u drugim državama 100. godina nakon Velikog rata zvemo „prjekogranično”.
Sve u svemu Veliki rat dono je velike strahote i zlo europskim narodima, pogotovo Hrvatima i Mađarima. Međutim njegovo poraće donjelo je nove nepravde koje su zadesile oba naroda koji su takvo poraće vrlo teško preživjeli. Jer dio naroda s njihovim prostorima predat je novim ili drugim državama, bilo otimanjem, prisvajanjem ili tajnovitim prodajama vjekovnih narodnih prostora, čime su ionako uzavrelu političku scenu za oba naroda i obje države još više učinili nesigurnom za budućost nego li je do Velikog rata bila.
