SIGNUM – kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

Bezic natasa A

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
SIGNUM – kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

otvorenje / apertura:
subota / sabato, 19. XII. 2015. u 19.00 h, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će predstaviti kustos projekta Eugen Borkovsky

autori:
Nataša Bezić, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Nina Butorac, Marina Crnomarković, Damir Čargonja Čarli, Tajči Čekada, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Djordje Djordjevic, Fernando, Lana Flanjak, Krešimira Gojanović, Željka Gradski, Igor Gustini, Mila Gvardiol, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Armano Jeričević, Saša Kosanović, Jelena Kovačić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Branka Kuzmanović, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Mirjana Matić, Snežana Mirotić, Vera Muzić, Tamara Nedeljković Vukša, Zoltan Novak, Bruno Paladin, Vesna Paladin, Tereza Pavlović, Renata Pentek Šimoković, Iva Pevalek, Ana Piljić Mitrović, Iris Poljan, Dijana Rajković, Relja Rajković, Refik Saliji Fiko, Irena Škrinjar, Dorotea Smrkinić, Krešimir Sokol, Luiza Štokovac, Krunislav Stojanovski, Damir Stojnić, Eni Šuperina, Goranka Supin, Noel Šuran, Mirjana Tomašević, Zlata Tomljenović, Bruna Tomšić, Miriam Elettra Vaccari, Urša Valič, Asja Vasiljev, Marko Vukša, Andrej Zbašnik

autor projekta / autore del progetto: Eugen Borkovsky

O projektu SIGNUM

Ovaj projekt je nastavak kolektivnih umjetničkih problematiziranja na različite teme. Nakon serije projekata koji su polazili od osnovnih likovnih pojmova, primjerice, tri osnovne boje, pa ritma, linija, i drugih, ovaj put izložba propituje ZNAK. Zadatak je bio vizualnim propitivanjem, likovnim i nelikovnim sredstvima i materijalima prikazati, predstaviti, dokumentirati i ilustrirati situacije koje tematiziraju ovaj pojam. Dogodilo se da rezultati izložbe radova označavaju, bilježe ovo vrijeme, kao neka vrsta vizualizirane memorije.

Samoj biti umjetničkog oblikovanja pripada ideja znaka. Svaki likovni rad je poruka, znak znakovima. Pred nama su pitanja dijaloga znakova, dijaloga znakovima, znakovi dijaloga… Oni mogu biti upućeni od strane autora samome sebi, drugom autoru, i naravno publici/promatraču. Artističkim znakovanjem osobna psihološka stanja povezuju se s realnošću uz preklapanja s pitanjima identiteta i pozicioniranja u prostoru i vremenu.

Primjećujemo da je svakodnevica pretrpana znakovima, stalnim nametanjem slika i zvuka, naročito u elektroničkim medijima, što predstavlja stalno forsiranje reprezentiranja. Grubost pravila, sistema normi koje nameće određeni kulturni krug rezultira interakcijom koja ima karakter borbe u kojoj se instinktivnoj snazi individualnih stremljenja opire represivna narav društvenih zadatosti. Tako je potrebno očistiti i izoštriti čula da bi se moglo distancirati od pretrpanosti i prepoznati značenja i kvalitete umjetničkog predmeta. Svijet mentalne slike (Paul Virilio) u našim percepcijama približio je original i iluziju, ali je udaljio estetičko iskustvo od stvarnosti. Događa se manipulirano vizualno/zvučno iskustvo uslijed kojega ne zamjećujemo divljanje ekonomske, religijske i političke moći. Problem civilizacije nisu niti vjere, niti državice niti politika, lijevo ili desno usmjerena, već nepravedna preraspodjela dobara, prihoda, ostvarenih vrijednosti.

I ovaj projekt pokazuje, svjedočenjem radova, ne samo usko likovni dijapazon promišljanja, već oslikava stanje recentnog povijesnog trenutka. Mnogo radova vizualno komentira društvene i političke teme. I mi smo svjedoci oblaganja bodljikavom žicom granica mnogih evropskih samozadovoljnih državica, izdvojenih od ostatka svijeta nacionalnom važnošću. Populističko određivanje značenja nacionalnih parcela nešto znači samo neukom puku koji se, unutar nacionalnog zahoda, bez obzira na smrad, osjeća sigurnije. Na mreže i žice se više i ne obaziremo, svjedoci smo okruživanja imanja, turističkih naselja, a evo, ponovno i država.

Pored aktualnosti trenutka, ovaj projekt predstavlja likovno-tehničko problematiziranje oblika i boja. Neki umjetnici komentiraju i iznose na vidjelo oprečne pojmove, predmete ili stanja. Neki su usmjereni na pojavnost ili propitivanje situacija iz povijesti umjetnosti. Radove možemo prihvaćati zasebno ili u kolekciji. Autori nas podsjećaju da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalna razmatranja koja nemaju svršetak.

Ovisno o prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt koji rezultira kolektivnom izložbenom prezentacijom. Od pristiglih 85 izabrana je 61 autorica i autor te njihovih stotinjak predmeta/artefakata. U ovoj godini, u kojoj obilježavamo 50 godina Grada umjetnika, dogodio se rekordan broj prispjelih radova za selekciju. Ovo veseli jer dokazuje da se likovni, tematski, kolektivni projekti u Gradskoj galeriji Fonticus na Grožnjanu doživljavaju kao značajne situacije. Zahvaljujem svima na učešću i suradnji!

Eugen Borkovsky, XII. 2015.

Komentari o radovima

Bezic natasa A

Nataša Bezić na temu ovog projekta podastire rad u tehnici ulja na platnu kojeg naziva „Sublimacija misli”. Snaga dojma postignuta je kontrastom crvene i bijele boje. Prisutna je snažna gestualnost, a impresiji pridonose ponegdje tamni obrisi bijelih, pomalo geometriziranih, linijskih oblika. Ovaj rad nudi više mogućih interpretacija. Možemo ga povezati s modernizmom, apstraktnim ekspresionizmom. No, u kontekstu ideje projekta možemo odnose oblika prihvatiti kao poigravanje s nekim od prepoznatljivih povijesnih znamenja. U autorskom komentaru umjetnica kaže: „…Mi smo robovi znakovlja, simbola, volimo ih nametati, stavljati, vješati, ali smo isto tako uvjetovani njima, bojimo ih se, veselimo im se, asociraju nas na nešto lijepo ili ružno, opasno… Čak i samo boja može biti simbol ili znak… Znakovi nam se neprestano nameću, sa znakovljem živimo, sa znakom i umiremo. Ovaj je rad asocijacija na neke od znakova, kroz razne smjerova crta i boja mogu se iščitati razna značenja. Prepuštam svakome da iščita svoj znak.”

Borovnicar Matjaz ZNAK 01 copy

Matjaž Borovničar slijedi svoj autorski način vizualnih istraživanja znakova. Na ovom radu donekle je zanemareno opće znakovlje, a promišljanje je okrenuto vizualizaciji osobnog stanja. Umjetnik linijskim rasterima tvori zatvoreni sustav. Simetrična kompozicija prednje plohe nastavlja se i produžuje na bočne stranice pa rad možemo doživjeti kao objekt. Pojavljuju se tonovi postignuti slojevanjem. Ovaj zatvoreni mikrokozmos obiluje kontrastima i šarama. Pred nama su slojevi, kolaž grafičkih, printanih segmenata koji kao da titraju svojim linijskim tokovima i međusobnim preklapanjima. Poput doživljaja kaleidoskopa prisiljeni smo pogledom istraživati ponuđeni rad.

Dojam mističnosti, prikrivenosti značenja, autor postiže intenzitetom rasporeda i izmjenom smjerova trakastih formi. Uporabom crvene i crne boje, čini se kao da je autor želio postići kod promatrača stanje konfuzije i nesigurnosti koje nam suvremeno vrijeme grubo nameće. Raspad kapitalističkog sustava nudi smušenost jer, zbunjena osoba bombardirana informacijama koje joj ne trebaju, teže postiže koncentraciju, duhovni mir, staloženost kako bi promislila o stanju okoline. Jedan od mogućih doživljaja mogao bi biti geometrijom prikriveni oblik insekta. Naziv kojeg autor daje radu: Iluminati, navodi nas na asocijacije o tajnim organizacijama za koje se tvrdi da dirigiraju stanjem Svijeta. Njihovo znakovlje je dobrim dijelom vizualno poznato, ali im je često značenje zasjenjeno tajnovitošću i karizmom zabranjenog znanja. Ovaj rad je likovno stabilan, a značenjski problematizira suvremenost. Izgleda da teorija zavjere nije samo teorija.

Brajkovic Darko Njapo i Butorac Nina

Provokacija, subverzija nije nepoznata unutar umjetničkog djelovanja mnogih autora. Plemenitu subverziju, ekološki i socijalno obojano djelovanje, nude dvoje autora: Darko Brajkovic Njapo i Nikolina Butorac. Oni su zajedno priredili kolekciju zapisa oblikovanih kao mali letci, zapisi s crtežima koje žele rasprostrti prostorima galerije. Jedan od zapisa na papirnatim izrescima je: „U jednu ruku je strašno (ne) znati što te s umjetnosti sutra čeka.” Oni kažu: „…Koncept rada je skvotirati galeriju minijaturnim slobodnim crtežima bilja uz koje je ispisan mali tekst koji je svojevrsna kritika i propitkivanje “trenutka sada” odnosno trenutaka naše prisutnosti….” Ovim aktom sami umjetnici remete koncepciju ideje postava ostalih radova koja bi trebala biti smislena i logična bez obzira što se kolektivne, tematske izložbe uvijek pojavljuju uvjetovane prostorom, kao privremene cjeline.

„…Ovim radom, preispitujemo sebe i naše vrline. Zaključujemo kako nismo hrabri (…) Zaključujemo kako je umjetnost za nas neodvojiva od svakodnevnog života, te kroz male banalne radnje, razmišljamo kreativno, okrećući se protiv kapitalističkih odnosno materijalnih vrijednosti, te pokušavajući kroz umjetnost doći do titraja duhovnosti i pozitivne, pročišćene energije…” (autori).

Burul Vedran 06

Vedran Burul, senzibilni, ali promišljeni autor, podastire zanimljivu fotografiju. Autor na neki način provocira; ne znamo je li glavni motiv, prava kokoš ispred ili iza paravana ili možda mreža? Ipak, u prvom planu je mreža, detalj žičana ograde, a u drugom planu je ujednačena pozadina svijetlog industrijskog tekstila na kojemu zapažamo obrise tijela kokoši. Dnevno svjetlo oblikuje sjenu, a umjetnik zapaža trenutak. Prisutan je reducirani kolor, drska kompozicija i polemički sadržaj. Uz ideju znaka, možemo povezati ova dva istaknuta elementa i motiva rada. Tu je sjena kokoši koja nije uznosita već je u potrazi za hranom. Ispred nje je mreža koja označava da biće ima ograničenu mogućnost kretanja i traženja hrane. I, već smo se poistovjetili sa scenom. I mi, kao svjedoci oblaganja mrežom i žicom granica mnogih evropskih samozadovoljnih državica obilježenih, izdvojenih od ostatka svijeta nacionalnom važnošću. Populističko određivanje značenja nacionalnih parcela nešto znači samo neukom puku koji se, unutar nacionalnog zahoda, bez obzira na smrad, osjeća sigurnije. Korist od toga, prikriveno, ali razotkriveno, imaju religijske organizacije i pojedinci iz političkog establišmenta. Na mreže se više i ne obaziremo, svjedoci smo okruživanja imanja, turističkih naselja, ali i država.

Sastavnice kadra Burulove fotografije možemo još propitivati. Sjena iza mreže asocira na ideju mentalne slike, one slike koju ne možemo vidjeti, ali se nalazi u našim mislima. Virtualne, informatičke, ali i televizijske slike kao „mentalni znaci” postoje i imaju utjecaj na našu svijest. Paul Virilio postavlja pitanje materijalnosti viđenog i zamišljenog objekta, slike kao znaka. Problem civilizacije nisu niti vjere, niti državice niti politika, lijevo ili desno usmjerena, već preraspodjela dobara, prihoda, ostvarenih vrijednosti. Jer, zaista, nije korektno da 99% prigrabi vlasnik resursa, a 1% onaj tko je doprinio oplođivanju vrijednosti. Problem je u korektnoj, pravednoj raspodjeli ostvarenih novih vrijednosti.

