Tribina Strossmayer i novinstvo održana je 16. veljače 2016. u Novinarskom domu u Zagrebu o prigodi 200. godišnjice rođenja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, na kojoj je zapaženo govorilo više uglednih sudionika, među kojima se kao govornik naročito iskazao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić. Tribinu su organizirale dvije udruge Ogrank umirovljenih novinara Hrvatskog novinarskog društva i Udruga umirovljenika HRT-a
Akademik Kusić uvodnim je govorom podsjetio nazočne na znamenitost Strossmayera, ukazavši na četiri njegova veličajna djela koje je podario hrvatskom narodu; osnutak Akademije 1861., osnutak modernog Sveučilišta u Zagrebu 1874., izgradnju katedrale u Đakovu 1882. i otvorenje Strossmayerove galerije starih majstora u Zagrebu 1884. „Smatrao je da je bitnije promicati duh i duhovne vrjednote nego materijalne. Sve institucije koje je osnovao postoje i danas kao najbitnije institucije hrvatskog naroda, a njegove teze o bitištu znanja, izobrazbe, znanosti i kulture vrjede i danas“.
Govoreći nadalje akademik Kusić istaknuo je Strossmayerov ekumenizam i zalaganje za zbližavanje katolika i pravoslavaca, zbog čega su ga smatrali pretečom Drugog vatikanskog koncila, pritom je ukazao i na njegove velike zasluge iskazavši se kao mecena koji je uvelike pomagao u oskudnoj onodobnici institucije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i iseljeništvu, baš kao i mnoge umjetnike, ali i kod drugih „slavenskih“ naroda. „Zalagao se za jedinstvo hrvatskih zemalja“. „Govorio je da sve što ima od naroda je dobio i da stoga to narodu vraća“.
Ujedno je akademik Kusić spomenuo kako su bezrazložno komunističke vlasti desetljećima sa Strossmayerom manipulirale, predstavljajući ga kao suprotnost kardinalu Alojziju Stepincu. „Sam Stepinac je, čitajući Strossmayerova djela tijekom pritvora u Krašiću, govorio kako mora promijeniti svoje mišljenje o Strossmayeru jer je spoznao da je volio svoj narod i svoju Crkvu“, dodao je akademik Kusić.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić govorio je na tribini koji je poglavito istaknuo Strossmayerove zasluge kod pretvaranja onodobnog Zagreba u istinsku prjestolnicu Hrvatske. „Zagreb je Strossmayeru bio posebno na srcu. Govorio je da treba preuzeti nekadašnju ulogu Dubrovnika, a u arhitektonskom smislu postati poput Firence, čemu je i osobno doprinio izgradnjom Akademijine palače koja je jedna od najljepših zagrebačkih palača“, kazao je Bandić.
Novinar i diplomat Dražen Vukov Colić govorio je o kultnom statusu kojeg i dan danas Strossmayer uživa u Bugarskoj, ponajviše zbog potpore koju je davao bugarskim preporoditeljima. „U bugarskim školama postoji Strossmayerov dan kad se govori samo o Strossmayeru, a postoji i kviz o Strossmayerovom djelu“, kazao je Vukov Colić. Podsjetio je i na Strossmayerov spomenik podignut 2005. u njegovoj ulici u Sofiji, dok se u palači Bugarske akademije znanosti nalazi poprsje prvog predsjednika HAZU Franje Račkog koji je jedina osoba kojoj je u toj instituciji postavljen spomenik.
Zapaženo o Strossmayerovim zaslugama za hrvatsko novinstvo govorio je novinar i diplomat Vladimir Matek koji je istaknuo da je Strossmayer 1871. bio jedan od suosnivača i najveći dioničar Dioničke tiskare koja je među ostalim u svojoj nakladi objavljivala dnevni list Obzor, po kojemu su Strossmayerove političke pristaše bili nazivani obzorašima, kao i listove Vienac, Osvit, Humoristički list, Male novine i Arkiv za šalu, pa i romane i drame. Strossmayer je pomagao i objavljivanje novina Narodna obrana u Osijeku i Virovitičan u Virovitici, ali i novine u Dalmaciji (Narodni list, Pučki list i Crvena Hrvatska), a 1880. osnovao je Biskupijsku tiskaru u Đakovu. Strossmayerovim zalaganjem Marija Jurić Zagorka primljena je u redakciju Obzora ali uz velike otpore. Stoga je moguće ustvrditi kako joj je baš Strossmayer zapravo omogućio bavljenje novinarstvom. Strossmayer je očito i primjetio čarobni Zagorkin književni izričaj, kojeg kao izrazito darovita novinarica i pripovjedačica do tad nije mogla izražavati u knjigama, pa ju je potaknuo na pisanje povijesnih romana s kojima se potom nametnula znamenitom hrvatskom književnicom.
O Strossmayerovim putopisnim zapisima koje bi objavljivao u pojedinim onodobnim novinama, dojmljivo je govorio novinar Mario Bošnjak koji je kazao kako baš ti zapisi otkrivaju Strossmayerov svestrani renesansni duhi koji je imao u sebi i kojeg je neskriveno izražavao.
***
Mimo tribine Strossmayer i novinstvo smatram potrebnim obrazlažiti kako i kad se javlja pojam o tzv. „slavenskim“ narodima među Hrvatima, pa i kako se taj pojam kao takav nametnuo. Hrvati su sve do tad kao narod bili poznati i nazivani, bilo od Crkve, ili od velikih europskih kraljevstva uglavnom jednim od ilirskih naroda, imali su svoj normiran jezik koji je bio jedan od 6 dobro prihvaćenih svjetskih jezika lingua illirica, tj, lingua croatica na svim europskim sveučilištima i učilištima od početka 17. stoljeća. Hrvatski jezik odlukama papa bio je prvi normirani jezik među ilirskim jezicima i narodima, pa je stoga Bartul Kašić načinio prvu hrvatsku gramatiku, davši joj naslov Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.). Hrvate se tek nakon burnih političkih i kulturskih događaja i previranja tjekom 1840-ih počelo pvezivati s imenom tzv. „Slavena“, potom su se i sami nazivali jednim od tzv. „slavenskih“ naroda, jer je 1843. zabranjen „Ilirski pokret“. Zato su se Hrvati u ono doba uz pojedine druge narode Srednje Europe počeli svrstavati među tzv. „slavenske narode“ i nazivati se tzv. „slavenskim“ narodom.
