Jelena Kovačević: Promemorija

bossa nova fotoby Ines Matijević CakićKGZ, Galerija VN, Ilica 163a, Zagreb
Otvorenje u utorak 22.12. 2015. u 19 sati.
Izložba je otvorena do 16. 1. 2016.

PROMEMORIJA

Promemorija u kurentnom jeziku predstavlja administrativno proveden pisani trag za pamćenje, svojevrsni podsjetnik, koji u ovom zaokruženom ciklusu vizualne umjetnice Jelene Kovačević poprima jedan vrlo personalizirani naboj.

Promemorija je za Kovačević njezin osobni podsjetnik, svojevrsni katalizator posljednje tri godine, zaokružen kroz umjetničku formu i vizualne jezike. Svi mi, na ovaj ili onaj način stvaramo svoje promemorije, kako bismo se lakše nosili s vlastitim egzistencijalnim korakom. Neki ih upisuju u planere, drugi zapisuju kao dnevničke zapise, ovisno o životnim fazama. Umjetnost, prema Kovačević, upravo je dobra alatka za praćenje i bilježenje vlastitih misli, opservacija, aspiracija, razračunavanje s njima, ali i njihovo otpuštanje.

Sve započinje s Almom parens, radom pomalo pompoznog imena, koji u prijevodu s latinizma predstavlja majku hraniteljicu. Vrlo neposredno, Kovačević uvodi u svoje iskustvo majčinstva koje vrlo jasno mijenja njezin odnos prema radu, te formulira druge tipove odnosa prema vlastitoj slici, ali i životnom kontekstu. Fotografskim nizom, popraćenim zapisima, autorica bilježi, skoro pa dnevničko- transformacijski tijek, te upućuje na nove životne, ali i željene autorske cikluse.

Potom slijedi Telegram, zanimljiva memorijska igra u više lica, koja se prvenstveno obraća i bavi ženama u obitelji, makar posredno i tatom, te maminom prijateljicom. Telegramski, sukcintno, mama je održavala lakonsko-blizak kontakt s jednom od svojih najboljih prijateljica još u davnim sedamdesetima. Vrijeme mladosti bez tehnoloških medijacija kojima smo danas podastrti, omogućilo je mnogo drugogog prostora za višestruke komunikacijske hipoteze i narative. Upravo su te enigmatične poruke podstrek i za autoričino samopropitivanje, te dublje razumijevanje, ali i prihvaćanje vlastite majke. Igrajući se istraživača, privatnog detektiva, ona traga za ‘pravom istinom’ koja leži u pozadini komunikacije same, no sama je igra vrlo brzo obustavljena. Kovačević osvješteno izgovara da je potraga za istinom samo apsurdno slovo kad je jedan od ključnih aktera nečije/vlastito pamćenje. No, samim time, ukazuje nam na interpretacijski proces, inherentan svakom suodnosu. Isto tako, u tom procesu veseli novonastala relacija koja se supostavlja između svih protagonista ove neobične memorijske igre, te znatiželja kao srž svakog intelektualno-životnog zadovoljstva, ali i kretanja.

Dnevnik, unutar ovog zaokruženog opusa odskače, jer je puno više nepatvoren i produkcijski i sadržajno ‘sirov’, kao uostalom svaka intimističkadnevnička priča. Kroz fotografije i memorijske kartice, nakon 24 godine, Kovačević revidira djetinja sjećanja jedne devedetogodišnjakinje, nje same, na ratna zbivanja i azil u druge, mirnije krajeve dok njezin rodni grad prolazi kroz ratna razaranja. Samo dnevničko sjećanje jedne devedetogodišnjakinje, nesvjesno ideologija u pozadini ovakvih priča i lišeno analize, grize u svakodnevno, esejncijalistički i univerzalno, kao onim jedinim pravim slamkama spasa. Daljnji filter i promemorijska podataka ovom radu kao da ne pripada koliko god bio ‘sveden’ na memorijsku ploču s mnogo dnevničkih unosa.