Crnomarkovic sruti2 copy

Marina Crnomarković koristi slovni niz, ali na sanskrtu i zabilježen devanagari pismom koje se njeguje u Gradu bogova. Ona pojašnjava: “…46 znakova su bila polaznica za seriju crteža i slika. Kao i ostaci spisa na ovom jeziku, zapisani na bakarnim pločama i papirusu. Śhruti je zbir tekstova iz kanona Hinduizma i jedan od tri izvorišta Dharme…”. Iako hinduizam ima i više tipova slikovnih znakova, autorica se odlučuje baš za slova ovog pisma kojima gradi elemente kompozicije. Umjetnica zapise i druge sastavnice rada realizira tušem, ugljenom i indigo bojom na tekstilnoj podlozi. Ona je imala priliku i čuti kako zvuči čitanje, izgovor, verbalna artikulacija ovog zapisa. Nama je ostavljeno da, promatrajući vizualizaciju ovih dojmova doživimo neku drugu civilizaciju. Decentno izvedena pozadina koja podsjeća na pejzaž, nudi nama, stanovnicima zapadnih demokracija na umoru, neki drugi oblik shvaćanja svijeta i međuljudskih odnosa. Naravno, dojam ovisi o našem senzibilitetu. Potrebno je prepustiti se oblicima, rasterima i suptilnog građi…

Cargonja Damir Carli

Damir Čargonja Čarli temu interpretira dokumentarno i humorno. Umjetnik oblikuje zanimljiv i provokativan rad, polazeći od upotrijebljene tehnike, motiva pa do značenja. Tehnika je suncokretovo ulje na papiru. Na radu uspijevamo izčitati natpis na hrvatskom i engleskom jeziku: Muzej suvremene umjetnosti. U obrazloženju autor kaže: „…1999. godine; tehnikom jestivog ulja na papiru uzet je otisak ploče koji, iako krhak i sklon brzom potpunom propadanju još uvijek zadržava svoju osnovnu funkciju znaka…” Baveći se umjetničkim radom autor zna da je u svakom (umjetničkom) predmetu, direktno ili indirektno, prisutna ideja znaka. Uz to, kako sam kaže, označavanje nekog mjesta, u ovom slučaju natpisom na mramornoj ploči, pretpostavlja da je to mjesto postojalo, postoji, ili će postojati na mjestu kojeg ploča označava.
Autor ovim radom propituje današnju funkciju muzeja, kao institucije nastale u vrijeme prosvjetiteljstva. Tada su se trudile što većem broju ljudi pokazati zanimljive stvari koje nisu poznavali te opisati događaje. Danas se i na muzeje vrše pritisci da se komercijaliziraju i da proizvode, a ne da budu neke vrste skupljališta neobičnih stvari koje bi postale dostupne na uvid običnim ljudima. Tako su i muzeji koji su nešto značili postali upitnih programa i ne sasvim relevantni. Služeći se perfidnim marketingom i mistifikacijom postaju nedostupni zbog cijena ulaznica, ali i nerazumljivi zbog prečesto nejasnih događanja koja koketiraju s atrakcijama poput cirkuskih predstava ili bivaju pod uplivom neke politikantske, interesne grupacije.

Cekada Tajci ofelija

Tajči Čekada predstavlja video-rad. Rad naziva „Slučaj Ofelija”. Cijeli video-rad plasiran je u jednom kadru. Vidljiva je lokacija, rub povišene vodene površine koja se preljeva u neki niži nivo. Taj rub zaustavlja plutajuće tijelo dok voda koju čujemo i dalje teče. Žensko tijelo, obučeno u crnu odjeću, s povezom na očima, polako, sasvim polako tone. Medij vode najprije preuzima odjeću. Tijekom trajanja ovog sporog potonuća, povremeno se pojavljuje grubi ritmizirani ili ujednačeni mistični zvuk na rubu prijatnog. Cijelo vrijeme, do pred kraj, čujemo zvuk tekuće vode koja kao da podupire ideju života ili čistoće, neiskvarenosti, ali i naivnosti djevojke koja joj se prepustila. Kao što je i u samoj drami, sve podređeno samopropitivanju naslovnog lika, čak i glavni krivac za cijelo događanje, Gertuda, Hamletova majka postavljena je negdje uz rub događanja, tako je tu i Ofelija. Jer svaki glavni lik mora imati službenu, ali neostvarenu ljubav, nešto nalik na kolateralnu štetu dramskog djela. Ofelija je poslušnica oca Polonija i brata Laerta koji joj diktiraju ponašanje.

Tajči Čekada ne čeka rasplet sage o danskom kraljeviću, već se zaustavlja podražavajući stanje u drami plošno objašnjenog lika. Ovisno o režiseru, njena smrt biva samoubojstvo, slučajnost ili trenutak nepažnje uslijed ljubavnih i životnih jada. Umjetnica sebe postavlja u ulogu umiruće djevojke. Za razliku od John Everett Millaisova slikovnog prikaza, ovdje nalazimo Ofeliju u crnini. Ona nije u bijelom kao djevica niti u raskošnoj šarenoj haljini već je odjevena u crnu krinolinu i očiju prekrivenih crnim povojem. Kao da je par, sto godina kasnije Ofelija znala sudbinu kojoj mora podleći pa se adekvatno opremila. Ova video reinterpretacija koju realizira Tajči Čekada vrlo je uvjerljiva i ostavlja dojam. Sve se umiruje, usporava, s Ofelijom kao da umire i priroda. Između ostalog, dramu izgovaraju ruke. One nisu još mrtve, ali i one zamiru do kraja videa. Ruke do kraja ostaju raširene u znaku pitanju: zašto? Čemu?

Dobrilovic Bruna ZNAK 04

Bruna Dobrilović geometriziranim oblicima i njihovim nabrajanjem postiže ideju znaka. Naglašena je čistoća pristupa, stroga igra i koncentracija na zaokruživanje smislenog istraživanja. Naturalni kolor prirodne, pečene gline oplemenjuje iskaz ne opterećujući oblik. Ova dosljednost doprinosi doživljaju mutiranog elementarnog oblika. Niz radova nastaje tako da se detalji mijenjaju tempom istraživanja. Rad se pojavljuje u ideji obreda u izvedbi i plasmanu. Jedan artefakt autorici ne govori dovoljno rječito pa ona podastire niz, više mogućih situacija. Rad je predviđen za plasman u obliku niza, grupe ili nakupine. Svi elementi ovise o postavu jer ih je moguće plasirati na više načina. Postav djeluje kao neko tajnovito arheološko nalazište. Tehnologija, ali i oblici, uvode nas u stanje pretraživanja sjećanja. Iskustvo promatrača postaje bitna činjenica pri opisivanju ovog sustava. Pristup i rezultat umjetničinog djelovanja u materijalu prizivaju misao o prisutnoj promjeni produktivnog društvenog poretka u potrošački usmjereno reproduktivno društvo. Odnos s okolinom i režim preživljavanja u nemilosrdnom profiterstvu neminovno inicira nelagodu. Svi smo svjedoci divljanja kapitala. Sigurnost postojanja traži zaštitu. Autorica nudi mogući “funkcionalni” predmet kao znak jer, umjetnicima su njihovi radovi jedini štit pred realnošću. Čvrsto, uporno oblikovanje pretvoreno je u oznaku vremena.

Djetinjstvo mlade ljude danas ostavlja naglo i grubo, već u ranoj dobi postaje se svjedokom socijalnih nepravdi. One su upakirane u nacionalne ili religijske spinove, a ponuđene na zaista fantastičnom rasponu cyber informacija. Mladom čovjeku je zaista teško oduprijeti se mogućnostima web komunikacije. Rasponom ponuđenog zaokupljanja pažnje, on dobiva osjećaj da je bio na nekoj lokaciji, a zapravo je samo vidio sliku. Zato su nekadašnja mjesta postala ne-mjesta. Igralište za društvenu, tjelesnu, kolektivnu igru koja se zvala košarka, opustjelo je jer nema više mladića koji bi zastarjeli oblik druženja prakticirali. Problem dominacije virtualnog nad realnim uočen je od strane zrelije generacije. No, mladima nismo u stanju ponuditi alternativu. Zanimljivije je pratiti na društvenoj mreži obavijesti o trenutnom stanju tisuća tzv. prijatelja od sudjelovanja u realnoj igri s desetak realnih prijatelja. Sudjelovanje u natjecanju koje izaziva znojenje prezreno je od kontroliranog znojenja u kompjuterski opremljenim teretanama. Boravak u teretani traje od-do, a igra u prirodi može trajati duže nego smo pomislili pa ćemo okasniti biti prisutni na Facebooku. Tko zna što smo propustili!

Dragojevic Sladjan 5

Slađan Dragojević, vrsni umjetnik koji koristi fotografsku tehnologiju, bilježi gore opisano stanje. Igralište je zaraslo u travu, biljke nagrizaju betonsku podlogu, stabla grizu koševe… Starih dečki skoro više nema, a novi dječaci su na webu…

Duzbaba Bogomir 03

Bogomir Duzbaba predstavlja se dokumentarnim, narativnim, ali dosjetljivim radom. Autor fotografskom kamerom bilježi urbanu situaciju. Smisleno nudi nesklad. U logički nesrazmjer dovedene su dvije situacije: tekstualna reklama i ostavljena ambalaža i smeće. Danas, svi mi, od nametanja reklama više ne možemo pratiti TV-program, voziti ulicama ili šetati pješačkim zonama. One ili svijetle ili titraju ili se s njima sudaramo. Reklamokracija je na djelu. Nameću nam se standardi kvalitete koji ne ispunjavaju obećanja. Kvaliteta proizvoda naglo se mijenja istekom garancije kao da je tako programirana. No, čini se da senzibilizirani dio stanovnika zapadne civilizacije više ne vjeruje reklami.

Na fotografiji manjkaju zabrinuta žena koja traži najjeftinije proizvode na policama temeljem obećanog na plakatu te starac u pohabanom odijelu koji pretražuje smeće u potrazi za bilo čime korisnim ili jestivim. No, iskustvo nam govori da je ovo stanje prisutno i da segregacije bivaju sve prisutnije i naglašenije. U SAD-u već postoje kampovi, čitaj logori, za siromašne. Evo, do tuda je na „demokratski način” dovedena situacija i u državama-pijunima velike Europe. Zapravo, zapis i kanta za smeće, umjetničkim kadriranjem dovedena je u realnu vezu.

Djordjevic Djordje 07 copy

Djordje Djordjevic podastire niz oslikanih/nacrtanih pa kasnije kopiranih i printanih listova papira. Ovaj rad možemo predstaviti u nizu, u grupi, manjoj grupi ili čak kao umjetničku, autorsku knjigu. Autor se u izvedbi služi nanošenjem slojeva. Tu prevladava crna (ne boja) i njeni tonovi te povremeno intervencije crvenom ili oker bojom. Kompozicija je raspršena, raspoređena fragmentima unutar cjelokupnog rada. I podloga i kolor tretirani su kao nosioci oblika, a odnos autora prema obama krajnje je intimistički. Oblici često prelaze rubove. Nismo sigurni je li pred nama reljef ili samo privid. Zapise odlikuje kaligrafsko oblikovanje, bez određenja na definirani izbor pisma. Situaciju pred nama možemo doživjeti kao dnevnički zapis energija, kao rezultate bilježenja napetosti doživljaja. Umjetnik računa na naše vizualno iskustvo. On sam kaže: „…Slovo, simbol ili znak sadrže u sebi određenu vibraciju i simboliku kojom čuvaju i prenose drevnu baštinu u druga vremena, oni su most kroz vrijeme. Unutar njih se ne može tragati, oni se ne mogu jasno razjasniti, sadrže u sebi metafizičke vibracije sveopćeg karaktera, nose težak, stabilan mir, ravnotežu koja dolazi iz transcendentnog…” Tako ovo likovno promišljanje možemo promatrati/analizirati iz aspekta igre. Zapisi su neiščitljivi, a niz kao da se može nastavljati. Kao da ova igra biva na trenutak zaustavljena baš u ovom, izloženom obliku da bi se dalje mijenjala na nekom sljedećem stupnju igre.

Fernando Dante yy

Fernando ovaj puta podastire izrezak urbane atmosfere nekog megapolisa. Fascinirani smo staklom i metalom te monumentalnošću arhitektonskih zdanja. Očito se radi o poslovnim zgradama. Iako u kadru prevladava neboder čije linije streme visinama, umjetnika u kadar pripušta obavijest koja informira o podzemlju. Tako simbolički označava poslovni neboder koji ili u kojem se donose odluke da se obični ljudi guraju u sve lošiju i lošiju ekonomsku i sigurnosnu situaciju. Ova dosjetljiva kombinacija zapaženih motiva govori o oštrom, senzibiliziranom autoru. Jer, vrijeme sadašnje nije osjetljivo na socijalne, osobne situacije. Regrutiraju se horde prola. Postaje očito da se, niti nakon tolikih godina, kapitalizam nije oplemenio, već se vratio svojim početcima: cjelodnevni rad za malu nadnicu, nikakva socijalna prava, odmor, zarada radnika… A zapravo rješenje stane u rečenicu: Potrebna je pravedna raspodjela dobara i proizvedenih vrijednosti.

Flanjak Lana 12 copyder copyvftz

Lana Flanjak podastire fotografski rad. Ona zapaža niz ptica, golubova na fasadi urbane višekatnice. Iako na fasadi postoje i okomiti elementi, autorica se oslanja na horizontale. Ptice su raspoređene u vodoravnim nizovima prateći arhitektonske elemente, “kulisna pročelja” koja oponašaju prošle povijesne epohe. Sasvim na dnu u kadru uhvaćen je još jedan red oblika, ukrasni nazubljeni element u nizu, vijenac sličan antičkim kapljama (gutte). Taj niz betonske štukature kao da podcrtava, naglašava gornje horizontalne i vertikalne ukrase fasade ujedno umirujući ugao lica fasade.

