5317.1ISBN: 9789531767323
Izdavač: Medicinska naklada
Godina: 2015..
Uvez: tvrdi
Jezik: hrvatski
Broj stranica: 768

Prikaz knjige: Andrija Hebrang i suradnici, Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995., Medicinska naklada, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Zagreb – Vukovar, 2015.

Raspad komunističkoga sustava na svjetskoj razini i sve snažnije podrhtavanje temelja umjetnih i nasilnih državnih tvorevina stvarali su preduvjete za nastanak nacionalnih pokreta, čije razdoblje danas nazivamo “proljećem naroda”. Ti vanjski poticaji zahvatili su i dotad neupitno područje bivše Jugoslavije, na kojem se samo prividnim promjenama trebala i državno realizirati ideja velike Srbije. Tako je na pokorene narode unutar bivše SFRJ naglo prebačena odgovornost kako sami moraju odlučiti o vlastitoj sudbini. Dr. Franjo Tuđman nije samo prepoznavao međunarodne silnice, nego se još kao progonjeni hrvatski intelektualac u dubokoj pozadini pripremao s hrvatskim narodom uskočiti u taj povijesni kovitlac i po mogućnosti uskladiti hrvatske nacionalne probitke s novim međunarodnim političkim poretkom koji se rađao.

Zahvaljujući pravodobnoj pripremi i organizaciji pokreta, odnosno svoje općehrvatske stranke, napokon je ono što se u strategiji naziva ratnom srećom uspio upregnuti u međunarodne političke tijekove pa je taj dalekovidni državnički pothvat rezultirao najprije stvaranjem demokratske, a potom i suverene hrvatske države, koja je zahvaljujući vlastitim oružanim snagama i pobjedom u Domovinskom ratu izišla na svoje međunarodno priznate državne granice, a Hrvatima u BiH omogućila opstanak i kakvu-takvu jednakopravnost. Ono što je dr. Tuđman prepoznavao na domaćoj i međunarodnoj političkoj razini to je dalekovidni hrvatski ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang ustrojavanjem Glavnoga sanitetskog stožera Republike Hrvatske već potkraj 1990. prepoznao na svom zdravstvenom polju.

Upravo će izlazak ove monografije razbiti tijekom rata i u poraću zloćudno stvarane mitove o tomu kako je Hrvatska nespremna dočekala velikosrpsku i jugoslavensku agresiju, kao i to da hrvatsko vrhovništvo nije vjerovalo u mogućnost rata. Glavni sanitetski stožer Ministarstva zdravstva, kasnije preimenovan u Glavni sanitetski stožer Republike Hrvatske osnovan je 16. prosinca 1990. godine, a kao takav bio je nakon provedenih demokratskih višestranačkih izbora prva službena obrambena ustrojba na državnoj razini. U jednom od više svojih tekstova i sam ministar Hebrang podsjeća kako ga je na prijedlog ministra utemeljila radna skupina na osnovi političkih prosudaba o opasnostima koje prijete Hrvatskoj. Sve se to događalo neposredno nakon operacije JNA, koja je oduzela oružje hrvatskoj Teritorijalnoj obrani i njime naoružavala srpsku manjinu, a vojno zdravstvo JNA bojkotiralo Hrvatsku i gotovo u cijelosti se stavilo na raspolaganje svojim beogradskim nalogodavcima.

Ohrabreni potezima Jugoslavenske vojske vodstvo srpske manjine već u lipnju 1990. najavljuje osnivanje svoje regionalne zajednice, čime zapravo priprema otvorenu srpsku agresiju na Hrvatsku. Te srpske pripreme su kulminirale 17. kolovoza 1990. zaprječavanjem putova, čime je bila prekinuta komunikacija između sjeverne i južne Hrvatske. Sve su to bili dovoljno jasni pokazatelji ministru Hebrangu da krene u pripreme i organizaciju hrvatskoga ratnog zdravstva, koje je slijedećih ratnih godina bilo toliko učinkovito da je smrtnost ranjenih vojnika i civila bila na začudno niskom postotku od 1,5 posto. Uostalom i sam predsjednik Tuđman je u jednoj prigodi odao priznanje hrvatskom ratnom zdravstvu, istaknuvši kako je samo njegovim radom u cijelosti bio zadovoljan. Nakon ustrojstva Glavnoga stožera pripreme se i organizacija zdravstveno-sanitetske službe širi po cijeloj Hrvatskoj, a pravodobno i na hrvatskim područjima u Bosni i Hercegovini.

