Prenđa i Bilosnić ranih osamdesetih godina u Bilosnićevu domu
Pjesmu posvećujem prijatelju nadbiskupu Ivanu Prenđi uz godišnjicu njegove smrti 25. siječnja (TMB)
Tomislav Marijan Bilosnić
PROLAZEĆI PORED KUĆE NADBISKUPA IVANA PRENĐE
Dok zrak svjetlosti prodire u zemlju
cestarova se kuća preobražava
u nadbiskupovu
i dalje zadržavajući teret puta na leđima
Dok cestarova želja za putom
vodi prema Bogu
dječakovu želju usmjerava na livadu
gdje Pastir svira u frulu
Osmijeh dječaka svećenika
jasno se ponavljao sedam puta u danu
Tako mala kuća
a brdo natkrivljuje
Vodeći ovce na ispašu
ništa ne poželih
osim sudbine svećenika
Dok su se vrata kuće otvarala
poput ruže oko podneva
moje misli o maloj cestarovoj kući
nisu se mogle usporediti ni s dvorcem
usnuloga kralja
ni s vjetrom što dolazi prije sunca iz beskraja
ni s pticom ljepšom od svoje pjesme
ni s parabolom dúge iznad ždrebaca
na bunaru u Dešpetu
Ostajući dugo zadivljen na cesti
želio sam biti sretan
poput onoga koji je po njoj razgrtao šljunak
Bilosnić s nadbiskupom Prenđom na izložbi Duhovi sa zadarskih otoka