Plemenite životinje, golubovi, žive na mnogim područjima Plavog planeta. Pripitomljeni su prije više od 4.000 godina prije nove ere, a pretpostavlja se da su ih pripitomili Sumerani. Ovi narodi štovali su golubove kao svetu pticu i glasnike bogova. Tako se javlja usporedba o njihovom horizontalnom redanju poput figura na pločama iz Mezopotamije na kojima nalazimo figure koje, umjesto slova, atribucijama i pozicijama izgovaraju neki značajan sadržaj. Danas u tim pravim kolijevkama zapadne civilizacije, vladaju ratna stanja, ruše se spomenici povijesti, ne postoji mogućnost sigurnog i mirnog života. Rijeke izbjeglica, čemu svjedočimo, polaze baš iz ovih područja. Iako golubovi označavaju ideju slobode i mira, ovi na fotografiji djeluju neugledno i umorno. Prema izbjeglicama, a često i prema golubovima ne ponašamo se korektno. Ovaj rad mlade fotografkinje, mogao bi poslužiti kao upozorenje: spoj ili nesklad zapadnjačke neoklasicističke arhitekture s iskonskim stanovnicima Svijeta.

Gojanovic Kresimira Znak u šumi komb teh tuš akril na papiru 64 x 46 cm

Krešimira Gojanović predstavlja rad, sliko-crtež, izveden kombiniranom tehnikom, tušem i akrilom na papiru. Predstavljajući ovaj rad na temu Znaka, pred promatrača postavlja pitanja. Poznajući barem djelomično njen opus, znamo da je često narativna i da uvijek nudi priču koju promatrač dešifrira. No, na ovom radu značajno prikriva motive. Potrebno nam je neko vrijeme da lociramo istinske oblike stvari/bića i pokušamo odgonetnuti moguće asocijacije prepoznatog. Umjetnica rad naziva „Znak u šumi” pa nam lociranje donekle smanjuje nedoumicu.

Autorica kao da činjenje na ovom radu izvodi u dva navrata, s dvije energije. Najprije doživljavamo impresiju snažne geste da bi sljedeći slojevi donijeli brižljivije oblikovanje. Čini se da ova dvojnost ne remeti doživljaj, bez obzira na početnu nečitkost znakova/oblika. Svi ćemo u nekom trenutku razaznati glavu srne/jelena, mogućeg zeca, ideju stabla… No, u ovom povijesnom trenutku, brzo ćemo neke oblike poistovjetiti s mrežama i bodljikavim žicama kojima je Hrvatska, ne svojom željom postala okružena. Znamo, radi se o pitanju prolaska/dolaska kolona izbjeglica. Mi, pravovjerni i odani provincijskoj sredini male nacijice, možemo doživjeti apstraktan strah od „navale” tih nekih drugačijih. No, zaboravljamo da oni dolaze iz kolijevke zapadne civilizacije, s područja Mezopotamije. Postavlja se pitanje: kako je moguće da povijest toliko mijenja uloge? Da se nakon samo otprilike 6000 godina, što je zaista malo u odnosu na univerzum ili vječnost, stanje toliko promijenilo. Nekada su slavenska plemena bila poput ovih izbjeglica, ali su u startu bila agresivna prema domicilnom stanovništvu. U enciklopediji čitamo: „…Ime Hrvata rasprostire se u toponimima od Afganistana i Kurdistana do Visle i Labe te do Crvene Hrvatske (Duklja, Albanija), Makedonije (kod Bitolja) i Grčke…” Jedan udžbenik povijesti, devedesetih, kaže ovako: „…I onda su u ove krajeve došli Hrvati vođeni braćom: Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, te sestrama Tugom i Bugom, te su morali braniti svoj domovinu…”

Ponosni smo na postignuća 21. vijeka, na dosege znanosti. No, međuljudski odnosi, očito su zaostali u razvoju. Ukrasti, oteti, mrziti, ubiti nije nam strano, bez obzira na inicijacije. Religije se pojavljuju kao smjerokazi prema kome treba biti grub, a divlji kapitalizam usmjerava nas samo ka ideji profita, bez obzira na put i posljedice. A, zapravo je rješenje zaista jednostavno: ostvaren višak vrijednosti samo treba pravedno raspodijeliti.

Gradski Zeljka izgubljeni raj

Željka Gradski predstavlja sliku akrilnim bojama na platnu i naziva ga „Izgubljeni raj”. Pred nama je format koji je većim dijelom prekriven crnom bojom, no ispod nje zapažamo intenzivan rad, čak slojeve boje kojima dešifriramo oblike. Dio rada, poput prozorčića, ostavljen je neprekriven tamnilom, a na njemu vidimo stabla. Rekonstruirajući cijeli rad, postaje nam jasno da je umjetnica izvela motiv pejzaža pa ga naknadno prikrila tamnim kolorom i ostavila samo naznaku. Čini se da smo pri rješenju kad pomislimo da je ovo svojevrsna osveta uvriježenim temama “lijepih umjetnosti”, napose pejzažu. Iako možda nismo u krivu, umjetnica komentarom nudi definiciju ideje rada. Ona kaže: „…Redovito punimo baterije mobitelima i laptopima zanemarujući naše energetsko stanje (koje se prečesto nalazi na rezervi). Trošimo energiju buljeći u ekrane i kad treba i kad ne treba. Napuniti/obnoviti se možemo tek u tišini ili obavijeni zvucima prirode – šumovima potoka i lišća, pjevu ptica, upijanjem prostranog zelenila ili uronjeni u plavetnilo mora, neba…”. Umjetničino promišljanje postavlja ovaj rad na područje znakova upozorenja. Možemo poslušati autoricu: izađimo, prošećimo, osjetimo prirodu oko nas, nađimo šumu ili barem park, dajmo osnovnim osjetilima da odahnu od elektroničkih informacija. Dajmo zanemarenim osjetilima koje imamo da barem na čas osjete izgubljeni raj.

Gustini Igor

Igor Gustini nastavlja seriju poigravanja prometnim znacima. Pred nama je ready made od starog prometnog znaka uz intervencije akrilnim bojama. Rad naziva „Destination” – Odredište. Autor se poigrava i naslovom rada pa kaže: „…„DESTI-NATION”, je igra riječi koje nas može poticati na razmišljanje o aktualnim temama u vezi s emigracijom našeg stanovništva u druge bogatije zemlje te s emigracijom naroda iz siromašnih ratnih područja preko Hrvatske u druge zemlje zapadne Europe…”. Ponuđena nedefiniranost nije rebus niti rezultat promišljanja o kvantnoj fizici, već je humoran komentar na situaciju. Autor interpretira recentnu sadašnjost problematizirajući događaje koje upravo živimo zajedno s njime. Od prometnog znaka očekujemo jednostavnu i pouzdanu obavijest, no ovdje nailazimo na niz znakova, uvjetnu oznaku za putanja s dvije nepoznanice. Umjetnik sarkastično nudi jednadžbu umjesto osnovne informacije. Zapravo oponaša demokratsku zapadnu Europu koja ni sama ne zna točno što i kako postupati sa svojim državama članicama a još manje s izbjeglicama.

Gvardiol Mila Kontinuitet

Mila Gvardiol, koristeći jednostavne, ritmizirane oblike na ravnoj podlozi, nudi zanimljivo propitivanje pojma znak. Ona predstavlja rad kojeg naziva „Kontinuitet” nudeći geometrijski usklađenu ali živu kompoziciju. Čini nam se da smo zašli na područje dizajna jer, ovaj rad bi mogao postati neka podloga za mogući logotip. No, umjetnica odustaje od toga i u pravom trenutku zaustavlja djelovanje. Tako pred sobom imamo rad koji, osim ideje znaka, propituje slikarstvo, strukturu svijeta, sklad i ravnotežu, boju kao opterećenje doživljaja. Sve nabrojeno su oportune oznake vremena u koje smo uronjeni a koje umjetnica uspijeva preskočiti. Ona koristi tonove ne-boja, napadnost umiruje skladnošću, atrakciju gestualnosti ukida strogoćom jednostavnih oblika, slikarstvo s idejom podražavanja trodimenzionalnih prostora problematizira plošnim interpretacijama. Njen „Znak” dodiruje mnoge teme zračeći smirenošću i promišljenim građenjem. No, njen rad nipošto nije mrtav. On nosi oznake prikrivene geste, akcionističko činjenje, ritam usklađen sa nevjerojatno malo elemenata. Tri tona ne-boje, mudro oblikovana i plasirana, zaista postaju znak.

Isovska Slavica My bleeding heart OK

Emocionalna stanja danas je skoro pa neukusno plasirati kao informaciju o sebi. Svi pokušavamo biti vedri, snažni, osviješteni i sigurni. Tako barem djelujemo na cyber profilima. No, realnost je drugačija. Ponekad plačemo, ponekad se svađamo i ponekad smo i gubitnici. Možda ponekad emocionalno ili pak materijalno, svejedno. Slavica Isovska nudi rad koji progovara o tome. Ona sačinjava umjetničku knjigu, seriju fotografija koje progovaraju o emocijama. Nebitno je zašto nekome „srce krvari”, ali činjenica je da svi to stanje doživljavamo. No, u sigurnosti web distance, to ne želimo pokazati niti priznati. Njenu knjigu krećemo listati ne znajući sadržaj. Umjetnica ne pretjeruje, sve sažima u korice i tri stadija osobnog stanja. Ovime nas vraća sebi samima, iako ćemo na izložbi, nakon listanja ove publikacije ostaviti masku nedodirljivosti, u osami ćemo se sjetiti da postoje situacije koje moramo otplakati jer nam je zbog njih srce krvarilo.

Ivankovic Pamela 2 OK 1

Znakovitu igru „Čovječe ne ljuti se” pod reflektore unosi Pamela Ivanković. Ona koristi elemente igre, znakove/figure koji nas zamjenjuju. Znakovit je naziv i ideja same igre. Pamela oblikuje keramičke figure u četiri različite boje i postavlja ih na postament koji označuje izvadak polja za ovu igru. Umjetnica komentira: „…Ljutnja i netolerancija su neprijatelji ispravnog razumijevanja…” Iako prepuštamo kocki da odluči broj naših pomaka, ova je igra prispodoba za ideju tolerancije. Autorica poruku šalje svima nama tvrdeći kako nije razumno, niti ispravno, da se preko objektivnih usta, preko usta koja bi trebala smiriti situaciju, unijeti mir, ljutnja nastavlja. Ponuda je ostvarena: Četiri figure benevolentno čekaju igrače koji će poštovati značenje naslova same igre. Odličan i promišljen rad dramatično propituje vrijeme u kojem je ostvaren.

Jericevic2

Armano Jeričević također nas vraća u realnost. Iako progovara elementom sile, metkom, njegov rad više se ne referira na protekli (besmisleni) rat i raspad bivše zajedničke države. Autor se referira na realno stanje zapadne civilizacije, ali i djelovanje drugih religijskih i socijalnih kriterija. Jedan je od desničarskih funkcionera pred kratkim izjavio kako se svi osobno moramo naoružati. Ova skandalozna izjava ovim radom biva izrugana. Jer, o osobi, pojedincu, ovisno je hoće li municiju, metke koristiti protiv drugog čovjeka ili će se s njima poigrati. Kao što autor sam kaže, njegovi elementi rada problematiziraju ideju potencijalnog, moguće destruktivnog. Ovim slijedom, Armano se poigrao pa je metke umetnuo u (likovni) okvir, ovjesio ih na tanke niti pa oni postaju artefakt. Još kad pridobiju sjene izmamljuju zdvojnu, ujedno lirsku, ali i dramatičnu komponentu doživljaja. Možda Armano i većina nas ne, ali, velik dio populacije promišlja da li pridošlicu ili novog susjeda „ukokati” ili tolerirati. Ovo pitanje, nažalost, ima previše loših odgovora. Iako je motiv zlokoban, čini se da umjetnik municiju interpretira i plasira kao dekorativni oblik koji, osim oblikovne elegancije, promatraču nudi osvješćivanje.

Kosanovic sasa IMG 1448054939997

Saša Kosanović fotografskim medijem bilježi dvije petokrake zvijezde izvedene na metalnoj podlozi neke porte. Primjećujemo rubove spajanja metalnih ploča, a jedna zvijezda je izoštrenija. Kadar je značajno dramatiziran okomicom koja značajno stabilizira kompoziciju cijelog rada i privlači pogled promatrača. Zvijezde su reljefne i crvene dok je podloga obojana bijelom bojom. No, pažnju privlači činjenica da su petokrake zamrljane, da je osoba koja je bojila podlogu nepažljivo tretirala reljefe koji su trebali ostati čisti. Ovi znakovi, kad su sami, označavaju vrijeme prije pada berlinskog zida. Iako socijalno ipak brižljivije od suvremenog kapitalizma, te istočno europske države također su se znatno razlikovale iako ih se danas pokušava ugurati u totalitarizme. No, uvijek će ostati činjenica da je u Jugoslaviji bio znatno drugačiji, u najmanju ruku slobodniji i humaniji oblik socijalizma, od onog u bivšem Sovjetskom savezu i njegovim državama satelitima. Ova fotografska bilješka traljavo obojane površine sa zaflekanim simbolima djeluje još zanimljivije jer je umjetnik u kadar pripustio i treći znak, sjenu palme. Tako da se narativni dojam rada izmjenjuje s bizarnim.