Taj zajednički pristup budućim vojno-oružanim događajima doista jest manifestacija jedinstva hrvatskoga naroda, unatoč tomu što ga je dijelila granica, ali i dalekovidna te pronicava odluka dr. Hebranga prema srpskim planovima o otvaranju jedinstvenoga bojišta na području Republike Hrvatske i BiH, odnosno prostora s kojih je u velikosrpskim planovima trebalo uništiti ili protjerati hrvatsko, a u dijelovima BiH i muslimansko stanovništvo. Politička i vojna nepripremljenost muslimanskoga pučanstva za rat u BiH stajala ih je brojnih žrtava, a jedina pomoć u obrani stizala im je iz ili preko Hrvatske, a u toj pomoći muslimanskim ranjenicima, njihovu liječenju i zbrinjavanju te skrbi o izbjeglim Muslimanima golemu je ulogu odigrao upravo Glavni sanitetski stožer Republike Hrvatske. Knjiga Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995. (748 str.), tematski je podijeljena na 12 poglavlja i 64 potpoglavlja. Knjigu su o djelovanju 6 tisuća liječnika hrvatskoga saniteta te oko 12 tisuća sestara, tehničara i drugoga osoblja pisala 52 autora i 88 suatora.

Prvo poglavlje monografije obrazlaže razloge za osnivanje Glavnoga stožera Republike Hrvatske 1990. godine te donosi zakonsku regulativu ratnoga saniteta i obrađuje njegovu ulogu kao nositelja integralnoga civilno-vojnoga ratnog saniteta. U drugom poglavlju je razrađen ustroj GSSRH sa svim svojim odjelima i službama – odjeli: za mobilno-kirurške ekipe, za ratne bolnice, za preventivno-medicinsku zaštitu, za opskrbu lijekovima i sanitetskim materijalom, za informiranje, istraživanje i medije, za toksikologiju, za duševno zdravlje, za stomatologiju, za međunarodnu suradnju, za posebne intervencije te službe: za transfuziologiju, za edukaciju i vježbe te za razvoj informacijskoga sustava za prikupljanje podataka o stradalnicima iz Domovinskoga rata i potreba u njihovu zbrinjavanju. U ovom poglavlju obrađena je i Podstožerna studentska postrojba. U trećem poglavlju obrađene su ustanove uključene u Ratni sanitet po cijeloj Hrvatskoj. Niz autora se u četvrtom poglavlju bavi organizacijom saniteta u Hrvatskoj vojsci, a u petom u postrojbama MUP-a.

Šesto poglavlje posvećeno je organizaciji medicinskih sestara i tehničara u Domovinskom ratu, sedmo pak rehabilitaciji ranjenika u Domovinskom rat, osmo suradnji s ratnim zdravstvom HVO-a, a deveto ulozi KB Split na južnom bojištu. U desetom poglavlju obrađena je uloga Glavnoga sanitetskog stožera u zbrinjavanju djece žrtava rata. Jedanaesto poglavlje donosi iznimno vrijedan materijal o stručnim i znanstvenim radovima publiciranim u zemlji i inozemstvu, dvanaesto rezultate analize liječenja ranjenika s tabelarnim prikazom. Sama pak knjiga obiluje mnoštvom podataka, koji se naravno mogu koristiti za daljnje proučavanje ratnoga saniteta, njegove organizacije i učinkovitosti, no ona i na posredan način otkriva karakter jednoga agresivnog, napadačkog i iznimno divljačkoga rata protiv Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda. S druge pak strane obrana, silno povjerenje vojnika u svoje liječnike te ustrojstvo saniteta sa središnjicom u Zagrebu i na čelu s ministrom Hebrangom očituje jednu snažnu hijerarhijsku organizaciju zdravstvenoga sustava i liječnika humanitaraca, koji do početka agresije na Hrvatsku nisu imali gotovo nikakvih iskustava s ratnom medicinom.

To pak pokazuje duboko potisnute i zapretane organizacijske snage u duši hrvatskoga naroda, koji od dolaska u svoju domovinu nikad, osim kratkotrajnoga razdoblja u prvoj Jugoslaviji, nije izgubio, ma koliko god on bio ograničen, svoj državnopravni kontinuitet. Kad se nađe čovjek koji može potaknuti oslobađanje tih snaga i njihovo svrhovito organiziranje, onda one mogu, kao što to pokazuje hrvatsko ratno zdravstvo, ali i ova knjiga, činiti prava čuda.

Prof. dr. sc. Mate Ljubičić

Odgovori