Nadalje se upoznajemo s drugim, recentnijim i bitnim segmentima autoričine svakodnevnice, kroz radove Bossa Nova, te Bdijenje, onaj zadnji ovog ciklusa. Bossa Nova, možda po prvi put uvodi i direktne samorefleksije o umjetnosti i mediju, zagovarajući otvaranje ka dematerijalizaciji umjetničkog djela. No, unatoč željama, rad se predstavlja kroz fotografije, snimljene u nekoj robau hali, gdje autorica i njezin partner, plešu svoje partnerstvo i grade koracima ono što nazivamo stilom bossa nove. U popratnom tekstu, naglašava se autoričina neostvarena želja za profesionalnije bavljenje plesom usporedno s umjetnošću. Isto tako, jedna se esencijalna partnerska relacija, nadograđuje kroz neposredni katalizator plesa. Sam rad stoga utkan je u život sam, kao i svi oni koji mu prethode. Nema tu mnogo fikcionalizacije niti suhe konstrukcije i obrade sadržaja. I same fotografije, osnovne sastavnice ovog rada, snimane na način plesne forme, unutar sebe upisuju, slijedeći tu tišinu između zvukova, točnije onu između dvaju tijela, koje u stvarnom životu veže i ljubavnički odnos, ali i entiteta koji se nanovo otkrivaju kroz jedan plesni susret, ali i vektor. Indikativno je i ukazivanje na tijelo kao izvor nebrojenih varijanti pokreta. Ukoliko to prenesemo na ostatak ciklusa, koji unutar sebe uključuje fotografije snimane za potrebe rada ili pak neke fotodokumentacije, mogle bismo reći da autorici fotografija služi kao jedan signal životnog pokreta, ali i njegove frekvencije.

U zadnjem radu, Bdijenju, unatoč značenjskim poveznivama, po autorici lišenog svakog religijskog okvira čitanja, umjetnica sprema u kutije krišom snimljene fotografije njezinih članova obitelji pri spavanju, intimnom činu, kojeg ne dijelimo sa svakim. Osim povjerenja, koje joj je tu svakako dano, ona svakog od subjekata sprema u kutije, kradomice ih čuvajući od vanjskih utjecaja. Sve to aludira na filozofijsko promišljanje o brizi, kao integralnom empatijskom činu, koje ovakav rad uspostavlja.

Zanimljivo je naglasiti da se u svakom od navedenih radova gradi i odnos prema tijelu, subjektiviziranog kroz medij fotografije. Tijelo izvire iz svake geste, kao i svake fotografije. Ono je svojevrsni je materijalni dokaz, ali i otisak, ne samo nečije prisutnosti, nego i datog momenta; višeslojni znak koji kroz različite radove poprima različita svojstva. Tako krećemo od tijela u transformaciji prema djetinjeg entiteta, tijela koji se prisjeća, do tijela u relaciji i tijela u stanju brige i empatije.

U ovom radu, bogatom detaljima, kroz vizualni glas i dnevnički zapis autorice same, jasno je izražena autoreferencijalnost, ali i naglašena jednostavnost i neposrednost. Van ulazaka u psihoanalitička čitanja ili pak filozofijske preokupacije, rad Jelene Kovačević stavlja u analogiju život sam, bez dodatnih analiza. One kao da nisu potrebne u ovoj seriji ljubavnih pisama o umjetnosti kao prostoru oslobađanja, obitelji i bliskim ljudima, životnim željama i momentima spajanja. Nadovezala bih se na jedan Kunderin citat u knjizi Nepodnošljiva lakoća postojanja, gdje autor, govoreći o empatiji spominje riječ ko-emocije, kao sukladnosti u emocijama, koje takav emotivni naboj stvara. I sama Kovačević kroz svoje umjetničke forme, nepatvoreno, nježno i bez celofana, ubacuje i samog gledatelja, promatrača, u koemociju. I sjećanje. Ono koje tinja u njegovim kostima, na djetinjstvo samo. Poput neke djevojčice koja nam je odlučila povjeriti svoju tajnu. No, tajne nema. Živimo ju svi skupa svakim danom, dok je i nas i vas.