Kovacic Jelena 01izr

Jelena Kovačić predstavlja rad kojeg naziva „Vez”. Radi se o triptihu koji plasira tri znaka. Postajemo zbunjeni pred ovim radovima; iako su pred nama tri znaka vezana za suvremenu, cyber tehnologiju, nalazimo ih u neobaroknim, kičastim okvirima. Ovako opremljene češće nalazimo goblene s lijepim i podobnim motivima. No, umjetnica u takvu opremu smješta tehnološko kompjutersko znakovlje. Ovaj ironični pristup umjetnica realizira do kraja: ona čini napor pa sliku izvodi ručnim vezenjem.

Izabrana tri znaka već su ušla u memorije mnogih ljudi ove civilizacije. Ovi znakovi su „hashtag” najčešće upotrebljavan na Twitteru, „Like” – poznat „fejsbukovcima” te oblačić u potrazi za porukama. Oni su postali neka vrsta osnova komunikacije. Bez obzira na njihovu relativnu uskost, ljudi ih upotrebljavaju jer su tako dizajnirani od strane vlasnika društvenih mreža. Već je odavno ustanovljeno da, primjerice, na Facebooku postoji samo „Like”, što bi značilo „sviđa mi se”. Tako smo u prilici da i kad želimo označiti da smo vidjeli informaciju o nečijoj nesreći, opet pritišćemo taj Like, kao da smo zadovoljni događajem.

Društvene mreže koje su i plasirale ove znakove mogu biti korisne za općenje no, mnogo ljudi je danas svelo cyber sporazumijevanje na jedinu komunikaciju. Autorica sama komentira: „…Znakovi poput križa koji su tradicionalno štovani u prošlim vremenima zamijenjeni su znakovima digitalnog i pametnotelefonskog doba kao što je ‘like’ ili ‘hashtag’. Ljudi bez prestanka dijele svaki trenutak svog života i ne mole više prije spavanja, nego mole online zajednicu za priznanje i potporu u svakom svom činu…”.

Kuzina Edvard 02

Edvard Kužina poigrava se povijesnim realnostima koje možda nismo znali. Prije obrazloženja, moramo definirati da jugoslavenski oblik socijalizma nije ni približno bio sličan obliku koji je diktirala Rusija zemljama satelitima, npr. sa sada najkatoličkijom državom Europe, Poljskom, niti s nacional-socijalističkim obrazom suvremene Mađarske. Edvard predstavlja rad koji je nazvao “Par lijevih cipela”. Dokaz je ovo cinizma tadašnjih pijuna ruske dominacije: vlada Poljske države, podijelila je, kao nagradu radnicima, po par radnih cipela. No, u paketu su bile po dvije desne cipele. Umjetnik komentira: …” U tim cipelama može se hodati, ali je nezgodno, neudobno i bolno. I dok je naša pažnja usmjerena na bol u jednoj nozi, gubimo iz vida realnost oko nas.” Već tada postaje očito igranje vlasti s pukom. Iako je bilo drugo vrijeme, drugačiji sistemi, očito su prisutne iste metode. Kao i danas kad nas zapadne, kapitalističke konformacije interesa koje se nazivaju državama, bombardiraju kombinacijom sapunica, općih informacija i reklama. Problem je da smo mi željeli i sami odgovorno odlučili da budemo dio te šarene, ali lažne formacije koju nazivamo Zapad ili joj tepamo Europa. Sada postaje jasno da nismo ruski pijuni već države pijuni zapadne Europe. Svejedno je da li su u paketu dvije lijeve ili desne cipele. U obje verzije nemoguće je udobno hodati.

Kuzina Gordana 01

Gordana Kužina predstavlja rad koji se referira na osobnu situaciju. Ona bivšu adresu boravka na Grožnjanu ponavlja u najrazličitijim varijacijama. S te lokacije, igrom okolnosti, morala je iseliti, bez obzira na ugradnju energije i financija u prostor. Na radu, mijenjanjem rukopisa i tipa slova zapravo iskazuje promjene osobnog stanja. Svjedoci smo unutrašnjeg previranja od bijesa do nemoći. Umjetnica komentira: „…Društvo iz (YU!) socijalizma uronjeno u Hrvatski divlji kapitalizam širi metastaze. Privid takve „demokracije” vodi neminovno u kaos…”. Ovaj rad svjedoči o vremenu koje svi dijelimo. Sigurnost, osnovna egzistencija više nikome nije sigurna pa svi na silu postajemo nomadi, a po materijalnoj sigurnosti proli. Prolovi, proli su, prema Orwelovoj 1984., najniža vrsta stanovnika fiktivne države u romanu. Oni nemaju nikakva službena prava niti sigurnost, bez obzira što im je dozvoljena izvjesna sloboda, ali samo unutar svoje kaste. Promatrajući suvremeno vrijeme, čini se kao da je Orwell bio nemaštovit jer je današnja situacija još mnogo gora za obespravljene ljude koji još jedino mogu prodavati svoju radnu snagu bez stjecanja ikakvog komfora, sigurnosti ili beneficija.

Kuzmanović Branka MONDSCHEIN foto rada

Branka Kuzmanović na temu projekta podastire rad na kojemu dominira oblik kompasa. Ovaj rad asocira na recentno povijesno vrijeme i to na nekoliko nivoa. Ljudi napuštaju svoje domove, sele, ili za boljom egzistencijom ili, kao u slučaju ovih kolona ljudi s Bliskog istoka i Afrike, bježeći od ratnih stradanja. Tzv. zapadne demokracije ih na silu guraju u smjerove bez da sami odrede na kompasu gdje žele. Autorica obrazlaže: “Kompas je dominantan element rada. Inicijalno je posmatran kao merni sistem koji može u jednom trenutku, čak i sveobuhvatno da sklopi neke pozicije. Metaforično, indirektno, kompas na mom radu se postavlja na nivo detektora stanja, kao što je mesec svojevremeno delovao kao neko “svevideće oko”. Prikaz takvog kompasa pre ukazuje na to da je “onemogućen” njegov rad. Planetarno, sistemi postaju u najmanjem dvostruki, i u tom sučeljavanju, sama kazaljka kompasa se zbunjuje, ne može da se postavi, da stabilizuje svoju detekciju, da funkcioniše… sam kompas gubi kompas…”

Legovic Miranda IMG 9218 copy

Miranda Legović na zadanu temu odgovara sasvim jednostavno: znakovitim portretom. Na radu nalazimo lik starijeg muškarca, pitomog izraza lica, ali s atribucijama osobe koja nije klasično provela svoj dosadašnji život. Prije svega, tu je duga, sijeda kosa koja nije tipična za ljude ove dobi. Ona je njegovana i daje zanimljivost osobi. Bore na licu kao da su više od smijeha nego od brige. Šešir postaje znak stava.

Fotografija je crno-bijela što dodatno pojačava interes promatrača jer je po svim elementima i stilu očito da se ne radi o fotografiji izvučenoj iz povijesti, već o recentnom radu. Autorica bilježi trenutak kada model spušta pogled. Kod klasičnog portreta to bi bila greška, ali ovdje spušteni pogled postaje znak. Semiotički pristup likovnom oblikovanju otkriva strukturalni dijagram koji upravlja svim dijelovima rada ili ciklusa. Iz tog diskursa to možemo nazvati stilom. Stil bi, pojednostavnjeno i uopćeno bio način formiranja oblika i poruke. Ovo je portret sa stilom.

Marin Milan 1

Milan Marin predstavlja sliku koji zrači ekspresivnošću izvedbe i dojma. Rad obiluje činjenjem, a prvi dojam govori o odnosu formata cijelog rada i ideje pomaka drugog, sukladnog oblika. Uz to zapažamo elemente slične nekom znakovnom pismu. I na svjetlom i na tamnom dijelu nalazimo linije, rezove, kao gradbene dijelove apstraktne kompozicije. Kao da je rad ostvaren bez previše razmišljanja, u jednom dahu. Apstraktni ekspresionizam. Ovo djelo karakterizira naborana površina, prigušeni kolor, kontrastriranje tonova ublaženo reljefnim postupkom i uvođenjem tragova novog, snažnog i znakovitog kolora. Umjetnik jako cijeni gestu, referirajući se na modernizam polovice prošlog stoljeća. Iz ovog rada moguće je iščitati i odmak k enformelu, njegovim umjerenim fazama, jer autor materijal tretira istovrijedno obliku, a odnos autora prema oboma krajnje je intimistički. On sliku gradi elementima djelovanja, zapisima činjenja. No, on svjesno određuje gabarite unutrašnjeg polja rada pa zapažamo ponovljeni oblik kvadrata unutar formata rada. Gruba tekstura i snažna, kontrolirana gesta donose rezultat koji je blizak autorovu senzibilitetu: mat površina, prigušeni kolor, tonske gradacije. Propitivanje pomaka površina, bijela pa crna, istraživanje mogućnosti instinktivnog djelovanja na podlogu, intuitivni pomaci u uporabi materijala/boja odlike su ovog rada. Ova slika koju autor naziva „Tragovi u pijesku”, govori o osobnom stavu/stanju, naglašavajući znak kao autorski čin. On kaže: „… Likovna gesta (…) je autorov znak, njegov kod koji pak u likovnom svijetu determinira njegovo prisustvo…”

Marin Slavica 02

Slavica Marin temi ovog projekta pristupa na praktičan, dramatično realan način, koristeći niz, ritam, geometrijsko nadovezivanje elemenata rada. Umjetnica hrabro svoju (moguću) imovinu nudi onome tko ima hrabrosti da joj ju oduzme. Kolaž provokativno naziva: „Uzmite sve”. Tek uvidom u rad postaje nam jasno o čemu umjetnica progovara. Ona na podlogu lijepi makete novčanica. Prepoznajemo: radi se o Eurima. I, već smo unutar ideje ovog rada: Svi, ili skoro svi smo već imali ovrhe, besmisleno se borili s bankama, telekomunikacijskim sustavima, istjerivali isplate od dobavljača koji se prestaju javljati na telefone kad smo im isporučili predmete narudžbe. Posebno su na udaru umjetnici i uz njih radnici kojima se ne isplaćuju plaće, a od njih se traži odanost poslu.

Ovaj cinično obojen, ali aktualan rad zapravo demaskira situaciju države ili više država u kojima živimo. Ta demokracija, kojom su nas zaveli, zapravo je skup delegatski izabranih osoba koje, uz pristojne i redovne prihode, pogoduju samo krupnom kapitalu. Iako obećavaju brigu za obične ljude, postepeno ih pretvaraju u prekarijat. Prekarni radnici ili prekarijat su radnici bez predvidljivosti ili sigurnosti, što utječe na materijalno i psihološko stanje. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, privremeni rad, nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima… Za razliku od generacija iz razdoblja socijalnih država Europe, naravno i bivše Jugoslavije, koje su mogle računati na radnička prava i socijalne pogodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik postindustrijskog podivljalog kapitalizma može računati samo na permanentnu nesigurnost. Zahvaljujemo umjetnici da nas podsjeća i upozorava na stanje u koje smo i mi ona na silu uronjeni.

Matic Mirjana sretno djetinstvo

Mirjana Matić podastire rad koji nosi priču, izveden akrilom na platnu. Promatrač izčitava poruku kao na stipu ili urbanom zidnom slikarstvu, grafitu. Na slici vidimo gornji dio figure djeteta i pticu. Oba lika ove priče stilizirana su bez potrebe za uvjerljivim realističnim oblikovanjem. Njihov odnos je „zasran”, jer, ptica je ispustila svoj tjelesni teret koji je pao baš na dijete. Umjetnica sarkastično naslovu rada, „Sretno djetinjstvo” dodaje podnaslov „Brendirano”, što bi trebalo odgovarati pojmu „označeno”, „pokakano”. Ovu bilješku nezgodnog trenutka možemo tumačiti višestruko. Moguće je da ovo dijete kad odraste neće željeti imati pticu u krletci kao kućnog ljubimca, ili možda, baš obrnuto. Možda možemo tumačiti da ovo dijete ne očekuje neka sretna budućnost. No, praznovjerje, običaji kažu da je predznak sreće to kad ptica na tebe ispusti neželjeni sadržaj. Mi ćemo, unatoč nelagodi, radije ostati kod ovog zadnjeg zaključka.

Mirotic Snezana Numeričke tablice 3

Snežana Mirotić predstavlja ritmizirane, ujednačene digitalne crteže, na tri segmenta rada. O ovom triptihu, umjetnica kaže: „Umnožavanjem istog broja koji se pretvara u apstraktni kod ili signalizaciju poništava se njegovo osnovno svojstvo izražavanja vrednosti odnosno količine. Broj postaje čist vizualni znak. Ono što slika nudi može da asocira na dekorativne tapete ili kristalnu rešetku tehno pejzaža…” Pred nama su tri slike, rasterom, numeričkim vrijednostima i kolorom različite, ali označavaju isto stanje, doživljaj običnog čovjeka. Problem administracije nameće se, u novokomponiranim, ali i u definiranim demokracijama kao problem. Formalne razlike koje nisu smislene već možda samo oblikovne, tjeraju nas na neuroze. Kasta pravnika i klasa zaposlenih državnih činovnika čine nam konstantne nelagode tjerajući nas na formalnu ujednačenost. Jedino umjetnici na to ne pristaju pa je ovo izvrstan rad koji nosi protestne signale usmjerene besmislenoj administraciji. Autorica multiplicira besmisao i nudi ga kao predmet oblikovanja. Ovo se pokazuje kao odlična provokacija. Naravno, činovnik, ako i dođe na izložbu, neće razumjeti poruku. Ali, i osrednje informirani promatrač razumjet će ovu blasfemiju na račun šalterskih, pravnih i djelomično ekonomski educiranih osoba. Administracije i banke su i tako skladišta prividnih vrijednosti.

Muzic Vera 001

Vera Muzić predstavlja zanimljiv rad ostvaren fotografskom tehnologijom kojeg naziva „Čvrsta ruka”. Autorica zapaža otisak šake na papirnatoj podlozi. Ona ga doživljava kao simbol moguće agresije shodno vremenu u kojem i autorica i mi živimo. Teorija zavjere zapravo ne postoji jer – nije teorija. Mi takvu realnost živimo i svjedočimo iz dana u dan. Perfidna manipulacija kojoj slijedi eksploatacija započeta je. Negdje strahom od drugačijih, komunista, nesvrstanih, obojenih, druge vjere. Negdje je nazvana oslobađanjem od socijalizma koji se brka sa komunizmom koji nikada u praksi nije postojao. No, ta promjena, evo, svjedočimo, niti nakon tolikih godina nije donijela blagostanje ni jednoj od bivših sovjetskih država pijuna, a također niti jednoj od sastavnica socijalno najhumanije državne tvorevine koja se zvala Jugoslavija. I još i gore, tim bivšim korektnim, a sada novokomponiranim kapitalističkim državama koje nisu Njemačka, pogoršala je stanje. Naravno, krivica će biti svaljena na spašavanje tih bivših socijalističkih država. Nikako da se shvati da je zapravo spašavanje potrebno kolonijalističkim i tzv. demokratskim perjanicama… Iako možda promatrač neće motiv doživjeti tako dramatično, umjetnici on označava ideju prijetnje. Moramo biti svjesni da ta neka, čvrsta ruka dolazi prikrivena. Sada je još na djelu manipulacija informacijama, vjerama, materijalnim interesima. I od ovoga smo već umorni, ali drakonske mjere dolaze tek za kraj. I to, kako i autorica sluti, u bijelom, tapecirane, naoko meke, ali čvrste.

Nedeljkovic Tamara Vuksa Poem 2013. kombinovana tehnika na papiru 14x14cm

Tamara Nedeljković Vukša podastire poliptih, nekoliko radova koji su objedinjeni formatom, tehnikama i premisom. Autorica kaže da su radovi nastali u okviru ciklusa „Fragments”. Ovo su možda, na prvi pogled, najradosniji, afirmativni radovi unutar ovog projekta. Iako manjeg formata, radovi plijene pažnju vizualnom izražajnošću. Njihovi naslovi, zapisi u gornjem sloju djeluju vedro: Pokret, Uživati, Pjesma. Ovi čitljivi kratki zapisi, oznake stanja, izvedeni su latiničnim pismom. Svi elementi, osim navedenih naočitih zapisa, gestualnog su karaktera, izlaze iz formata i nisu zapriječeni okvirom već se njihova energija slobodno širi prostorom. Na radovima, u pozadini, na svojevrsnoj podlozi, razaznajemo zapise na gotici, vrsti pisma koje se najduže zadržalo na germanskom govornom području, a kojeg su, zanimljivo, izbacili nacisti. Ti zapisi izvučeni su iz časopisa pa, iako zasjenjeni likovnim elementima, ostaju vidljivi, kao da ih autorica pokušava ovlaš prikriti. Čini se kao da umjetnica propituje recentnu europsku situaciju. Svima je formalno dozvoljena sloboda, ali je u pozadini uvijek germanski trag uvjetovanja. Ovime radovi bivaju manje radosni, a više realni. Oslikavanje povijesnog stanja ovim je promišljanjem suptilno propitano.

Novak Zoltan  copy

Zoltan Novak izvodi svoje promišljanje kao svojevrsni nastavak propitivanja smisla prometnog znaka iz grupe izričitih naredbi, koji označava zabranu kretanja u oba smjera. On ga redizajnira, smisleno preuređuje. Umjetnik je narativniji od originalnog znaka, pa na podlozi prepoznajemo scenu tučnjave, podrobnije, scenu gdje dvoje tuče jednu osobu. Umjesto čiste crvene u okviru ili bijele unutar njega, nalazimo tragove i četiri završetka znaka križa. Autor rad naziva „Događaj”. I, već smo probuđeni: Zloraba demokracije, uska specijalistička edukacija bez širine pogleda, lažni moral se propagira s javnih mjesta. U porodična stabla uvode se ptice rode a, zapravo, može se činiti sve, ali da to nitko ne vidi. Religija nas, umjesto na toleranciju, huška na maltretiranje onih koji misle drukčije. Svjedoci smo toga.

Paladin Bruno 04 copy

Bruno Paladin na temu projekta odgovara radom koji odlikuje slovni zapis. Na radu pored znakova slova nalazimo slikarske i crtačke elemente, češće apstraktne, ponekad sugestivno određene, bliske sugestiji prepoznavanja. Na razmeđi iskustvenog i spontanog, rad djeluje ekspresivno. Umjetnik kreće ka osvajanju prostora jer predmetu daje znatnu debljinu i obradu koja se proteže na rubove, na bočne strane. Tako slika nosi karakteristike objekta. Tu nalazimo potez, liniju koja igra značajnu, ali često pritajenu ulogu. Slojevi ponude oblika se prelijevaju. Miješaju se elementi gestualne naravi s pažljivo oblikovanim detaljem. Uočavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva. Postaje jasno da autor na likovni način problematizira vrijeme u koje je on sam, ali u koje smo i mi uronjeni. Autor tu možda nije radikalan, ali naznačuje stanje. Promatrača dovodi na razmeđu. Umjetnik sluti da promatrač prije zapaža slovo nego druge cjeline ponuđene na istoj površini. Ovo referiranje na Babilonsku zavrzlamu, privlači promatrača. Iako nismo u stanju dešifrirati zapis, rad ostaje privlačan jer je ponuđeno nešto prepoznatljivo. Ovo govori o površnosti kojoj je sklona većina ljudi naše civilizacije. Odgajamo se na kratkim porukama reklama, jasnim i ciljanim. One su uvijek u funkciji profita jer nam nameću kratka značenja koja nemaju drugu svrhu doli zapamtiti naziv proizvoda. Za suptilne i višeznačne filmske radnje nemamo strpljenja pa smo prepušteni jednoslojnim TV serijama ili promatranju besmislenih scena u nekom Big Brotheru.

Paladin vesna 02

Povijesnost, istrošenost a ujedno i postojanost znakovitog predmeta, kao nosilac ideje oblikovanja prihvaća Vesna Paladin. Ona čini jednostavni postupak. Realnom, uporabnom, etnografskom obliku ona uzima otisak. Promatraču preostaje prepoznavanje ili doživljaj tog novog oblika. Autorica ne upotrebljava boje, već tonovima predstavlja oblik kojemu je sklona. Tako na rezultatu nalazimo djelomično obrise rada, a djelomično kretanje uvodnjene boje. Otisak predstavlja odličan artefakt. Na njemu nema intervencija osim onih koje su nastale otiskivanjem. Papir kojim je napravljena monotipija, prenosi ideju oblika u ideju umjetničkog predmeta. Dojam je prenesen na podlogu. Na otisku nalazimo slovne i brojevne oznake koji se pojavljuju ogledalno. No, uz interpretirano na papiru, autorica nam predstavlja i predmet koji joj je zauzeo pažnju.

Pavlovic Tereza 2

Tereza Pavlović, potvrđena vizualna akterica istarske, grožnjanske, hrvatske, ali i europske likovne scene i svojevrsna kraljica interpretacije osobnog, u ovom projektu dramatizira situaciju do krajnjih granica osobnog. Ona, umjesto neke priče ili ispovjedne vizualizacije, definira osobno Ja. Ona podastire ploču na kojoj nalazimo suptilne detalje karakteristične za njen višegodišnji iskaz, ali i napadno plasirane slovne znakove. Sam rad nosi trakasti segment Terezinog karakterističnog, izumljenog i snažnog autorskog rukopisa. Uz njega objavljuje ime i znak zaštite autorstva, svoje ime i prezime te oznaku: R. Mi, koji poznajemo i poštujemo njen opus, postajemo konsternirani. Jer, ona nikada, osim u sasvim privatnim trenucima, nije objelodanjivala svoj ego. Ovdje, ona insistira upravo na autorizaciji i obrani integriteta svog opusa.
U grubim vremenima poštovanja lopova, a smješten u auru iskrenih, poštenih ideja, ovaj rad zauzima energetski potencijal promatrača koji poznaje situaciju. Amateri, ponavljači svojih slučajnih uspjeha, agresivni crto-slikari koji se ne mogu odmaknuti od svojih prvih, dosjetkama prepakiranim uradcima, gorko će se nasmijati ovom radu. Znalci će razumjeti i poštovati ovo promišljanje. Bravo Tereza!

Pentek Renata Simokovic ok

Renata Pentek Šimoković nudi nam u pravom smislu znak vremena. Iako smo u povijesti čuli za bodljikavu žicu, logore, stradanja određenih grupa ljudi, i suvremenost nam ovu kategoriju odvajanja vraća kao aktualnost. Autorica na zamućenoj zrcalnoj ploči, izuzimajući boje, markerom iscrtava nekoliko redova bodljikave žice. Umjetnica komentira: „…Aktualnost, medijska kolektivna i individualna uvučenost u svakodnevna zastrašujuća događanja, te jake negativne povijesne konotacije izvori su nastanka ovoga rada…”. Tu je i citat: „Uporni opstanak jednog tako rudimentarnog instrumenta (bodljikave žice) može se činiti začudnim. U stoljeću munjevitog tehnološkog napretka, u kojemu zastarjeli proizvodi vrtoglavom brzinom pune smetlišta modernosti, ona je i dalje dovoljno učinkovita da ispuni ono što se od nje očekuje: razdvojiti prostor, iscrtati po tlu linije aktivne podjele… (Olivier Razac)”. Na ovom Renatinom radu, kroz linije bodljikave živce ne vidimo ni ljude ni pejzaž. U zrcalnoj podlozi možemo ugledati svoj lik. Ovo dramatizira atmosferu. Autorica rad naziva, pomalo cinično, ali realno: „Poema moći i Nemoći”. Ovaj rad nas grubo osvješćuje. Živimo nesigurnosti: netko se može, u nekom trenutku, odjednom odlučiti da i nas same stavi iza ili unutar neke slične bodljikave ograde. Oštro upozorenje o vremenu u kojem živimo plasirano je na jednostavan likovni način.

Pevalek Iva Lav

Još jedan rad gdje je ponuđena uobičajena ideja pojma znaka, potpisuje Ive Pevalek. Autorica se oslanja na horoskopski niz oznaka. Ona izabire znak lava i, kako sama pojašnjava, on je peti po redu i vlada u ljetnom periodu. Rad je izveden kolažiranjem i akrilnim bojama. Kompozicija je centralna, gdje nalazimo i najvažnije elemente. Većina podloge je jednakomjerno plava. Na gornjoj polovici rada, na horizontalno postavljenom luku, preklapajućih plavkastih kvadratičnih oblika, nalazimo žensku osobu kojoj pola lica prekriva maska lava, kao da se skriva iza nje. Smještena je u raskošnu starinsku fotelju. Iza nje, bijelim linijama, iscrtana je putanja koja sažima nebesko sazviježđe lava. Na donjoj polovici rada, na trokrakom obliku, sastavljenom od nakupina, nalazimo dvije okrugle forme nalik na planete. Tu su i dvije ženske figure u intenzivnom, tjelovježbenom pokretu. Njihova podloga označena je crvenim, toplim bojama. Umjetnica se igra elementima starih (mogućih) znanja tvoreći nadrealnu i zanimljivu kompoziciju.

Piljic Anas Mijatovic 1

Ana Piljić Mitrović podastire diptih. Umjetnica kombinira rad grafitnim olovkama i akvarelima u obliku olovke. Na radovima raspoznajemo obrise koji nam sliče na segmente glave, mogućeg portreta. No, oni nisu mišljeni s anatomskim karakteristikama već su poopćeni multipliciranjem znakovnog činjenja. Ovdje se ideja znaka pojavljuje na dva nivoa: kao smislena ponuda mogućnosti doživljaja cjeline i kao tehnika, način, element realizacije rada. Detaljnijim zagledanjem primjećujemo nakupine poteza, grafova i znakova kojima su ostvareni oblici. Ovim motivima glava, identitet možemo pokušati iščitati temeljem opće forme ili ih poistovjetiti sa znakovima koje nalazimo kao sastavnice oblika. Promatraču je dano na volju da može doživjeti formu glave s multipliciranim formama sličnim cvijetu kao, možda, žensku glavu, a onu s palmama kao portret muškarca. No, to može biti i drugačije, kao feminizirani muškarac izveden cvjetnim uzorkom i portret nekog iz toplih krajeva gdje su palme karakteristične biljke. Ovime mogućnosti doživljaja nisu iscrpljene. U konačnici, ovi izvrsni radovi, ili rad, ako ga doživimo kao diptih, izgovaraju suptilno problematiziranje teme, oblika, značenja i doživljaja. Umjetnica i sama kaže: „…Taj znak odslikava, na neki način nešto sto je za portretisanu osobu zaista važno…”

Poljan Iris  Verbalna komunikscijaq copyxx

Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment, bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Cijeli rad ili njegovi dijelovi postaju ideogram. Sva je povijest umjetničke prakse zapravo dekodiranje usmjerenih poruka, iniciranih komunikacija, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Na tragu ovih postulata, Iris Poljan nudi dosjetljiv triptih kojeg naziva „Vrste komunikacija”. Umjetnica upotrebljava nelikovne predmete i materijale te oblikuje tri oznake: za vid, sluh i govor. Dosjetljivo i jednostavno, možda najuvjerljivije od sva tri segmenta rada, tamnom siluetom glave i koncima u bojama koji polaze i ulaze u usta, definira pojam verbalne komunikacije. Ovaj segment kao da ilustrira sve lijepe, manje lijepe, ali i bedaste komentare koje izgovaramo ili čujemo. Ponekad hotimično, ponekad ciljano… Ideja koja metaforički predstavlja vid, koloristički je različitija pa se ovdje pojavljuju obojani papiri i različiti oblici. Čini se da umjetnica nije baš zadovoljna viđenom okolinom pa su u većini kvadratični oblici. Dozu vizualizirane lirike predstavlja opetovano prisutna nit konca u boji. Treći osjet, akustičnu komunikaciju, autorica predstavlja svjetlijim tonom glave, ali, uz geometrizirane oblike koji su ovdje manji, i već korištenu nit, autorica dodaje zapise. Oni su na njemačkom jeziku i čini se da su izrezani iz poruka cyber udvaranja i/ili cyber komunikacije. Pomalo ilustrativni i edukacijski pristup, ovom promišljenom triptihu, ne remeti šarm i likovne kvalitete. Dobivenu situaciju promatrač dekodira sukladno poetici i svom osobnom senzibilitetu.

Rajkovic Dijana 01

Dijana Rajković, osobnim u obliku opetovanog znaka, problematizira općenito, ljudsko i univerzumsko. Ona koristi medij u kojem djeluje, keramika. Multipliciranje otiska kažiprsta iznjedruje osobiti rad. Umjetnica tvori zavojnicu, spiralni niz znakova identiteta. To postiže otiskivanjem svog prsta u mekom mediju zemlje. Kasnije, pečenjem, oblik postaje trajan, ali krhak. Uz to, dobiva ton, koji označava daktiloskopski precizno autorstvo. Ovim postupkom ona otkriva, pa slijedom niže, fraktalne formacije, elemente koji se ponavljaju u svim smjerovima tvoreći isti oblik, ali drugačijih karakteristika. Ovime svjedoči kako cijeli univerzum titra različitim frekvencijama. No, moramo znati: što sporije vibrira, to se čini gušćim. Što brže vibrira, to ima manju gustoću i manju čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da ih možemo primijetiti. Dijana Rajković ritam osvjetljuje bilježeći neponovljive znakove osobnog. Ona sluti posebnost unutar univerzuma, a spoznaju umiruje u mediju zemlje.

Rajkovic Relja 01

Na prvi pogled apstraktan objekt ponudio je Relja Rajković. Već same dimenzije rada, koje su male, podupiru ideju i temu projekta. On prepliće dva šuplja, geometrijska, kvadratna oblika, poput dva okvira, različitih veličina, u bazi ih postavljajući u odnos pod pravim kutom. Unutar i oko ovog ovako definiranog prostora, umeće oblije i nepravilnije elemente koji sugeriraju ideju prepoznatljivog znakovlja. Čini nam se da raspoznajemo znak, trokraku zvijezdu i ideju mladog mjeseca. No, ukoliko nam se čini da prepoznajemo znak luksuznije vrste automobila, autor nije pogriješio niti zašao u dizajn. Jer, Promatraču je ponuđen mali, trodimenzionalni znak koji bi, zanimljivošću odnosa oblika i prostora, proporcijama, u većim dimenzijama, mogao postati neka odlična javna skulptura.

Saliji Refik 01

Metar, mjerni instrument kojeg su ljudi dogovorili, određen ili urešen udaljenostima oznaka centimetra, Refik Fiko Saliji preoblikuje u oblik petokrake zvijezde. Petokraka zvijezda ima mnogo konotacija i što pripisanih, a što proračunatih značenja. Od ezoteričnih, političkih pa do geometrijskih, znanstvenih. Da su kolinearne stranice izunutra spojene, radilo bi se o pentagramu. Za ovaj znak postoji mnogo kontradiktornih teorija od okrenutog pentagrama pa do prisutnosti ovog znaka u dalekoj povijesti. Čini se da se umjetnik njime provokativno poigrava. Dosjetljivo koristeći pretvorbu na rubu alkemije, mjernoj alatki daje značenje simbola. U svakom slučaju, sasvim uobičajeni predmet dobio je značenje koje je snažnije od zbroja njegovih startnih kvaliteta kao predmeta za mjerenje. Za one koji ovaj simbol pripisuju samo političkom značenju, treba reći da je morska zvijezda ili jezgra jabuke u obliku petokrake – fraktalni detalj, a i da pivo Heineken ima petokraku i to crvenu na svojoj etiketi.

Saliji Refik o2 - Copy

Refik Saliji Fiko također se pozabavio povijesnim, zemljopisnim, sasvim svježim (mogućim) događajima. On na početku oblikuje krug od prave bodljikave žice. Unutar kruga postavlja 28 kamenih, stiliziranih, čovjekolikih figura. Njihov broj i različite veličine označavaju trenutni broj država unutar Europske unije. Već i ovi elementi izazivaju nelagodu jer smo svjedoci zatvaranja područja svijeta unatoč proklamiranoj globalizaciji u njenom pozitivnom značenju. No, bodljikava žica upozorava da je ta globalizacija samo pokriće za interesne dominacije nevidljivih vlasnika profita. Unutar te iste, stare, humane, socijalne i demokratske Europe, vode se polemike oko izolacije i prekida tokova migranata bez suosjećanja i/ili poštovanja ljudskog integriteta. No, umjetnik provocira dalje: on postavlja svojevrsnog čuvara izvan ove mreže. Ali, on nije muškarac bijele boje kože niti tamnoputi mogući migrant. Čuvar je kineskog porijekla i izgleda…

Smrkinic Dorotea 02

Izvjesnu nelagodu izaziva rad Dorotee Smrkinić. Ona konzervira mrtvi dio svinjećeg kožnog i potkožnog tkiva na kojem je izvedena tetovaža. Autorica rad naziva : “Napoleon, Snowball, Squealer, Minimus”. Autorica tumači: „…Rad se sastoji od 4 tegle s komadima svinjskog mesa u formaldehidu na koje su istetovirani magijski zazivi za oživljavanje mrtvaca (zombija) iz knjige ” Sveta magija Abramelina Maga” od McGregor Lydell Matthersa. Istodobno je rad tematski vezan uz Orwellovu Životinjsku farmu” kao i za Mit o Kirki koja je ljude pretvorila u svinje („Odiseja”). Rad propituje manipulativnu magiju politike koja stoji na jednako nepostojećim temeljima kao i sama Magija koja je vid atavističke potrebe za moći, a koja ima konkretan utjecaj na “podanike”. Istodobno predstavlja ciničan komentar na promjene u anatomiji političara kao živih mrtvaca koji, kada se dokopaju moći, počinju ličiti na svinje…”.

Ovaj rad asocira na aktualnost pojave trajnog obilježavanja. Od sasvim osobne želje da se u nekom trenutku zabilježi situacija za koju se misli da je vječna, npr. ispisivanje imena voljene osobe pa do politički obojenih, nacionalistističkih ili domovinsko nastrojenih zapisa na tijelu. Tu su i označavanja koja su određene grupacije za vrijeme fašizma na silu morale nositi na tijelu, ali i idejama da se svi ljudi čipiraju pod izlikom osobne sigurnosti. U ovom radu znak slova se ovdje pojavljuje kao sastavni dio ritualnog, magijskog iskaza koji bi trebao remetiti redoslijed smrtnosti naspram života. Jer, problem trajanja naših života i dalje ostaje otvoren. Umjetnica zapravo provjerava magijsku definiranost, ali i nesigurnost opstanka. Problem dimenzija postaje aktualan. Mi ne znamo, ne možemo osjetiti je li duh mrtve životinje ili dragog nam čovjeka ovdje blizu. Sahranjujemo umrle vjerujući u raznorazne modele. Od vječnog života do sistema reinkarnacija. No, mi, stanovnici zemaljskih, zapadnih, vjersko ili ateistički obojenih iluzija, i dalje ne razvijamo osjetila. Ostajemo vinovnici: mirisa, okusa, dodira, vida i sluha. Možda ponetko osjeća vrijeme/prostor, ali se njega obično smatra egzotičnim, ludim i u najboljoj verziji posebnim. Odličan je ovaj rad Dorotee Smrkinić. Nakon nelagode slijedi promišljanje.

Sokol Kresimir 3 mala

Krešimir Sokol predstavlja objekt, skulpturu od drveta. Rad naziva “Discocitta-no„. Postavljena na grube podloške, tri gracilna štapa nose figure pijetlova. Štapovi su, na različitim visinama, vizualno presijecani bijelim područjima i crnom linijom. Sva tri pijetla na sličnoj su visini i svi imaju glavu s izdignutim kljunom u poziciji kukurikanja. I njihovi vratovi označeni su slično kao i štapovi na koje su postavljeni. Asocijacije ovog rada mogu biti različite. Ovo metaforično obilježje povijesnog trenutka događa se baš u vrijeme ovogodišnjeg post-izbornog natezanja. Tri samozvana lidera povremeno kukuriču ističući svoju neophodnost u sustavu. Krhka građa doprinosi doživljaju. Promatrač izbornog bauljanja i ova tri pijetla, više nema niti komentar. Zapravo, zlokobno čeka da se tanke stapke na kojima pijetlovi kukuriču polome. Ako ništa drugo, nastat će tišina. I to će biti neki napredak.

Stojanovski Krunislav

Krunislav Stojanovski na zadanu temu odgovara radom „Meandar”, (Hommage á Knifer). Ona kaže da je ovo jedan od radova posvećen velikom bardu slikarstva i konceptualne misli Juliju Kniferu. Moramo znati da je meandar zemljopisni pojam koji označuje vijuganje rijeke kroz ravnicu. Ideja meandra, otkrivena je u grčkoj ornamentici, ali i prije u obliku svastike. Knifer motivu oduzima živopisnost da bi joj nametnuo ideju monotonosti koju etiketira socijalnom situacijom civilizacije. Kao očiti poklonik Maljevića, Kniferu ostaje da se vezuje uz neki njemu značajan oblik. Ograničenje teme uzrokuje strah od gubitka identiteta kojeg je Knifer pasivnim manipulacijama pretvara u prednost. Tako oblik meandra postaje njegova životna okosnica kojom se upornošću, nameće na likovnoj sceni. Nešto drugačije, jedan radoznaliji umjetnik, Krunislav Stojanovski, problematizira već geometrizirani oblik meandra. Nameću se paralele i/ili neskladi ova dva pristupa istom motivu. Stojanovski ne polazi od motiva već od ideje motiva, obilježenog brendom Knifer. Kako su sve stvari podložne rekapitulaciji, tako će i vrijeme pokazati je li taj opus spreman za prijenos u suvremeno vrijeme kao univerzalna vrijednost ili kao kuriozitet. Jer, suvremenost se ponovno obraća promatraču. Pojavljuje se monotonija Kniferovih radova jer on ne poštuje promatrača. On je sam sebi dovoljan.

Nastaje problem tretiranja rada Krunislava Stojanovskog: je li autonoman ili je parafraza Kniferovom opusu? Stojanovski u meandar uvodi linijski raster i kolor, ali ekspresivno, dobivajući taloge, reljefne naslage linija boja. Ukoliko se i ne bi referirao na Knifera, ovi radovi zasigurno zaslužuju pažnju. Ideju motiva Stojanovski zamjenjuje oblikom meandra. Sve ostalo pripada autorovoj već potvrđenoj kvaliteti imaginacije i ekspresivnog činjenja. Znak se ovdje pojavljuje kao dvostruko propitivanje. Tako Kniferov meandar ostaje znak prošlosti, a Krunislavov rad na razmeđi kritičarskih stavova. Uvijek ostaje pitanje odnosa promatrača ili komentatora.

Stojnic Damir 01

Iz ciklusa, niza vizualnih promišljanja, autorskog Work in progress-a, koji započinje još 1998. godine i još traje, za ovaj projekt, Damir Stojnić izdvaja znakovit rad pod nazivom: „Astralopolis-istarski pentagram”. Pred nama je zemljopisna karta Istre s oznakama. Autor formira pentagram, petokraku zvijezdu negdje blizu sredine poluotoka. Unutar pokrajine nalazimo i stilizirani oblik školjke nautilusa koji označava zlatni rez ili ideju fraktala. Umjetnik tumači: „…Rad se zasniva na zapažanju da pet gradova: Vižinada, Pazin, Poreč, Rovinj i Savičenta, ukoliko se povezu linijama, tvore gotovo pravilan pentagram. Dijagonale tog pentagrama tvore “solsticijski kriz” tako da, gledano iz tog križišta, sunce za ljetnog solsticija izlazi u pravcu Pazina, a zalazi u pravcu Poreča, dok za zimskog solsticija izlazi u pravcu Savičente, a zalazi u pravcu Rovinja (…) taj prostor u sebi nosi sve geometrijske i astronomske značajke votivnih prostora, od starikršćanskih crkava koje je opisao Mladen Pejaković do Stonehengea ili platoa Gize u Egiptu…” Ova Stojnićeva ideja nastavlja se na nekoliko, situacijskim pristupom izvedenih, teorija o protoku energija istarskom regijom. Već je Pogačnik, iako populistički i nasumce pokušao odrediti značajke silnica. No, geometrijski, ali i energetski centar poluotoka trebao bi se nalaziti na lokaciji Opatije, u centralnom dijelu Istre, blizu jezera Butoniga, kako je ustanovila jedna grupa tražilaca… No, svaki od istražitelja ima svoj osobni kompas koji zadovoljava osjećajno i koji biva priveden osobnom stavu. Ovo postaje realno znamo li da znanstveni, fizikalni eksperiment, sa sofisticiranim elementima, pod identičnim uvjetima, donosi različite rezultate ovisno o stanju eksperimentatora. Tako se moramo složiti sa zaključcima prethodnika te sami pokušati ispitati energetski sustav potkontinenta Istre.

Supin Goranka 1

Zanimljiv i promišljen rad na temu podastire Goranka Supin. Umjetnica se koristi slovima, ali koja se ne čitaju osjetilom vida, već su namijenjena za čitanje dodirom prstima. Ovaj rad propituje nekoliko tema i tjera na razmišljanje. Podsjeća nas na drugačijost slijepih i slabovidnih, upozorava na različite načine pisanja, ali i na druge vidove doživljavanja. Jer, Ljudski rod koristi samo pet osjetila: vid, sluh, okus, dodir, njuh, ali u univerzumu postoji još drugih i drugačijih načina doživljaja koje ljudski rod niti ne pokušava spoznati. Marketinški usmjerena suvremena civilizacija ne radi na tome, već se zadovoljava materijalnim. Četiri dimenzije, duljina, širina, visina i vrijeme, većini su način za percepciju stvarnosti. No, fizikalne teorije govore o barem deset dimenzija postojanja. Uz nabrojene četiri, uključuju se dimenzija kvantnog polja i dimenzija struna. Za spoznavanje novih dimenzija potrebno je osposobljavati čula. Umjetnica nas provocira rabeći Braillovo pismo. Ona nam na vizualni ili dodirni uvid nudi cijelu abecedu u gornjem dijelu rada, a u donjem dijelu rada donosi citat iz knjige „Mali princ”, Antoine de Saint-Exuperyja koji između ostalog navodi: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati”.

Skrinjar Irena NASLOVNICA  copy za

Znak, kao ideja za problematiziranje, biva predstavljena kao geometriziran odjek komunikacije. Govorim o radovima koje potpisuje Irena Škrinjar. Umjetnica koristi Lavirani tuš, olovku, flomaster. Iako radove možemo doživjeti kao triptih, ipak imaju posebne nazive: „Glave”, „Stranci”, „Teret”. Već na prvi pogled izazivaju zanimanje. Izvedeni su decentno i potrebno je zaista pogledati, iščitati i, pokušati, doživjeti. Nije nevažno da se svugdje znakovito pojavljuje plava boja. To su ili oblici ili plavo obojeni stolci na kojima nalazimo neke figure. Plava boja je povezana s intelektom i nekim vidovima znanja jer filozofija je predstavljena ovom bojom. U judejsko-kršćanskoj tradiciji plava boja je simbol čistoće, dok je u anglosaksonskim državama plava vezana za tugu ili melankoliju.

Autorica hrabro kreće u eksperiment. Ona vizualizira doživljaj odnosa ljudskih i geometrijskih tijela u imaginarnim prostorima. Predstavljena bića/tijela moraju posjedovati osobna stanja, ali shodno umjetničinu doživljaju bivaju prezentirana konceptualno. Instinktivni artistički dojam ona pretače u oblik koji sluti stanje pojedine osobe, vizualizirajući/obilježavajući ga znakom nekog geometrijskog oblika.

I tu započinje drama. Na prvom radu, pet glava biva definirano, obilježeno s pet jednakokračnih trokuta koje možemo doživjeti kao piramide. No, nisu sve jednake, iako su im visine iste. Intenzitet plavog rastera te količina obojenog prostora trokuta ipak variraju. To progovara o sličnim pozicijama, ali različitim mogućnostima. Drugi rad, „Stranci” asocira na atmosferu čekaonice pred liječničkom ordinacijom. Dok je bilo dvoje čekača za pregled, komunikacija je vršena, mada nesigurna i propitujuća. Čim se pojavila treća osoba, komunikacija zastaje. Umjetnica aktere instinktivno blokira krnjim stošcima. Treći rad iskače iz praktičnog, afirmativnog prispodobljavanja. Postajemo svjedoci sasvim apstraktne vizualizacije. Znamo da je piramidalni oblik tajanstven i ispunjen nerazumijevanjem funkcije. No, živa bića reagiraju. Bez obzira da li su posjetila egipatske ili meksičke piramide, sagradila ljekovitu piramidu u svom dnevnom boravku ili taj oblik doživljavaju instinktivno. Kad u web tražilicu upišemo pojam piramida, prvih stotinjak ponuđenih mogućnosti odnosi se na mistična svojstva ovog oblika. Umjetnica pojašnjava: „…U svojim radovima bavim se temom ljudskih stanja koja se očituju u odnosu ljudskih tijela i geometrijskih oblika koji im pripadaju. Slika je neuređen i proizvoljan sustav znakova/simbola u neraskidivom suživotu…” Mi smo zahvalni autorici jer asocijacije problematiziraju kapacitete i pozicije u socijalnom smislu. Uronjenost u sadašnje vrijeme umjetnica ipak ne zanemaruje. Pokušaj osvješćivanja vodi spoznaji.

Stocovac Luiza ZAKLJUcANI ZNAKOVI copy

Luiza Štokovac predstavlja čitljive i zagonetne znakove. Tema je željezničko postrojenje, gdje autorica kadrira detalj starinske komandne ploče. Raspoznajemo i lokalitete jer su ispisani, kao podsjetnik. Pred nama je arhaičan primjerak komandne ploče za automatizaciju regulacije željezničkog prometa na nekoj od postaja ili usputnih kontrolnih mjesta. Da nema slovnih zapisa, činilo bi se da je ovo detalj nekog sefa. Autorica komentira: “…Fotografija je jedna iz serije fotografija napravljenih na željezničkoj postaju u Borutu (blizu Pazina), jedna od rijetkih postaja gdje se još koristi klasičan (ručni) način usmjeravanja vlakova (…) Zaključani znakovi – čovjek u ovom slučaju bira koga i kada će propustiti, mada njegov odabir ipak nije slobodna volja jer mora postupati prema drugim unaprijed određenim znakovima. Ipak, on zaključava i otključava (propušta) samo neke….”. Ova zanimljiva fotografija ima dokumentaristički karakter jer bilježi povijesnu situaciju. Zanimljivo je da su već na njoj ukidane mogućnosti, zatvoreni neki otvori za specijalne ključeve. Da bismo pokušali razumjeti značenje i važnost ovih znakova moramo se vratiti u prošlost i pojednostaviti već izgrađen sofisticirani način predstavljanja mogućih uzroka i posljedica. Ova ploča djeluje zaista jednostavno u odnosu čak i na nekadašnje kompjutorske igrice. No, greška u igrici ne donosi neke znatne posljedice. Greška u radu sa znakovima na ovakvoj ploči, može donijeti štetu i žrtve. Pravo na ovu „igricu” imali su samo ovlašteni dežurni željezničari.

Superina Eni

Eni Šuperina nudi rad koji je nastajao u dvije faze. Prva faza ne komunicira s temom već odražava intimno, instinktivno, gestualno vizualiziranje autoričina stanja. Druga faza, iniciranjem teme, dobiva završni štih, osobni pečat, doslovan i dramatičan. Ona obrazlaže: „…Tema „Znak” potakla me je da na svojim slikama lazurnih boja interveniram agresivno crnom bojom i, ovaj put sam otisnula vlastitu ruku koja je ujedno i moj potpis…”. Ovim hrabrim i pomalo drskim činom, autorica vizualno definira rad i dodaje mu osobni znak na doslovan način: Svojom rukom, svojim dlanom. Neki su slikari prethistorije otiskivali i svoje tjelesne znakove, ruke, poput ove umjetnice. Važno je bilo u kojem je stupnju uvjerljivosti bio ostatak tragova vizualizacije. I u ovom slučaju, promatrač mora razlučiti bogatu kolorističku, laviranu pozadinu od čvrstog znaka u prednjem planu. Njemu je prepuštena impresija sukoba/sklada slučajnosti i odluke.

Suran Noel 02  copy

Noel Šuran, mlad, ali dokazano kreativan multimedijalni autor, stalno na rubovima znanstvenog i doživljajnog, na temu ovog projekta odgovara zanimljivim i višeslojnim radom. Pred nama je kutija koja se pretvara u knjigu kojoj se stranice otvaraju na četiri strane, u četiri smjera, tvoreći jednakokračni križni oblik. Sjecište ovih listova, sredina knjige, ujedno i kutija za spremanje ili korice, prekriveno je reflektirajućom folijom. Ideju ovog predmeta otkriva sam autor: „…U crkvi Sv. Groba u Jeruzalemu na mjestu Isusovog uskrsnuća prebrisao sam kamenu ploču, papirnatom maramicom, koju sam odnio sa sobom kao relikviju (…) Na dnu kutije postavljena je ta maramica na koju je nalijepljen srebrni papir na kojem kad se približimo možemo vidjeti svoje lice. Maramica je natopljena miomirisom smirne, kojim je Isusovo tijelo bilo premazano pri polaganju u grob, tako je zapravo rad mirisna instalacija. Krakovi križa simboliziraju četiri strane svijeta, a otisci cipela na radu, simboliziraju hodočašća ljudi iz cijelog svijeta, a tako i mojeg. Samom radu možemo pristupati kao relikvijaru…”

Poznato je da čovjek svjestan svoje nevječnosti kroz cijelu povijest traži olakšanje, opravdanje straha od smrti. Tako su i nastala učenja koja se kasnije institucionaliziraju u vjere. Razlikujemo religije koje polaze od čovjeka i od prirode. Jedne polaze odozdo, (hinduizam, brahmanizam), neke odozgo, koje polaze od objave (židovstvo, kršćanstvo, islam). Ove se religije još nazivaju i religije knjige. Jednu od ovih načina pojmovanja lirski problematizira Noel Šuran. On ideju interpretira u formi umjetničke knjige (art book).

Iako religijski obojen, ovaj rad sasvim skromnim, ali zaista dosjetljivim kombinacijama postupaka i materijala, izaziva pozornost. Oslanjajući se na legende i zapise vjera knjige, umjetnik kroči stazama hodočasnika. Sa znakovitog mjesta dosjetljivo pobire materijalno svjedočanstvo u obliku prašine, ali i energije. Maramica koja nakon ovog tretmana dobiva posebno značenje, postaje mu okosnica za ovaj svojevrsni oltar. Tome pridodaje karakteristične mirise pa nam nudi buđenje još jednog osjetila. Autor bogato i maštovito koristi nekoliko medija kojima sklapa izuzetan rad.

Tomasevic mirjana Govor ruku  copy

Znak ima više načina iskaza. Mirjana Tomašević predstavlja rad kojeg naziva „Govor ruku” čime problematizira temu ovog projekta. Rad je izveden u tehnici linoreza što dodatno potencira dojam jer je ova tehnologija skoro pa zaboravljena. U pitanju je jednostavno vizualiziranje gestualnog ponašanja motiva. Umjetnica prikazuje osobu koja gestikulira bez anatomskih oznaka identiteta. Nama je ostavljeno da pokušamo iščitati što je motiv želio, ali ostaje dojam poruke. Ona možda nije dramatična, ali mogla bi biti korisna. Slično kada te roditelj savjetuje da uzmeš jaknu jer će možda biti nevrijeme. Ruke, preciznije, jedna ruka, izvučena je u tamnu pozadinu pa ona nosi veću odgovornost od one koja ostaje u glavnom kadru. Zapravo je tematizirano vrijeme u kojem ove, realne ruke više nemaju značenje kao, primjerice, Facebookov „Like”. Jer, kad netko lajka post, onda je to važno jer ga vide tzv. svi. Kad nam netko osobno pokaže ruku u bilo kojem značenju, to je manje važno. Postali smo zaista cyber generacija bez obzira na realno stanje osobne vremešnosti. Uostalom, svi na Facebooku imamo profilne fotke gdje smo barem malo mlađi ili gdje se čini da tako izgledamo.

Tomljenovic Zlata OK

Zlata Tomljenović, koristi oblik prometnog znaka iz grupe izričitih naredbi, koji označava zabranu kretanja u oba smjera. Ona ga smisleno i oblikovno mijenja. Umjesto unutrašnjeg žutog polja omeđenog crvenim obrubom, postavlja ogledalo. Tako umjesto poruke koju treba dogovorno, zadano emitirati, poručivati, predmet prihvaća ono što se u njemu ogleda. Najčešće se u zrcalima ogledamo mi sami. Umjetnica očito želi provjeriti ljudsku površnost. Rjeđe se koncentriramo i promišljamo o sebi unutar emocionalnih kategorija, a mnogo češće popravljamo frizuru ili šminku pred zrcalom. Uz to, radije vjerujemo medijima nego da sami promislimo o informacijama kojima smo zasuti, iako smo već odgonetnuli da nas se namjerno bombardira nebitnim ili usmjerenim podacima, kako bi se stvorila konfuzija u našim glavama i kako bismo bili poslušni. Autorica kaže: „…ponosni na tekovine civilizacije, koje se tiču gotovo isključivo vanjskog, materijalnog; s vlastitom se životinjom u sebi susrećemo češće nego što si priznajemo…”.

tomsic bruna ljubavni crtezi 1 copycf

„Ljubavni crteži” naslov je rada kojeg predstavlja Bruna Tomšić. Autorica izrezuje ili para kvadratne komadiće tekstilnog platna i na svakom intervenira crtežom i zapisom. Cijeli rad sastoji se od sedamdesetak ovakvih segmenata. Na svima nalazimo standardan oblik srca, ponegdje u kombinaciji s nekim drugim znakom. Tako neki od ovih segmenata rada djeluju poput rebusa. No, sve poruke usmjerene su na ljubav, a znamo da ljubav vrvi znakovima, osobnih ili prenesenih značenja, bez obzira što je ovaj pojam jako zlorabljen i rastegnut na previše značenja da bi ostao čist i nevin. U obrazloženju autorica se referira na Rolanda Barthesa, francuskog književnika/filozofa iz prošlog stoljeća koji tvrdi da ljubav nije psihološki, ni metafizički, niti kemijski, već semiološki fenomen. Semiologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem znakovnih sustava u funkciji prijenosa raznih vrsta obavijesti, da bi se njima komuniciralo. Barthes ovime, na neki način, u prvom licu, demistificira riječ, ali uz poštovanje, prevodi na osobno. Iskustvo i pojam ljubavi definira konglomeratom znakova koje, akutno zaljubljena osoba teško iščitava kao takve, a doživljava krajnje dramatično. Svi smo to u životi iskusili.

Rad možemo predstaviti klasično, pričvršćujući svaki pojedini element na zid. No možemo ga predstaviti nuđenjem istraživanja. Ukoliko radove postavimo na hrpu, oni će izazvati akciju pretraživanja po nagomilanim predmetima. Ovime iniciramo svojevrsni Work in progress, jer se pretraživanjem gomile izgled i redoslijed radova stalno mijenja.

Vaccari Miriam Elettra 3 copy

Suvremeno vrijeme proizvodi informacije kojima smo obasuti, a da nam uopće nisu potrebne. Tako se postiže konfuzija u kojoj se ne sjetimo osvrnuti sebi, svojim stvarnim željama ili potrebama naših najbližih. Ovakvo stanje odgovara podivljalom kapitalizmu u kojem živimo. Miriam Elettra Vaccari podastire izuzetan rad kojim nas na ovo upozorava. Ona postavlja dvije starinske pisaće mašine. Na njima, na beskonačnu traku papira tipkajući otiskuje znakove slova. Mašine za pisanje su spojene tom trakom pa se već na prvi pogled inicira pitanje smisla. Uz to, na jednoj mašini biva zabilježen jedan znak, a na drugoj neki proizvoljno drugi. Uz to, traka koja se čini beskonačna, djeluje fraktalno, stalno se gradeći, savijajući, tvoreći hrpe i nakupine bez jasnog smisla, ali vizualno dojmljive.

I prirodni znakovi, kao plač djeteta ili sijevanje munje i dogovoreni znakovi kao što je slovo ili prometni znak, moraju iskazati simbol, nešto što razumijemo. Znak vodi od shvatljivog ka nečem drugom. Da bi se to ostvarilo, između (na)znake i cilja objave trebala bi postojati uočljiva povezanost. U ovom slučaju, poveznica je traka papira. U konačnici ona nosi znakove i jedne i druge intervencije mašinama za pisanje. U logici, nauk o znaku se dijeli na dio koja opisuje sredstva sporazumijevanja, dio o načinima odnosa znakova, područje skupina znakova i njihovoj povezanosti s označenim te na područje o odnosu znakova i onih kojima bivaju upućeni. Umjetnica ovim radom dodiruje sve navedeno, ali ne definira ni jedan od postulata. Njena uporna proizvodnja (nepotrebnih) znakova oblikuje opsesivni ritam informacija koje stvaraju zatvoreni krug/niz. Ovime je postignuto propitivanje povijesnog trenutka i podivljale reklamokracije u koju slobodno možemo ubrojiti i sve suvremene vjerske i političke poruke. Zapravo, ni vijestima ni reklamama više ne vjerujemo. Kako umjetnica sama komentira, otprilike ovako: „…ovo je metafora našeg vremena: kontrolirana proizvodnja ciljanih informacija, uskraćivanje realnih vijesti i izjava koje bi vodile dijalogu. Nema dijaloga, on i kada je iniciran, postaje prazan i neuvjerljiv…”

Valic Ursa 1x

Aktualizirati recentno vrijeme, postaviti se artistički u situaciju sadašnjeg trenutka i djelovati teška je zadaća. To uspijeva Urši Valić. Ona provokativnim radom uklapa osobni stav, vrijeme radnje i mišljenje o stanju civilizacije u izuzetan vizualan komentar. Naziv rada je „Fluidnosti/Fluidity”. Umjetnica se služi frapantno jednostavnim postupkom: Fotografira sebe, povećavajući dvije portretne situacije. Na jednoj fotografiji oduzima si oči i ostavlja lice i vrat, kao kontrapunkt onome što muslimanske fundamentalistice ne smiju. Na drugoj fotografiji ovog diptiha, prikazuje to što je otela u prvoj fazi: svoje oči postavlja kao jedini motiv rada. Tako je nama, promatračima sa zapadnim iskustvom, naporno spojiti ova dva, očito segmenta iste fotografije/osobe, u jednu. Pretpostavljam da je nekom islamskom fundamentalistu to jednostavnije jer ima vizualno iskustvo mogućeg sjedinjavanja pojmova osoba, stas, žena, erotika, i sl. samo kroz prozorčić kojeg smije vidjeti na ulici. Iako i druge vjerske udruge imaju ideju skrivanja tjelesnog a naročito žena, agresivni fundamentalizam do dovodi do krajnosti. No, nikako da ljudi shvate da su vjere i nacije zakulisna, perfidna sredstva interesne podjele profita.

U perspektivi teme projekta, ovo je jednostavan a sjajan rad koji nas upozorava da ne podilazimo niti jednoj vjeri, niti jednoj doktrini koja, bilo koji oblik manifestacije drugačijosti funkcioniranja i postojanja, stavlja na neko niže mjesto.

Vasiljev Asja OK 003 copy

Asja Vasiljev, koristeći tjelesnost, predstavlja znakove u skulptorskom obliku. Umjetnica oblikuje dijelove tijela, ruke i noge, potkoljenice i podlaktice. Autorica ne plasira trup niti glavu već samo ruke i noge, najisturenije dijelove tijela. Rukama možemo činiti, a nogama kretati se. Ona koristi nelikovni, ali podatni materijal, stirodur, kasnije oblike presvlačeći neutralnom bijelom bojom. Skulptorski potezi na radovima ekspresivni su i znalački. Kao da oblik unaprijed pronalazi u bloku materijala pa ga s nekoliko poteza oslobađa od suvišne mase. Dobiveno ostavlja neuglačano, ali i ova izvedba nudi uvjerljive oblike. Kao da propituje samu bit akcije koju osobno izvodi rukama i uz to ideju kretanja, hoda, putovanja. U postavu možemo ove elemente namjestiti da asociraju tijela ili ih kubistički rasporediti kao grupu, hrpu ili neki ritmični oblik.

Dojam je da umjetnica želi pokazati samo dijelove tijela kojima možemo puzati, četveronoške. Već smo dresirani da se ne uzbuđujemo gledajući kako na ekranu televizora neko tijelo biva raspolučeno bombom ili nekim drugim sredstvom. Anti-vjernici nas obasipaju srednjovjekovnim crtežima svih mogućih načina piljenja, rastezanja, mučenja žrtava koje bi trebale priznati da su vještice, vještaci, i u dogovoru s nečim što nazivaju vrag… Vjernici to skrivaju. No, mi smo postali imuni na tuđe stradanje i, općenito, na tuđe stanje. Još se samo borimo održati status i nivo komfora kojeg smo uspjeli postići. Zar je to dostignuće ove civilizacije?

Vasiljev Asja OK 003 copy

Marko Vukša podastire naoko jednostavni, prostoručni crtež kao personifikaciju teme projekta. Dva prvokutnika koji se preklapaju i potpis, vizualne su sastavnice rada ugljenom na žućkastom ambalažnom papiru. Umjetnik nudi jednostavne, geometrijske oblike. Pravokutnik je četverokut, vrsta paralelograma s četirima pravim kutovima. Dvije nasuprotne stranice jednake su duljine, kao i dijagonale. Svijet kojime smo okruženi, obiluje ovim formama: sve kuće, većina trgova, mnoge lokacije imaju u osnovi upravo pravokutnik. Na mjestu starog zdanja, često se novo zidanje pomiče pa dobivamo dva tlocta. Na prvi pogled, čini se da autor plasira ogoljeli crtež kao jednu od mogućih vizualizacija. No, podrobniji pogled otkriva suptilnu igru oblicima/dimenzijama a rad se pokazuje kao iznimna vizualizacija. Autor nas začuđuje jer mi raspoznajemo dva obika a teško je odlučiti koji je završen, a koji je nedovršen te koji je ispred a koji iza. Jer, i jednom i drugom obliku, po jedna stranica kreće oblikovati neki novi oblik kojeg umjetnik ne nastavlja. Ovim postupkom, elementi se skladno nadopunjuju, ali, ostaju nedefinirani. Pojam znak se umnožava bez neophodne definicija. Oblik se ponaša kao vrijeme: uvijek je tu a stalno teče. Osim igre samim znakovima, rad postaje i znak izuzetne kreativne maštovitosti i provokacije oblikovanjem.

Zbasnik Andrej 01

Andrej Zbašnik predstavlja rad za kojeg on sam odlično opisuje postupak i premise: „…Rad predstavlja digitalno obrađen dio površine gradske table za oglašavanje (…) Fotografirani i naglašeni te obrađeni u Photoshopu dijelovi table postaju zanimljiva apstraktna likovna igra (…) znakovi prestaju biti vjerodostojni tumači stvarnosti, pa postaju vizualna medijski manipulirana potrošna roba koja je zatrpala stvarnost konzumerističko-potrošačkom ideologijom.” Autor odlično opravdava i naslov rada: „Znak je mrak”, jer, kako kaže: „…postao je svojstvo trošnih i potrošenih estetsko-etičkih sustava. Tabla za oglašavanje je medijski sustav reklamiranja određenih manifestacija i događanja koji su ustvari potrošna roba koju označavaju potrošeni znakovi koji postaju vrijednosni mrak, česta odsutnost dubljeg etičkog svjetla…”

Kao i često prije toga, unutar višegodišnjeg autorskog činjenja projekta „Organizam žive umjetnosti”, Andrej Zbašnik je i ovdje radikalan. On niti ne pokušava opravdati ili pojasniti situacije, svijet oko sebe. On oblikuje dostižući sam rub definicije. Reprezentacija, odnosno predstavljanje podrazumijeva korištenje jezika i slika u svrhu stvaranja značenja neke poruke. Svjedočimo radu na kojem je umjetnik, vizualnom igrom, kompjuterskom manipulacijom, oblike doveo do neprepoznatljivosti kao što iz konglomerata različitih političkih, religijskih, reklamnih pa čak i edukativnih poruka nismo u stanju odrediti neko činjenično stanje, realnost. Sjajno je dokumentirana konstantna konfuzija. Ova tabla i da na njoj nalazimo čitljive znakove, kao i svaka ponuda informacija danas, prestaje biti relevantna.

Eugen Borkovsky, XII. 2015.

signum (lat.: znak), u rim. vojsci, vojni znak (lik, zastava, lozinka); na pismima i poveljama, potpis i pečat; zaštitni znak ili marka neke tvrtke; znamenje, predznak.

Impressum kataloga:
Izdavač / editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator: Eugen Borkovsky; Tekstovi / I testi: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić, Catalogue design and CD: Studio Borkovsky; Fotografije / fotografie: autori/E.V.B.; naslovnica / copertina: Irena Škrinjar: GLAVE, lavirani tuš, olovka, flomaster; 42,5 x 29,5 cm; 2015.; Postav / Installation: Eugen Borkovsky, Relja Rajković; Tisak / print: Comgraf Umag (HR); Naklada / Tiratura: 300; Info: www.akademija-art.hr
ISBN: 978-953-7121-70-9

Realizirano: Grožnjan / Grisignana, Istra, HR, XII. 2015.
www.groznjan-grisignana.hr

GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 – 2015 GRISIGNANA Cittá degli artisti